8.9 C
Zenica
More
    Handke dobio Nobelovu nagradu nakon što su dva člana žirija nasjela na teoriju zavjere o ratu u BiH
    Handke dobio Nobelovu nagradu nakon što su dva člana žirija nasjela na teoriju zavjere o ratu u BiH

    Ukupno podjela

    Handke dobio Nobelovu nagradu nakon što su dva člana žirija nasjela na teoriju zavjere o ratu u BiH Handke dobio Nobelovu nagradu nakon što su dva člana žirija nasjela na teoriju zavjere o ratu u BiH Handke dobio Nobelovu nagradu nakon što su dva člana žirija nasjela na teoriju zavjere o ratu u BiH

    Handke dobio Nobelovu nagradu nakon što su dva člana žirija nasjela na teoriju zavjere o ratu u BiH

    Handke dobio Nobelovu nagradu nakon što su dva člana žirija nasjela na teoriju zavjere o ratu u BiH

    Kraća verzija priče je da su dva člana žirija za dodjelu Nobelove nagrade, kao odgovor na globalne kritike njihove odluke da nagradu dodijele piscu rođenom u Austriji, prošli mjesec (oktobar, op. ur.) preduzela neobičan korak i objavila izvore koje su konsultovali prilikom donošenja odluke.

    - Izbori 2020 -Handke dobio Nobelovu nagradu nakon što su dva člana žirija nasjela na teoriju zavjere o ratu u BiH

    Član žirija Henrik Petersen je naveo knjigu slabo poznatog autora po imenu Lothar Struck, koji živi u Düsseldorfu i sarađuje s jednim online književnim časopisom. Drugi član žirija, Eric Runesson, izjavio je da se oslanjao na knjigu historičara iz Innsbrucka po imenu Kurt Gritsch. Nijedna od tih knjiga nije prevedena s njemačkog (na engleski jezik, op. prev.), a spominju se samo šačicu puta na njemačkoj verziji Google Scholara.

    Struckova i Gritschova knjiga brane Handkeov skepticizam kada je riječ o razmjerama srpskih zločina i podržavaju Handkeov argument da novinarski izvještaji iz devedesetih nisu bili pravedni prema Srbima. Knjige su pisane samouvjerenim tonom i izgleda da su članovi žirija iz njih zaključili da je Handke opravdano podržavao srpsku stranu svojim pisanjem i djelima (što uključuje držanje govora 2006. godine na sahrani srpskog vođe Slobodana Miloševića, koji je preminuo usljed srčanog udara čekajući na suđenje pod optužbama, između ostalog, i za genocid).

    Ali ove dvije knjige imaju ogromnu manu koju članovi žirija, izgleda, nisu uvidjeli. Obje knjige podržavaju teoriju zavjere koja tvrdi da je američka PR firma Ruder Finn Global Public Affairs osmislila kampanju preuveličavanja srpskih zločina i na taj način okrenula javno mnijenje SAD-a protiv Srba. Prema teoriji „mazanja očiju“ o ratu u BiH koju podržavaju te knjige, usvojeni narativ o ogromnim i jednostranim zločinima Srba je prevashodno posljedica obmanjujuće PR kampanje, a ne stvarnih dešavanja na terenu. Gritsch u svojoj knjizi, „Peter Handke and ‘Justice for Serbia’” („Peter Handke i ‘Pravda za Srbiju'“) oko 20 puta spominje firmu Ruder Finn i posvećuje joj kratko poglavlje. Struck, čija knjiga nosi naslov „The One With His Yugoslavia” („Onaj sa svojom Jugoslavijom“), je toliko bio obuzet firmom Ruder Finn da je objavio digitalni dodatak koji se – u iznenađujućoj mjeri – sastoji od obrazaca za objavljivanje materijalnih činjenica koje je firma podnijela vladi SAD-a.

    Untitled 1 1
    - Izbori 2020 -Handke dobio Nobelovu nagradu nakon što su dva člana žirija nasjela na teoriju zavjere o ratu u BiH

    Kako piše Gritsch: „Zbog različitih nezadovoljstava i postojećih antisrpskih i promuslimanskih stavova velikog broja novinara, razvila se teza da je srpska strana (i isključivo srpska strana) vodila logore smrti u jugoslovenskom konfliktu, a nakon toga je PR agencija Ruder Finn objavila ovu teoriju i tako vijest o srpskim koncentracionim logorima ubacila u masovno informisanje.“ Gritsch dodaje da se nakon pojave prvih fotografija i snimaka srpskih logora „PR agenciji Ruder Finn može pripisati upotreba emocionalno nabijenih termina kao što su ‘etničko čišćenje’, ‘koncentracioni logori’, itd.“

    To je drastično prepravljanje historije. Prvi članci o srpskim logorima su sami isplivali u augustu 1992. godine. To je bio spektakularan razvoj događaja kojem nije trebao podstrek PR firme. Naknadne istrage, članci i suđenja za ratne zločine su dokazali da su logori bili čak i gori nego što su prvi izvještaji mogli opisati. A termin „etničko čišćenje“ je bio u širokoj upotrebi od početka rata u aprilu 1992. godine, kada su paravojni sastavi upadali u bosanskohercegovačke gradove i ubijali ili progonili tamošnje muslimane.

