Na današnji dan, 10. jula 1992. godine, selo Biljani kod Ključa postalo je mjesto jednog od najstravičnijih zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima tokom rata u Bosni i Hercegovini. Trideset tri godine kasnije, sjećanje na nevine žrtve ne blijedi, niti bi smjelo izblijediti, jer je to najmanje što dugujemo onima čija su imena pokušali zatrti zločinci.

U ranim jutarnjim satima tog kobnog dana, snage 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske, uz pomoć rezervnih i aktivnih policajaca iz Sanice, napale su selo Biljani. U krvavom pohodu ubijeno je oko 260 civila – muškaraca, žena, djece i staraca. Ubistva su bila sistematska, brutalna i nemilosrdna.

Najmlađa žrtva bila je četveromjesečna beba Amila Džaferagić. Ubijena je zajedno sa svojim četverogodišnjim bratom Almirom. Njihova tijela pronađena su u naručju njihove majke Besime u masovnoj grobnici Lanište I. Ovaj prizor zauvijek ostaje kao bolna slika zla koje je poharalo ovo selo.

Nakon rata, ekshumacije su počele krajem 1995. i tokom 1996. godine. Prva masovna grobnica otkrivena je na lokalitetu Crvena zemlja I, iz koje je ekshumirano 16 tijela. Najveća grobnica bila je jama Lanište I, u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 188 žrtava. Ukupno je na području Biljana otkriveno 34 pojedinačnih i nekoliko masovnih grobnica.

Do danas, pravda za Biljane je djelimična. Sud Bosne i Hercegovine je 2006. godine osudio Marka Samardžiju, komandanta III čete Saničkog bataljona, na 26 godina zatvora, a kazna je kasnije preinačena na sedam godina. Sud je utvrdio da je učestvovao u zatvaranju civila i pomogao u izvršenju ubistava. Međutim, za ubistvo preko 250 civila to je jedina presuda koja je donesena.

Za zločin u Biljanima suđeno je i članovima kriznog štaba Marku Adamoviću i Bošku Lukiću, koji su osuđeni za druge zločine u Ključu, ali ne i za Biljane. Drago Samardžija, komandant 17. brigade, nikada nije dočekao suđenje – preminuo je u Srbiji 2021. godine, bez da je odgovarao.

Nadu u pravdu ponovo budi optužnica protiv Jove Kevca, potvrđena početkom ove godine. Kevac se tereti za direktno učešće u napadu na Biljane i ubistva bošnjačkih civila. Suđenje je počelo u aprilu 2025. godine, a Tužilaštvo BiH je najavilo više od 200 svjedoka, što govori o težini i važnosti ovog predmeta.

Biljani danas postoje kao opomena i tihi svjedok zločina koji je zauvijek promijenio živote njihovih stanovnika. Ovaj masakr nije samo statistika. Imena žrtava, njihove priče, njihove porodice – to su temelji istine koje se moraju čuvati. Jer zaborav je drugi oblik nasilja.

U sjećanje na Amilu, Almira, Besimu i sve ostale ubijene tog dana, ponavljamo: Biljani nisu i ne smiju biti zaboravljeni. Pravda još nije zadovoljena. Ali istina živi – u svakom grobu, u svakoj priči preživjelih, u svakom godišnjem podsjećanju.

Danas, 33 godine kasnije, s bolom i poštovanjem, prisjećamo se svih civilnih žrtava iz Biljana i cijelog područja Ključa. Njihovo stradanje je rana na savjesti čovječanstva, ali i zalog našoj odgovornosti da gradimo društvo u kojem se ovakvo zlo nikada više neće ponoviti.

Na današnji dan, 10. jula 1992. godine, selo Biljani kod Ključa postalo je mjesto jednog od najstravičnijih zločina počinjenih nad bošnjačkim civilima tokom rata u Bosni i Hercegovini. Trideset tri godine kasnije, sjećanje na nevine žrtve ne blijedi, niti bi smjelo izblijediti, jer je to najmanje što dugujemo onima čija su imena pokušali zatrti zločinci.

U ranim jutarnjim satima tog kobnog dana, snage 17. lake pješadijske brigade Vojske Republike Srpske, uz pomoć rezervnih i aktivnih policajaca iz Sanice, napale su selo Biljani. U krvavom pohodu ubijeno je oko 260 civila – muškaraca, žena, djece i staraca. Ubistva su bila sistematska, brutalna i nemilosrdna.

Najmlađa žrtva bila je četveromjesečna beba Amila Džaferagić. Ubijena je zajedno sa svojim četverogodišnjim bratom Almirom. Njihova tijela pronađena su u naručju njihove majke Besime u masovnoj grobnici Lanište I. Ovaj prizor zauvijek ostaje kao bolna slika zla koje je poharalo ovo selo.

Nakon rata, ekshumacije su počele krajem 1995. i tokom 1996. godine. Prva masovna grobnica otkrivena je na lokalitetu Crvena zemlja I, iz koje je ekshumirano 16 tijela. Najveća grobnica bila je jama Lanište I, u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci 188 žrtava. Ukupno je na području Biljana otkriveno 34 pojedinačnih i nekoliko masovnih grobnica.

Do danas, pravda za Biljane je djelimična. Sud Bosne i Hercegovine je 2006. godine osudio Marka Samardžiju, komandanta III čete Saničkog bataljona, na 26 godina zatvora, a kazna je kasnije preinačena na sedam godina. Sud je utvrdio da je učestvovao u zatvaranju civila i pomogao u izvršenju ubistava. Međutim, za ubistvo preko 250 civila to je jedina presuda koja je donesena.

Za zločin u Biljanima suđeno je i članovima kriznog štaba Marku Adamoviću i Bošku Lukiću, koji su osuđeni za druge zločine u Ključu, ali ne i za Biljane. Drago Samardžija, komandant 17. brigade, nikada nije dočekao suđenje – preminuo je u Srbiji 2021. godine, bez da je odgovarao.

Nadu u pravdu ponovo budi optužnica protiv Jove Kevca, potvrđena početkom ove godine. Kevac se tereti za direktno učešće u napadu na Biljane i ubistva bošnjačkih civila. Suđenje je počelo u aprilu 2025. godine, a Tužilaštvo BiH je najavilo više od 200 svjedoka, što govori o težini i važnosti ovog predmeta.

Biljani danas postoje kao opomena i tihi svjedok zločina koji je zauvijek promijenio živote njihovih stanovnika. Ovaj masakr nije samo statistika. Imena žrtava, njihove priče, njihove porodice – to su temelji istine koje se moraju čuvati. Jer zaborav je drugi oblik nasilja.

U sjećanje na Amilu, Almira, Besimu i sve ostale ubijene tog dana, ponavljamo: Biljani nisu i ne smiju biti zaboravljeni. Pravda još nije zadovoljena. Ali istina živi – u svakom grobu, u svakoj priči preživjelih, u svakom godišnjem podsjećanju.

Danas, 33 godine kasnije, s bolom i poštovanjem, prisjećamo se svih civilnih žrtava iz Biljana i cijelog područja Ključa. Njihovo stradanje je rana na savjesti čovječanstva, ali i zalog našoj odgovornosti da gradimo društvo u kojem se ovakvo zlo nikada više neće ponoviti.