Mariuopolj je simbol vojnog otpora i humanitarne katastrofe u ruskom ratu protiv Ukrajine. Izbjegli pričaju što su preživjeli, prenosi Deutsche Welle.

Od početka ruskog rata protiv Ukrajine rijetko koji drugi ukrajinski grad mediji i političari širom svijeta spominju tako često kao Mariupolj. Pod stalnom vatrom lučki grad na Azovskom moru postao je simbol vojnog otpora ruskoj vojsci i humanitarne katastrofe. Uništenje rodilišta u kojem su boravile trudnice i bombardiranje kazališta gdje su se sklonili civili šokirali su cijeli svijet. EU je djelovanje ruskih trupa opisala kao najteže ratne zločine.

Deutsche Welle je razgovarao s ljudima koji su uspjeli pobjeći iz grada na teritorij pod kontrolom Ukrajine.
Mikola Osičenko, šef mariupoljske televizije, mogao je napustiti grad sa svojom obitelji i susjedima. Njegova kuća bila je u blizini rodilišta koje je uništeno 9. ožujka.

“Klinika je 500 metara od moje kuće. Kada je zrakoplov bacio bombu mislili smo da je pogodila našu kuću, eksplozija je bila tako snažna. Ali to je bila dječja bolnica, s rodilištem na trećem katu. Dan prije napada moj ozlijeđeni susjed, muškarac star 60 godina, otpušten je iz te klinike.

Završio je u dječjoj bolnici jer nigdje nije bilo mjesta. Ruski mediji su prenijeli da tamo nema djece i žena, već da je u pitanju zapovjedništvo jednog bataljuna. Ali u stvarnosti je bilo mnogo žena i djece.

Temperatura u našem bloku bila je ista kao vani: minus šest, minus sedam stupnjeva. Svi smo spavali u podrumu u jednoj posebnoj prostoriji. Bila je najtoplija jer se mogla dobro zatvoriti. Madraci i jastuci ležali su po podu. Stavili smo djecu na njih. Tu su spavali i provodili sve dane. Majke su legle s mališanima, bake i djedovi su spavali sjedeći na stolicama uza zid. A mi, srednjih godina, spavali smo na stubištu.

Prije nego što smo napustili Mariupolj, podijelili smo zalihe vode onima koji su već bili u svojim autima i onima koji su ostali u našem bloku. Dali smo im i hranu koju smo još imali jer tamo ne možete više ništa naći. Skladišta su uništena i opljačkana, kao i trgovine.

Ranije smo ispred stambenog bloka ložili vatru i spremali hranu, ali je nedostajalo i suhih drva. Ljudi su ložili prozorska okna i građevinski materijal iz bombardiranih škola. Ali ovo je bilo opasno jer je bomba mogla pogoditi u bilo kojem trenutku – što se i dogodilo. Ljudi su bili raskomadani.

U početku su ljudi pokušavali donijeti vodu iz bunara koji još uvijek postoje na nekim mjestima. Ali čak i tamo morate ići pod vatrom i onda još stajati u redu. Ljudi su koristili i vodu iz centralnog grijanja u porušenim kućama, iako se ona zapravo ne smije piti. Ali ljudi su je kuhali i pili. Jedne noći je pao snijeg. Radovali smo se kao djeca. Svi stanari našeg stambenog bloka skupljali su snijeg u kante dok je bilo mirno. Tako smo imali zalihe vode kad se snijeg otopio.

Na izlasku iz grada nismo vidjeli nijednu netaknutu zgradu – svuda popucali prozori i porušeni zidovi između stanova. Nekima je nedostajao cijeli gornji kat. Tijela žena, muškaraca i djece ležala su svuda. Pokušali smo odvratiti svoju djecu u autu da ne gledaju tamo. To je jednostavno grozno!”

Medicinska radnica Natalija Korjagina napustila je Mariupolj 14. ožujka.

