Mostarski Aluminij sa svojih 900 radnika i 40 hiljada onih koji su vezani za ovu kompaniju ulazi u najneizvjesniji dan svog postojanja. Zbog ogromnih dugovanja sutra je najavljeno njegovo isključenje s energetske mreže, a Uprava kompanije još čeka neku slamku spasa od nadležnih.

Svim velikim privrednim pričama u Hercegovini nastalim u vrijeme bivše države kao da je sudbinski određeno da propadnu. Nekima se to desilo u ratu, nekima je presudila privatizacija, čapljinska Lasta je gurala do prije godinu dvije, a zadnji je ostao mostarski Aluminij. On čeka sutrašnji dan, tešku i bolnu smrt ili pokoji megavat električne energije dobivene po humanitarnim tarifama.

Romantična historija Aluminija njegove prve korake vidi još početkom dvadesetog vijeka kad se u Hercegovini pronalazi boksit, ali tek poslije Drugog svjetskog rata formirano je preduzeće Boksitni rudnici Mostar, koje je radilo prve studije opravdanosti izgradnje fabrike aluminija. Priča postaje ozbiljna kad poslove s boksitom u Hercegovini 1969. godine preuzima sarajevski Energoinvest. Šest godina kasnije u saradnji s francuskim Pechineyom počinje rad fabrike glinice, da bi proizvodni ciklus bio zatvoren 1981. godine kad u novoj fabrici počinje i proizvodnja aluminija.

Aluminij tih godina pod vodstvom legendarnog direktora Josipa Jole Muse postaje uz Soko najprepoznatljivija i najveća ekonomska priča Hercegovine, simbol napretka, novih radnih mjesta, relativno visokih plata, stotina novih stanova podjeljenih radnicima…

Rat prekinuo rast svjetske kompanije

Onda je došao rat, Aluminij proživljava sudbinu Mostara, ali za potpunu havariju takvom proizvodnom procesu nisu bile potrebna razaranja. Sami prekid proizvodnje značio je milionske štete. Službeni podaci govre da je ratna šteta dosegla 140 miliona eura.

Poslije rata politika je bila naklonjenija Aluminiju nego nekim drugim mostarskim i hercegovačkim firmama. Hrvatska ulaže svojih devet miliona dolara, 1997. godine pokreće se pogon Anoda, ali i prva elektrolitička ćelija u Elektrolizi. U narednom periodu Alumnij posluje dobro, ali ne može izbjeći politička previranja karakteristična za Mostar poslije rata, priče o spornoj vlasničkoj strukturi, stranačko upravljanje…

Dobre godine za Aluminij karakterišu niske cijene struje, a visoke cijene proizvedenog aluminija, problemi su počeli kad su se “makaze cijena” okrenule u suprotnom smjeru. Dobar poznavatelj situacije u Aluminiju profesor Vjekoslav Domljan je prije dvije godine platično opisao osnovni problem mostarske kompanije.

Lokalna politika na globalnom tržištu

“Aluminij je berzanska roba, glinica i električna energija isto tako, te kompanija mora da igra po globalnim kriterijima, a ne po lokalnim. Ova kompanija nikad nije imala upravu koja bi poslovala na tom nivou, već su poslovali s globalnim proizodima, a djelovala po lokalnim pravilima. U dobrim godiama se nije spremalo za nepovoljni cjenovni period koji traje već osam godina”, kazao je tada Domljan.

Domljan je u analizi za naš portal nadavno objasnio kako svaki dobar majstor iz ove kompanije zna odgovor na pitanje gdje je zapravo krenulo po zlu kad je nekadašnji hercegovački gigant u pitanju.

“Jedan od njih je to sažeo ovako – ‘Treba samo produžiti oluk’. Za neupućene, majstor je kazao da nije dovoljno samo proizvoditi, nego i prerađivati aluminij, a to se može već produženjem oluka tj. livanjem. Ko god izvlači, presuje ili lije aluminij, nije u gubitku, jer time povećava vrijednost aluminija tri do pet puta, što se može vidjeti već na Širokom Brijegu ili u Jajcu, a oni koji prave dijelove za letjelice i kompjutere i do dvanaest puta. Pošto oluk nije produžen, pa se aluminij lageruje, veže lancima, vozi kamionima u Jajce, gdje se ponovo lageruje, grije i lije u kalupe od felgi – i sve to uz profit. Ako samo dva puta povećate vrijednost aluminija, nikakva cijena energije vam ne može nauditi”, kazao je.

