Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa, u emotivnom govoru na komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici poručila je kako svijet i Evropa nisu ništa naučili nakon najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i da, dok stoji na bini, majke u Ukrajini i Palestini doživljavaju ono što su doživljavale majke Srebrenice 1995. godine.

“Ja sam Munira Subašić, preživjela sam genocid. U genocidu su mi ubijena 22 člana moje užive familije. Među njima je moj muž i moj najmlađi sin, kojeg sam najviše na svijetu voljela. Danas vam se obraćam u moje ime, u ime hiljadama majki, čija su djeca ubijena u zaštićenoj zoni Srebrenica, u genocidu u Bosni i Hercegovini. S ovoga mjesta želim da se zahvalim svima zemljama, ambasadorima koji su glasali za rezoluciju. Oni koji nisu, neka žive u mraku, mi majke im nikad nećemo oprostiti, ali nećemo ni zaboraviti”, poručila je Subašić.

Ona je podsjetila da je prošlo 30 godina otkako nose bol u svojim srcima, ali, naglasila je, slušaju laži, gledaju mržnju i veličanje ratnih zločina.

Subašić je rekla kako su srebreničku djecu ubijali samo zato što su imali drugo ime i prezime i zato što su bili muslimani.

“A, svijet i Evropa su pomagali, pljeskali, radili, pomagali. Mnogi su dolazili da pomognu da nas što manje bude na ovim prostorima. Mi majke, kad smo preživjele genocid, imale smo svoje ciljeve. Šta ćemo uraditi, kako ćemo uraditi. Da svijetu i Evropi kažemo da su naša djeca nevina ubijena. Da ih osramotimo… Poslije genocida je ostalo pet i po hiljada djece. Siročadi koja su ostala bez oca ili bez majke. Gledali su kada im ubijaju oca, gledali su kada im siluju majku. Vidjeli su krv, ubijanje, protjerivanje, pljačkanje. Neka su se djeca rađala i poslije smrti svoga oca. Mnoga od njih nemaju ni fotografiju da znaju kako izgleda njihov otac. Pa, nas majke, bake, nane pitaju. Da li ličim na svog oca, da li imam njegov pogled, njegovu kosu”, rekla je Subašić.

Istakla je da neprijatelji nisu ubijali samo djecu, već i uspomene. Rekla je da to majke dobro znaju, a da su svijet i Evropa samo nijemo posmatrali.

“Majke u Ukrajini i Palestini doživljavaju ono što smo mi doživljavali 1995”

“Ubijali su našu djecu pod zaštitom, pod zastavom Ujedinjenih nacija. Pred očima čitavog svijeta i čitav svijet treba da se stidi. Ali smo mi majke uspjele da našu djecu odgojimo bez mržnje, bez osvete. Da ih školujemo, da imamo doktore, inženjere, profesore”, rekla je Subašić i nastavila:

“I moj Nerko, da je živ, bio bi uspješan. Bio bi dobar otac, dobar sin, dobar suprug. Imao bi i porodicu”.

Subašić je zamolila prisutne u Memorijalnom centru u Potočarima da pomognu u borbi protiv mržnje, nepravde, ubijanja, silovanja i protjerivanja.

“Niko nema pravo da ubija ničije dijete. Niko nema pravo da siluje ničiju kćerku. Niko nema pravo da ubija ničije majke. Dok stojim ovdje, mnoge majke u Ukrajini i Palestini doživljavaju ono što smo mi doživljavali 1995. godine. Svijet i Evropa ništa nisu naučili. Pričaju nam priče. Ako nas volite, ako ste se pokajali, što niste ništa uradili, zašto nas ne primite u Evropu, zašto nas ne primite u NATO. Mi tamo pripadamo, ne pripadamo mraku, pripadamo budućnosti”, rekla je Subašić.

Naglasila je da mrtvu djecu niko ne može vratiti, ali da može kazniti zločince.

“Ako moj sin kao žrtva ima ime i prezime, mora i zločinac imati svoje ime i prezime, mora se znati ko ga je ubio. Postoje presude, postoje dokazi. Nisu se presude mogle donositi onako. Donosilo se zbog dokaza, zbog činjenica, zbog svjedočenja nas majki. Zaštitimo presude, zaštitimo čovječanstvo. Razlike su dobre, podjele nisu. Nemojte da se dijelimo na ove i na one, da se dijelimo na dobre i loše. Oni koji su dobri da budu još bolji, a oni koji su loši da budu dobri. Potrudimo se, nemojmo misliti, nemojmo pričati, moramo nešto raditi. Evropo, probudi se, 21. vijek je i umjesto da bude pravde, počeo je da se budi fašizam. Dokle ćemo stići, ne znam”, rekla je Subašić.