“Otišla sam s lijeve obale rijeke Kalmius u Mariupolju s ruksakom do kuće u centru grada jer je tamo bilo manje granatiranja. Moja majka, koja ima 79 godina, nije htjela krenuti sa mnom.

Ni moje suze ni moja upozorenja nisu joj mogli promijeniti mišljenje. Samo sat vremena nakon što sam napustila naš zajednički dom, pogođeni su škola i dvije obližnje kuće. Kod naših susjeda su svi prozori popucali, ali su mamini ostali netaknuti. Ali kasnije su isključene struja i voda i rekla sam majci da ću sutra ujutro doći po nju, na što je ona pristala.

U toj kući u centru grada već su boravili moji kolege i njihove obitelji, čiji su stanovi također u opasnim dijelovima grada. Bilo nas je šesnaestero, uključujući šestero djece. Napravili smo mjesta za spavanje u podrumu, s prostirkama i madracima na napuhavanje.

Često su se čule sirene upozorenja na zračne napade i veći dio dana smo proveli u podrumu. Sutradan više nisam mogla stići do lijeve obale grada. Pokušavali smo pozvati taksi više od četiri sata. Odgovor je bio: ‘Nema benzina, nitko ne vozi na lijevu obalu.’ Molila sam i nudila puno novca, ali uzalud. Također, nitko od mojih poznanika nije mogao pomoći mojoj majci. Onda sam je nazvala telefonom.

Majka me smirivala. Rekla je da ima vode i hrane, a osim toga, rat neće trajati vječno. Izdržat će, kaže. Tada sam se posljednji put čula s njom.

Moj muž je u vojsci i brani našu zemlju. Prvih nekoliko dana nisam bila u kontaktu s njim. Moj sin je u Harkivu. Srce mi se raspuklo na tri dijela. Ali mora se živjeti. Kako se obruč oko našega grada stezao tako su isključeni struja, voda i plin. Određene zalihe hrane smo mogli kupiti na tržnici jer su sve trgovine odavno bile zatvorene, bez struje i brzo su opljačkane nakon granatiranja. Morali smo kuhati hranu na vatri. Drva smo skupljali gdje smo stigli i tijekom granatiranja.

Na kraju se i na naš smještaj pucalo sa svih strana. Uništeni su svi prozori i krov. Kuća se toliko tresla da smo mislili da će se srušiti. Ali podrum je izdržao. Na katu kuće temperatura je bila jedan do dva stupnja, u podrumu četiri do pet. Najgori je nedostatak vode. Ali dva puta je pao snijeg i imali smo sreću da dvije kade napunimo njime.

U kući nije bilo signala za mobilne telefone, već na oko 900 metara dalje. Tako smo saznali za koridor za privatne automobile i odlučili otići. Dok smo pakirali stvari u automobile, čuli su se konstantno pucnji i metalni geleri su letjeli direktno preko naše ograde. U 12 sati smo napustili Mariupolj, svuda smo vidjeli ruševine i požare. U Berdjansk smo stigli oko 21 sat, gdje smo prenoćili u školi. Ujutro smo nastavili.

U mnogim autima konvoja bila su djeca. Svi su vozili vrlo oprezno. Vidjeli smo agresorske nadzorne točke, njih preko 30 na svim ulazima i izlazima iz naselja. Nastala je ogromna gužva ispred srušenog mosta kod Zaporižja. Tu obilaznica vodi preko uskog puta. Uspjeli smo proći, ali je sat kasnije pucano na drugu kolonu i bilo je žrtava. U 19 sati stigli smo u grad Dnjipro.”

“To je jednostavno pakao!”

Oleksandr Skorobohatko, radnik jedne međunarodne humanitarne organizacije, napustio je Mariupolj 15. ožujka.

“Početkom ožujka postalo je jasno da čitavom gradu prijeti humanitarna katastrofa. Kada su prestali stizati hrana i lijekovi, ljudi su se uspaničili. Nekada sam o humanitarnim katastrofama slušao samo u teoriji. Nikada nisam radio u stranim misijama i nikada se nisam suočio s takvim problemima.