Naveo je tada kako je kompanija u zadnjih deset godina “spržila” 500 miliona KM gubitaka, te kako joj je jedini spas prodaja njemačkoj kompaniji Trimet za jedan euro.

900 radnika i 40 hiljada onih koji žive od Aluminija

Aliminij danas ima 900 radnika, a računajući i koperante od njega živi 40 hiljada ljudi. Vlada FBiH vlasnica je 44 posto kompanije, mali dioničari imaju isto toliko, a Republika Hrvatska 12 posto. Iako se godinama pričalo, kompanija nikad nije prodana zainteresiranim stranim kompanijama. Danas je u situaciji tako loša da je Elektroprivreda HZHB kazala ove sedmice da neće isporučivati struju onima koji ne mogu plaćati račune, a da je Nezavisni operator sistema (NOS) najavio za nadjelju skidanje kompanije s energetske mreže.

Na jučerašnjoj konferenciji za medije v.d. direktor Dražen Pandža i predsjednik Nadzornog odbora Dalibor Miloš zatražili su hitno reagovanje nadležnih, posebno Vlade Federacije BiH, te pronalazak načina da i poslije sutrašnjeg dana pogoni u južnoj mostarskoj industrijskoj zoni budu i dalje snabdijevani strujom. Jedno od rješenja koje se navodi je i poseban zakon za ovu kompaniju “lex Aluminij”. Radnici su najavili da će fizičkom silom braniti isključenje s mreže.

“Rješenje za Aluminij nisu više uslovi kakve imaju ostali, sad smo potonuli i treba nas vratiti u normalno okruženje i stvoriti nam uslove da možemo normalno proizvoditi. Definitvno bi nam trebao lex Aluminij. Nama je prvenstveno problem dobavljanja struje, tražimo neki alternativni način ili pregovore s Elektroprivredom HZHB”, kazao je Miloš.

Jučer je kazano i kako posljedice ovakvog načina skidanja s mreže mogu biti trajno uništenje elektrolitičkih ćelija, moguće eksplozije i povrede radnika, a “smrzavanje” aluminija u ćelijama onemogućava ponovno pokretanje proizvodnje.

Za mostarski Aluminij ostao je još samo jedan dan, nedjelja, dan kojeg hiljade onih koji su na neki način vezani za ovu kompaniju očekuju kao sudnji.

Mostarski Aluminij sa svojih 900 radnika i 40 hiljada onih koji su vezani za ovu kompaniju ulazi u najneizvjesniji dan svog postojanja. Zbog ogromnih dugovanja sutra je najavljeno njegovo isključenje s energetske mreže, a Uprava kompanije još čeka neku slamku spasa od nadležnih.

Svim velikim privrednim pričama u Hercegovini nastalim u vrijeme bivše države kao da je sudbinski određeno da propadnu. Nekima se to desilo u ratu, nekima je presudila privatizacija, čapljinska Lasta je gurala do prije godinu dvije, a zadnji je ostao mostarski Aluminij. On čeka sutrašnji dan, tešku i bolnu smrt ili pokoji megavat električne energije dobivene po humanitarnim tarifama.

Romantična historija Aluminija njegove prve korake vidi još početkom dvadesetog vijeka kad se u Hercegovini pronalazi boksit, ali tek poslije Drugog svjetskog rata formirano je preduzeće Boksitni rudnici Mostar, koje je radilo prve studije opravdanosti izgradnje fabrike aluminija. Priča postaje ozbiljna kad poslove s boksitom u Hercegovini 1969. godine preuzima sarajevski Energoinvest. Šest godina kasnije u saradnji s francuskim Pechineyom počinje rad fabrike glinice, da bi proizvodni ciklus bio zatvoren 1981. godine kad u novoj fabrici počinje i proizvodnja aluminija.

Aluminij tih godina pod vodstvom legendarnog direktora Josipa Jole Muse postaje uz Soko najprepoznatljivija i najveća ekonomska priča Hercegovine, simbol napretka, novih radnih mjesta, relativno visokih plata, stotina novih stanova podjeljenih radnicima…

Rat prekinuo rast svjetske kompanije

Onda je došao rat, Aluminij proživljava sudbinu Mostara, ali za potpunu havariju takvom proizvodnom procesu nisu bile potrebna razaranja. Sami prekid proizvodnje značio je milionske štete. Službeni podaci govre da je ratna šteta dosegla 140 miliona eura.

