Na svaki način se Husein-kapetan Gradščević koji je u bosanskohercegovačku tradiciju ušao pod nazivom Zmaj od Bosne može smatrati najznačajnijom ličnošću naše novije historije, piše novinska agencija Patria.
Danas se navršavaju 183 godine otkako je jedan od najvećih vakifa u BiH i reformatora tog vremena otišao sa ovog svijeta.
Gradaščevići su među najvećim dobrotvorima u sjeveroistočnoj Bosni, a zasigurno među najvećim i u cijeloj BiH.
Impozantna je imovina koju su dali kao dobrovoljni prilog za svoj narod i za svoju zemlju. Riječ je o više od 1.500 dunuma najboljih zemljišnih parcela, pet džamija, tri medrese, na desetine radnji i drugih objekata, vodovodi…
No, najznačajniji među njima je Husein-kapetan Gradaščević, kojeg historija pamti kako mudrog i odvažnog vođu. U Travniku je 29. marta 1831. izabran za vođu pokreta Bošnjaka za autonomiju i samostalnost zemlje koja je tada bila pod vlašću Osmanlija.
Iako mlad, brzo je uspio otjerati vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje vladar Bosanskog pašaluka.
Među onima koji su podržali ustanak Gradaščevića bili je katolika, pravoslavaca a najbrojni su bili Bošnjaci budući da su bili i najrazvijeniji u društvenom smislu, najbogatiji, najorganizovaniji i najobrazovaniji u tom momentu u našoj zemlji.
Gradaščevića je njegova vojska ubrzo proglasila novim vezirom.
Pokret za autonimiju nije trajao dugo. Godine 1832. godine pokret je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka protiv Osmanlijske vojske se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci.
Sultan je Gradaščevića osudio na smrti pa je on morao napustiti Bosnu i preseliti se u Habzburšku zemlju.
Krajem 1832. godine Husein je pristao da se vrati na Osmanlijsku teritoriju da bi dobio oprost od sultana. U Istanbulu je živio u starim janjičarskim barakama na atmejdanu (Hipodromski trg) dok je njegova familija živjela nedaleko odatle u posebnoj kući. Živio je relativno mirnim životom naredne dvije godine.
Umro je 17. augusta 1834. godine. Legenda govori da je otrovan od strane carskih vlasti, ali imajući u vidu njegovo loše zdravlje historičari smatraju da je vjerovatnije umro od kolere. Ukopan je na mezarju Ejjub.