Sestra i ja smo se smjestili kod rođaka. Spavali smo na podu u hodniku, tamo smo se osjećali sigurnije. Nekako smo se navikli na granatiranje, nedostatak hrane. Susjedna kuća je već bila uništena. Proveli smo puno vremena sa susjedima i kuhali na vatri.

Na humanitarni koridor se dugo čekalo. Ljudi su skoro izgubili nadu i uvjeravali su jedni druge da je sigurnije ostati u gradu. Kada smo na radiju čuli da je 500 automobila stiglo do Zaporižja, u početku nismo mogli vjerovati. Ali sutradan je došao poznanik i rekao da će biti još jedna kolona. Odmah smo krenuli prema autu. Intuitivno smo krenuli sporednim ulicama i poslije pet do deset kilometara od grada konačno je zavladala tišina.

Svuda su bile te nadzorne točke, kontrole, beskrajni redovi. Tek kada smo stigli u Zaporižje, shvatili smo da smo konačno uspjeli napustiti Mariupolj. Osjećao sam se pomalo krivim što nisam uspio upozoriti prijatelje i rođake s njihovom djecom. Odlučio sam vratiti se po njih.

Ponovo sam prošao sve kontrolne točke. Na posljednjoj prije Mariupolja takozvani vojnici Donjecke Narodne Republike su mi jednostavno oduzeli auto. Morao sam se vratiti pješice. U sljedećem selu mogao sam prenoćiti i nešto pojesti. Ujutro su me dobri ljudi povezli u Zaporižje. Sve ovo će me zauvijek pratiti, uključujući i sve mrtve.

Mnogi dragovoljci ovih dana nekako uspijevaju stići do Mariupolja. Razmjenjujemo iskustva. Ali nitko ne može jamčiti sigurnost, naprotiv, upozoravaju da se može dogoditi da se ne vratiš živ. Ipak, nastavljam tražiti način da bar dovedem svoje rođake u najbliža sigurna sela. To je jednostavno pakao!”

Mariuopolj je simbol vojnog otpora i humanitarne katastrofe u ruskom ratu protiv Ukrajine. Izbjegli pričaju što su preživjeli, prenosi Deutsche Welle.

Od početka ruskog rata protiv Ukrajine rijetko koji drugi ukrajinski grad mediji i političari širom svijeta spominju tako često kao Mariupolj. Pod stalnom vatrom lučki grad na Azovskom moru postao je simbol vojnog otpora ruskoj vojsci i humanitarne katastrofe. Uništenje rodilišta u kojem su boravile trudnice i bombardiranje kazališta gdje su se sklonili civili šokirali su cijeli svijet. EU je djelovanje ruskih trupa opisala kao najteže ratne zločine.

Deutsche Welle je razgovarao s ljudima koji su uspjeli pobjeći iz grada na teritorij pod kontrolom Ukrajine.
Mikola Osičenko, šef mariupoljske televizije, mogao je napustiti grad sa svojom obitelji i susjedima. Njegova kuća bila je u blizini rodilišta koje je uništeno 9. ožujka.

“Klinika je 500 metara od moje kuće. Kada je zrakoplov bacio bombu mislili smo da je pogodila našu kuću, eksplozija je bila tako snažna. Ali to je bila dječja bolnica, s rodilištem na trećem katu. Dan prije napada moj ozlijeđeni susjed, muškarac star 60 godina, otpušten je iz te klinike.

Završio je u dječjoj bolnici jer nigdje nije bilo mjesta. Ruski mediji su prenijeli da tamo nema djece i žena, već da je u pitanju zapovjedništvo jednog bataljuna. Ali u stvarnosti je bilo mnogo žena i djece.

Temperatura u našem bloku bila je ista kao vani: minus šest, minus sedam stupnjeva. Svi smo spavali u podrumu u jednoj posebnoj prostoriji. Bila je najtoplija jer se mogla dobro zatvoriti. Madraci i jastuci ležali su po podu. Stavili smo djecu na njih. Tu su spavali i provodili sve dane. Majke su legle s mališanima, bake i djedovi su spavali sjedeći na stolicama uza zid. A mi, srednjih godina, spavali smo na stubištu.