Poslije rata politika je bila naklonjenija Aluminiju nego nekim drugim mostarskim i hercegovačkim firmama. Hrvatska ulaže svojih devet miliona dolara, 1997. godine pokreće se pogon Anoda, ali i prva elektrolitička ćelija u Elektrolizi. U narednom periodu Alumnij posluje dobro, ali ne može izbjeći politička previranja karakteristična za Mostar poslije rata, priče o spornoj vlasničkoj strukturi, stranačko upravljanje…

Dobre godine za Aluminij karakterišu niske cijene struje, a visoke cijene proizvedenog aluminija, problemi su počeli kad su se “makaze cijena” okrenule u suprotnom smjeru. Dobar poznavatelj situacije u Aluminiju profesor Vjekoslav Domljan je prije dvije godine platično opisao osnovni problem mostarske kompanije.

Lokalna politika na globalnom tržištu

“Aluminij je berzanska roba, glinica i električna energija isto tako, te kompanija mora da igra po globalnim kriterijima, a ne po lokalnim. Ova kompanija nikad nije imala upravu koja bi poslovala na tom nivou, već su poslovali s globalnim proizodima, a djelovala po lokalnim pravilima. U dobrim godiama se nije spremalo za nepovoljni cjenovni period koji traje već osam godina”, kazao je tada Domljan.

Domljan je u analizi za naš portal nadavno objasnio kako svaki dobar majstor iz ove kompanije zna odgovor na pitanje gdje je zapravo krenulo po zlu kad je nekadašnji hercegovački gigant u pitanju.

“Jedan od njih je to sažeo ovako – ‘Treba samo produžiti oluk’. Za neupućene, majstor je kazao da nije dovoljno samo proizvoditi, nego i prerađivati aluminij, a to se može već produženjem oluka tj. livanjem. Ko god izvlači, presuje ili lije aluminij, nije u gubitku, jer time povećava vrijednost aluminija tri do pet puta, što se može vidjeti već na Širokom Brijegu ili u Jajcu, a oni koji prave dijelove za letjelice i kompjutere i do dvanaest puta. Pošto oluk nije produžen, pa se aluminij lageruje, veže lancima, vozi kamionima u Jajce, gdje se ponovo lageruje, grije i lije u kalupe od felgi – i sve to uz profit. Ako samo dva puta povećate vrijednost aluminija, nikakva cijena energije vam ne može nauditi”, kazao je.

Naveo je tada kako je kompanija u zadnjih deset godina “spržila” 500 miliona KM gubitaka, te kako joj je jedini spas prodaja njemačkoj kompaniji Trimet za jedan euro.

900 radnika i 40 hiljada onih koji žive od Aluminija

Aliminij danas ima 900 radnika, a računajući i koperante od njega živi 40 hiljada ljudi. Vlada FBiH vlasnica je 44 posto kompanije, mali dioničari imaju isto toliko, a Republika Hrvatska 12 posto. Iako se godinama pričalo, kompanija nikad nije prodana zainteresiranim stranim kompanijama. Danas je u situaciji tako loša da je Elektroprivreda HZHB kazala ove sedmice da neće isporučivati struju onima koji ne mogu plaćati račune, a da je Nezavisni operator sistema (NOS) najavio za nadjelju skidanje kompanije s energetske mreže.

Na jučerašnjoj konferenciji za medije v.d. direktor Dražen Pandža i predsjednik Nadzornog odbora Dalibor Miloš zatražili su hitno reagovanje nadležnih, posebno Vlade Federacije BiH, te pronalazak načina da i poslije sutrašnjeg dana pogoni u južnoj mostarskoj industrijskoj zoni budu i dalje snabdijevani strujom. Jedno od rješenja koje se navodi je i poseban zakon za ovu kompaniju “lex Aluminij”. Radnici su najavili da će fizičkom silom braniti isključenje s mreže.

“Rješenje za Aluminij nisu više uslovi kakve imaju ostali, sad smo potonuli i treba nas vratiti u normalno okruženje i stvoriti nam uslove da možemo normalno proizvoditi. Definitvno bi nam trebao lex Aluminij. Nama je prvenstveno problem dobavljanja struje, tražimo neki alternativni način ili pregovore s Elektroprivredom HZHB”, kazao je Miloš.

Jučer je kazano i kako posljedice ovakvog načina skidanja s mreže mogu biti trajno uništenje elektrolitičkih ćelija, moguće eksplozije i povrede radnika, a “smrzavanje” aluminija u ćelijama onemogućava ponovno pokretanje proizvodnje.

Za mostarski Aluminij ostao je još samo jedan dan, nedjelja, dan kojeg hiljade onih koji su na neki način vezani za ovu kompaniju očekuju kao sudnji.