Munira Subašić, predsjednica Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa, u emotivnom govoru na komemoraciji žrtvama genocida u Srebrenici poručila je kako svijet i Evropa nisu ništa naučili nakon najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata i da, dok stoji na bini, majke u Ukrajini i Palestini doživljavaju ono što su doživljavale majke Srebrenice 1995. godine.

“Ja sam Munira Subašić, preživjela sam genocid. U genocidu su mi ubijena 22 člana moje užive familije. Među njima je moj muž i moj najmlađi sin, kojeg sam najviše na svijetu voljela. Danas vam se obraćam u moje ime, u ime hiljadama majki, čija su djeca ubijena u zaštićenoj zoni Srebrenica, u genocidu u Bosni i Hercegovini. S ovoga mjesta želim da se zahvalim svima zemljama, ambasadorima koji su glasali za rezoluciju. Oni koji nisu, neka žive u mraku, mi majke im nikad nećemo oprostiti, ali nećemo ni zaboraviti”, poručila je Subašić.

Ona je podsjetila da je prošlo 30 godina otkako nose bol u svojim srcima, ali, naglasila je, slušaju laži, gledaju mržnju i veličanje ratnih zločina.

Subašić je rekla kako su srebreničku djecu ubijali samo zato što su imali drugo ime i prezime i zato što su bili muslimani.

“A, svijet i Evropa su pomagali, pljeskali, radili, pomagali. Mnogi su dolazili da pomognu da nas što manje bude na ovim prostorima. Mi majke, kad smo preživjele genocid, imale smo svoje ciljeve. Šta ćemo uraditi, kako ćemo uraditi. Da svijetu i Evropi kažemo da su naša djeca nevina ubijena. Da ih osramotimo… Poslije genocida je ostalo pet i po hiljada djece. Siročadi koja su ostala bez oca ili bez majke. Gledali su kada im ubijaju oca, gledali su kada im siluju majku. Vidjeli su krv, ubijanje, protjerivanje, pljačkanje. Neka su se djeca rađala i poslije smrti svoga oca. Mnoga od njih nemaju ni fotografiju da znaju kako izgleda njihov otac. Pa, nas majke, bake, nane pitaju. Da li ličim na svog oca, da li imam njegov pogled, njegovu kosu”, rekla je Subašić.

Istakla je da neprijatelji nisu ubijali samo djecu, već i uspomene. Rekla je da to majke dobro znaju, a da su svijet i Evropa samo nijemo posmatrali.

“Majke u Ukrajini i Palestini doživljavaju ono što smo mi doživljavali 1995”

“Ubijali su našu djecu pod zaštitom, pod zastavom Ujedinjenih nacija. Pred očima čitavog svijeta i čitav svijet treba da se stidi. Ali smo mi majke uspjele da našu djecu odgojimo bez mržnje, bez osvete. Da ih školujemo, da imamo doktore, inženjere, profesore”, rekla je Subašić i nastavila:

“I moj Nerko, da je živ, bio bi uspješan. Bio bi dobar otac, dobar sin, dobar suprug. Imao bi i porodicu”.

Subašić je zamolila prisutne u Memorijalnom centru u Potočarima da pomognu u borbi protiv mržnje, nepravde, ubijanja, silovanja i protjerivanja.

“Niko nema pravo da ubija ničije dijete. Niko nema pravo da siluje ničiju kćerku. Niko nema pravo da ubija ničije majke. Dok stojim ovdje, mnoge majke u Ukrajini i Palestini doživljavaju ono što smo mi doživljavali 1995. godine. Svijet i Evropa ništa nisu naučili. Pričaju nam priče. Ako nas volite, ako ste se pokajali, što niste ništa uradili, zašto nas ne primite u Evropu, zašto nas ne primite u NATO. Mi tamo pripadamo, ne pripadamo mraku, pripadamo budućnosti”, rekla je Subašić.

Naglasila je da mrtvu djecu niko ne može vratiti, ali da može kazniti zločince.

“Ako moj sin kao žrtva ima ime i prezime, mora i zločinac imati svoje ime i prezime, mora se znati ko ga je ubio. Postoje presude, postoje dokazi. Nisu se presude mogle donositi onako. Donosilo se zbog dokaza, zbog činjenica, zbog svjedočenja nas majki. Zaštitimo presude, zaštitimo čovječanstvo. Razlike su dobre, podjele nisu. Nemojte da se dijelimo na ove i na one, da se dijelimo na dobre i loše. Oni koji su dobri da budu još bolji, a oni koji su loši da budu dobri. Potrudimo se, nemojmo misliti, nemojmo pričati, moramo nešto raditi. Evropo, probudi se, 21. vijek je i umjesto da bude pravde, počeo je da se budi fašizam. Dokle ćemo stići, ne znam”, rekla je Subašić.