Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, svaka priča preživjelih ostaje neizbrisiv dokaz istine. Jedna od njih je i priča Hasana Hasanovića, čovjeka koji je kroz šumu između Srebrenice i Nezuka nosio ranjenog brata. Preminuo je kada su došli na slobodni teritorij. U julu 1995. Hasanoviću je na stazi smrti ubijen i drugi brat. Hasanovo svjedočenje nije samo osobna tragedija, već i glas svih onih koji su ubijeni koračajući stazom smrti na putu ka slobodnom teritoriju. 

Šumski predijeli između Srebrenice i Nezuka i danas teško dišu. Trideset godina poslije zemlja još pamti tragove onih koji su pokušali doći do slobode. Među njima i trojica braće Hasanović iz Srebrenice, od kojih je samo jedan preživio.

Hasan Hasanović tada je imao 21 godinu. Spas do slobodne teritorije s braćom je pokušao naći kroz šumu s još 15.000 ljudi. U jednoj od neprijateljskih zasjeda ubijen mu je brat Hajro, koji je imao samo 19 godina.

„Bratu Hasibu nisam htio govoriti ništa. Našao sam Hajru, koji je pogođen sa tri metka u predjelu grudi i stomaka. Bio je mrtav“, prisjeća se Hasan.

U međuvremenu u koloni koja je tražila spas, gubi se i Hasanov brat Hasib. Ponovno ga pronalazi tek narednog dana. Bili su iscrpljeni, gladni, ali zajedno.

„Bratu Hasibu sam tad rekao, da ako se meni nešto desi od težih ranjavanja, da me ostavi. I on je meni isto to saopštio. Međutim, prethodno sam mami obećao da će od nas trojice barem dvojica izaći na slobodnu teritoriju“, govori Hasan.

Probijajući se stazom smrti do slobodne teritorije dio Srebreničana nailazi na minsko polje. Hasan je bio teško ranjen. Rekli su da neće živjeti duže od 10 minuta.

“Poslije toga živio je devet i po sati. Bio je sportista i fizički veoma jak. Nosio sam ga zbog obećanja majci i zbog toga što mi je brat.“

Ranjenog brata Hasan je nosio 20 kilometara. Nadomak slobodne teritorije Hasib izgovara riječi koje Hasan nosi cijeli život. Rekao je da mu je žao što neće vidjeti Hasanovog sina koji je tada imao 16 mjeseci.

“Duboko je kroz zube udahnuo, puno zraka, i rekao: ‘Reci mami da sam bio hrabar i da se nisam patio’ – preselio je tad. Ispustio je dušu.“

Dolaskom u Nezuk, noseći mrtvog brata, Hasan je shvatio da je i on ranjen.

„Tek tad sam vidio da sam bos, da nemam obuću. Prišli su i govorili mi da sam ranjen, da mi saniraju ranu. Ja tu ranu zaista nisam osjećao“, prisjeća se.

Majku, suprugu i sina pronašao je u Dubravama kod Tuzle. Brat Hasib najprije je ukopan u Tuzli, a kasnije je prenesen u mezarje Memorijalnog centra Potočari. Tijelo najmlađeg brata Hajre pronađeno je u dvije masovne grobnice. I on je vječni smiraj našao u Potočarima.

Hasan danas ima dvoje djece. U njih je, uprkos svemu što je prošao, usadio vrijednosti koje je sam nosio kroz tamu rata.

„Naučio sam ih da nikog ne smiju mrziti i zaista ne mrze. Naučio sam ih da poštuju i vole i druge vjere kao i svoju, ali sam ih naučio i istini – šta se desilo u Srebrenici“, kaže Hasan.

Hasan Hasanović je preživio genocid, ali ne njegovu težinu. Njegova priča nije samo svjedočenje onome što se dogodilo, već i opomena da su najdublje rane one koje se nose u tišini. 30 godina poslije on idalje korača istom stazom, pretvarajući je u stazu sjećanja.

Jer neke priče nisu završene dok god ih ima ko pričati.

Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, svaka priča preživjelih ostaje neizbrisiv dokaz istine. Jedna od njih je i priča Hasana Hasanovića, čovjeka koji je kroz šumu između Srebrenice i Nezuka nosio ranjenog brata. Preminuo je kada su došli na slobodni teritorij. U julu 1995. Hasanoviću je na stazi smrti ubijen i drugi brat. Hasanovo svjedočenje nije samo osobna tragedija, već i glas svih onih koji su ubijeni koračajući stazom smrti na putu ka slobodnom teritoriju. 

Šumski predijeli između Srebrenice i Nezuka i danas teško dišu. Trideset godina poslije zemlja još pamti tragove onih koji su pokušali doći do slobode. Među njima i trojica braće Hasanović iz Srebrenice, od kojih je samo jedan preživio.

Hasan Hasanović tada je imao 21 godinu. Spas do slobodne teritorije s braćom je pokušao naći kroz šumu s još 15.000 ljudi. U jednoj od neprijateljskih zasjeda ubijen mu je brat Hajro, koji je imao samo 19 godina.

„Bratu Hasibu nisam htio govoriti ništa. Našao sam Hajru, koji je pogođen sa tri metka u predjelu grudi i stomaka. Bio je mrtav“, prisjeća se Hasan.

U međuvremenu u koloni koja je tražila spas, gubi se i Hasanov brat Hasib. Ponovno ga pronalazi tek narednog dana. Bili su iscrpljeni, gladni, ali zajedno.

„Bratu Hasibu sam tad rekao, da ako se meni nešto desi od težih ranjavanja, da me ostavi. I on je meni isto to saopštio. Međutim, prethodno sam mami obećao da će od nas trojice barem dvojica izaći na slobodnu teritoriju“, govori Hasan.

Probijajući se stazom smrti do slobodne teritorije dio Srebreničana nailazi na minsko polje. Hasan je bio teško ranjen. Rekli su da neće živjeti duže od 10 minuta.

“Poslije toga živio je devet i po sati. Bio je sportista i fizički veoma jak. Nosio sam ga zbog obećanja majci i zbog toga što mi je brat.“

Ranjenog brata Hasan je nosio 20 kilometara. Nadomak slobodne teritorije Hasib izgovara riječi koje Hasan nosi cijeli život. Rekao je da mu je žao što neće vidjeti Hasanovog sina koji je tada imao 16 mjeseci.

“Duboko je kroz zube udahnuo, puno zraka, i rekao: ‘Reci mami da sam bio hrabar i da se nisam patio’ – preselio je tad. Ispustio je dušu.“

Dolaskom u Nezuk, noseći mrtvog brata, Hasan je shvatio da je i on ranjen.

„Tek tad sam vidio da sam bos, da nemam obuću. Prišli su i govorili mi da sam ranjen, da mi saniraju ranu. Ja tu ranu zaista nisam osjećao“, prisjeća se.

Majku, suprugu i sina pronašao je u Dubravama kod Tuzle. Brat Hasib najprije je ukopan u Tuzli, a kasnije je prenesen u mezarje Memorijalnog centra Potočari. Tijelo najmlađeg brata Hajre pronađeno je u dvije masovne grobnice. I on je vječni smiraj našao u Potočarima.

Hasan danas ima dvoje djece. U njih je, uprkos svemu što je prošao, usadio vrijednosti koje je sam nosio kroz tamu rata.

„Naučio sam ih da nikog ne smiju mrziti i zaista ne mrze. Naučio sam ih da poštuju i vole i druge vjere kao i svoju, ali sam ih naučio i istini – šta se desilo u Srebrenici“, kaže Hasan.

Hasan Hasanović je preživio genocid, ali ne njegovu težinu. Njegova priča nije samo svjedočenje onome što se dogodilo, već i opomena da su najdublje rane one koje se nose u tišini. 30 godina poslije on idalje korača istom stazom, pretvarajući je u stazu sjećanja.

Jer neke priče nisu završene dok god ih ima ko pričati.