Prije nego što smo napustili Mariupolj, podijelili smo zalihe vode onima koji su već bili u svojim autima i onima koji su ostali u našem bloku. Dali smo im i hranu koju smo još imali jer tamo ne možete više ništa naći. Skladišta su uništena i opljačkana, kao i trgovine.

Ranije smo ispred stambenog bloka ložili vatru i spremali hranu, ali je nedostajalo i suhih drva. Ljudi su ložili prozorska okna i građevinski materijal iz bombardiranih škola. Ali ovo je bilo opasno jer je bomba mogla pogoditi u bilo kojem trenutku – što se i dogodilo. Ljudi su bili raskomadani.

U početku su ljudi pokušavali donijeti vodu iz bunara koji još uvijek postoje na nekim mjestima. Ali čak i tamo morate ići pod vatrom i onda još stajati u redu. Ljudi su koristili i vodu iz centralnog grijanja u porušenim kućama, iako se ona zapravo ne smije piti. Ali ljudi su je kuhali i pili. Jedne noći je pao snijeg. Radovali smo se kao djeca. Svi stanari našeg stambenog bloka skupljali su snijeg u kante dok je bilo mirno. Tako smo imali zalihe vode kad se snijeg otopio.

Na izlasku iz grada nismo vidjeli nijednu netaknutu zgradu – svuda popucali prozori i porušeni zidovi između stanova. Nekima je nedostajao cijeli gornji kat. Tijela žena, muškaraca i djece ležala su svuda. Pokušali smo odvratiti svoju djecu u autu da ne gledaju tamo. To je jednostavno grozno!”

Medicinska radnica Natalija Korjagina napustila je Mariupolj 14. ožujka.

“Otišla sam s lijeve obale rijeke Kalmius u Mariupolju s ruksakom do kuće u centru grada jer je tamo bilo manje granatiranja. Moja majka, koja ima 79 godina, nije htjela krenuti sa mnom.

Ni moje suze ni moja upozorenja nisu joj mogli promijeniti mišljenje. Samo sat vremena nakon što sam napustila naš zajednički dom, pogođeni su škola i dvije obližnje kuće. Kod naših susjeda su svi prozori popucali, ali su mamini ostali netaknuti. Ali kasnije su isključene struja i voda i rekla sam majci da ću sutra ujutro doći po nju, na što je ona pristala.

U toj kući u centru grada već su boravili moji kolege i njihove obitelji, čiji su stanovi također u opasnim dijelovima grada. Bilo nas je šesnaestero, uključujući šestero djece. Napravili smo mjesta za spavanje u podrumu, s prostirkama i madracima na napuhavanje.

Često su se čule sirene upozorenja na zračne napade i veći dio dana smo proveli u podrumu. Sutradan više nisam mogla stići do lijeve obale grada. Pokušavali smo pozvati taksi više od četiri sata. Odgovor je bio: ‘Nema benzina, nitko ne vozi na lijevu obalu.’ Molila sam i nudila puno novca, ali uzalud. Također, nitko od mojih poznanika nije mogao pomoći mojoj majci. Onda sam je nazvala telefonom.

Majka me smirivala. Rekla je da ima vode i hrane, a osim toga, rat neće trajati vječno. Izdržat će, kaže. Tada sam se posljednji put čula s njom.

Moj muž je u vojsci i brani našu zemlju. Prvih nekoliko dana nisam bila u kontaktu s njim. Moj sin je u Harkivu. Srce mi se raspuklo na tri dijela. Ali mora se živjeti. Kako se obruč oko našega grada stezao tako su isključeni struja, voda i plin. Određene zalihe hrane smo mogli kupiti na tržnici jer su sve trgovine odavno bile zatvorene, bez struje i brzo su opljačkane nakon granatiranja. Morali smo kuhati hranu na vatri. Drva smo skupljali gdje smo stigli i tijekom granatiranja.

Na kraju se i na naš smještaj pucalo sa svih strana. Uništeni su svi prozori i krov. Kuća se toliko tresla da smo mislili da će se srušiti. Ali podrum je izdržao. Na katu kuće temperatura je bila jedan do dva stupnja, u podrumu četiri do pet. Najgori je nedostatak vode. Ali dva puta je pao snijeg i imali smo sreću da dvije kade napunimo njime.

U kući nije bilo signala za mobilne telefone, već na oko 900 metara dalje. Tako smo saznali za koridor za privatne automobile i odlučili otići. Dok smo pakirali stvari u automobile, čuli su se konstantno pucnji i metalni geleri su letjeli direktno preko naše ograde. U 12 sati smo napustili Mariupolj, svuda smo vidjeli ruševine i požare. U Berdjansk smo stigli oko 21 sat, gdje smo prenoćili u školi. Ujutro smo nastavili.

U mnogim autima konvoja bila su djeca. Svi su vozili vrlo oprezno. Vidjeli smo agresorske nadzorne točke, njih preko 30 na svim ulazima i izlazima iz naselja. Nastala je ogromna gužva ispred srušenog mosta kod Zaporižja. Tu obilaznica vodi preko uskog puta. Uspjeli smo proći, ali je sat kasnije pucano na drugu kolonu i bilo je žrtava. U 19 sati stigli smo u grad Dnjipro.”

“To je jednostavno pakao!”

Oleksandr Skorobohatko, radnik jedne međunarodne humanitarne organizacije, napustio je Mariupolj 15. ožujka.

“Početkom ožujka postalo je jasno da čitavom gradu prijeti humanitarna katastrofa. Kada su prestali stizati hrana i lijekovi, ljudi su se uspaničili. Nekada sam o humanitarnim katastrofama slušao samo u teoriji. Nikada nisam radio u stranim misijama i nikada se nisam suočio s takvim problemima.

Sestra i ja smo se smjestili kod rođaka. Spavali smo na podu u hodniku, tamo smo se osjećali sigurnije. Nekako smo se navikli na granatiranje, nedostatak hrane. Susjedna kuća je već bila uništena. Proveli smo puno vremena sa susjedima i kuhali na vatri.

Na humanitarni koridor se dugo čekalo. Ljudi su skoro izgubili nadu i uvjeravali su jedni druge da je sigurnije ostati u gradu. Kada smo na radiju čuli da je 500 automobila stiglo do Zaporižja, u početku nismo mogli vjerovati. Ali sutradan je došao poznanik i rekao da će biti još jedna kolona. Odmah smo krenuli prema autu. Intuitivno smo krenuli sporednim ulicama i poslije pet do deset kilometara od grada konačno je zavladala tišina.

Svuda su bile te nadzorne točke, kontrole, beskrajni redovi. Tek kada smo stigli u Zaporižje, shvatili smo da smo konačno uspjeli napustiti Mariupolj. Osjećao sam se pomalo krivim što nisam uspio upozoriti prijatelje i rođake s njihovom djecom. Odlučio sam vratiti se po njih.

Ponovo sam prošao sve kontrolne točke. Na posljednjoj prije Mariupolja takozvani vojnici Donjecke Narodne Republike su mi jednostavno oduzeli auto. Morao sam se vratiti pješice. U sljedećem selu mogao sam prenoćiti i nešto pojesti. Ujutro su me dobri ljudi povezli u Zaporižje. Sve ovo će me zauvijek pratiti, uključujući i sve mrtve.

Mnogi dragovoljci ovih dana nekako uspijevaju stići do Mariupolja. Razmjenjujemo iskustva. Ali nitko ne može jamčiti sigurnost, naprotiv, upozoravaju da se može dogoditi da se ne vratiš živ. Ipak, nastavljam tražiti način da bar dovedem svoje rođake u najbliža sigurna sela. To je jednostavno pakao!”