    Untitled 3

    „To su besmislice“, izjavio je Marshall Harris, stručnjak za Bosnu i Hercegovinu Ministarstva vanjskih poslova SAD-a u vrijeme kada je izbio rat. Harris, koji je dao ostavku na svoju funkciju u znak protesta protiv nereagiranja SAD-a u ranoj fazi sukoba, kasnije je vodio koaliciju istaknutih aktivista za pitanja BiH i imao kontakt s firmom Ruder Finn. „SAD je intervenirala na Balkanu zbog Slobodana Miloševića. Pripisivanjem veoma uspješnog uticanja na politiku SAD-a prema Balkanu dobroj, ali maloj PR firmi s ograničenim političkim uticajem, umanjuju se ozbiljnost i razmjeri genocida“.

    Teorija je toliko pogrešna da je teško naći akademike koji su upoznati s njom. Michael Sells, profesor Univerziteta u Chicagu i autor knjige „The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia” („Izdaja mosta – religija i genocid u Bosni“) iz 1996. godine, je primijetio da srpski nacionalisti spominju firmu Ruder Finn na online forumima tokom rata, ali se iznenadio kada ga je The Intercept kontaktirao i obavijestio da se firma sada spominje kao značajan ili čak manji faktor sukoba. „Informacije o tome šta se dešava u Bosni i Hercegovini su bile toliko porazne i jasne, iz velikog broja različitih izvora, da ne mogu zamisliti da je Ruder Finn bilo kako mogao prevagnuti“, kaže on.

    Teorija zavjere o firmi Ruder Finn je kružila utrobom interneta skoro od samog njegovog nastanka. Iako se pojavljuje u malom broju knjiga i članaka koji brane Srbe, nijedan renomirani rad toj teoriji ne pridaje nimalo vjerodostojnosti. Ideja da nije pravedno definirati Srbe kao isključive krivce u BiH – i da je relativno mala PR firma kreirala taj mit i navela sve da u njega povjeruju – je potpuno smiješna. Čak se i Jacques Merlino, francuski novinar čiji je intervju s jednim od rukovoditelja Ruder Finna pokrenuo tu teoriju, čini zapanjen time dokle je sve došlo. „Znam da su radili svoj posao, ali nisam siguran da su bili naročito djelotvorni“, napisao je u e-mailu The Interceptu.

    A ipak, dva člana žirija za dodjelu Nobelove nagrade za književnost kažu da su se oslanjali na knjige koje prodaju tu teoriju zavjere s ciljem da opravdaju Handkea.

    OVU BIZARNU PRIČU je najbolje ispričati od početka, odnosno 24. aprila 1993. godine. Tada je Merlino došao u kancelariju Jamesa Harffa, jednog od rukovoditelja firme Ruder Finn u Washingtonu.

    Harff je radio u ime napadnute bh. vlade, koja se tada pokušavala oduprijeti srpskim snagama koje su 1992. godine napale zemlju i zauzele 70 posto njene teritorije, ubijajući ili progoneći muslimane koji su im se našli na putu. Harffov posao je bio da razgovara s novinarima i političarima o ratu, koji je 1993. godine došao do mrtve tačke nakon što su srpske paravojne snage opkolile prijestolnicu Sarajevo i druge gradove, uključujući Srebrenicu.

    Po Harffovom sjećanju, intervju je kratko trajao i nije se snimao. Međutim, pred kraj 1993. godine Merlino je objavio knjigu u Francuskoj “The Truths From Yugoslavia Are Not All Easy to Tell” („Nije lako reći sve istine iz Jugoslavije“) koja je sadržavala poglavlje o Ruder Finnu. U njoj je citirao Harffa kako se hvali da je njegova PR firma „nadmudrila“ tri velike jevrejske organizacije da podrže vladu BiH i tako preusmjerila naklonost javnog mnijenja. Prema Merlinovoj knjizi, Harff je izjavio da je Ruder Finn distribuirao izvještaje o koncentracionim logorima koje vode Srbi, premda izvještaji tada nisu bili potvrđeni. „Nije naš posao da provjeravamo činjenice“, izjavio je Harff. „Kao što sam vam rekao, naš posao je da ubrzamo širenje informacija koje idu u korist našoj strani… Ne plaćaju nas da budemo moralni.“ Činilo se da su Harffove izjave dokaz da je Srbima nepravedno i bez dokaza smješteno da su počinili genocid u Bosni i Hercegovini.

    Merlinova knjiga je odmah naišla na odjek među Srbima i njihovim pristalicama koji su htjeli spriječiti vojnu intervenciju SAD-a. Napokon su našli dokaz za ono što su pokušavali reći svijetu – da medijski izvještaji o Srbima koji kolju muslimane u jednostranom valu zvjerstava nisu zasnovani na stvarnosti, nego na manipulativnoj kampanji PR firme koja je sada priznala svoju ulogu. Isječci Merlinovog poglavlja o Harffu su objavljeni u prosrpskim medijima i čak našli put do šačice komentara objavljenih u vodećim medijima u SAD-u i Evropi.

    Untitled 2 1

    Teorije zavjere često sadrže elemente istine preko kojih se uvode velike laži. Ono što je bilo istinito u Merlinovoj knjizi i tome što se pripisivalo Harffu je da prvi izvještaji o srpskim koncentracionim logorima iz dvije depeše novinara Newsdaya Roya Gutmana iz jula i augusta 1992. godine nisu bili potvrđeni. Gutman je razgovarao s humanitarnim radnicima i dva preživjela logoraša, ali nije lično vidio logore niti imao veliki broj svjedočenja iz prve ruke. Prema tome, bilo je tačno da je Ruder Finn distribuirao nepotvrđene izvještaje.

    Ali teorija zavjere zasnovana na Merlinovom djelu preskače jedan ključan podatak: u danima i sedmicama nakon objavljivanja Gutmanovih članaka tvrdnje su naknadno potvrdili izvještaji drugih novinara, kao i suđenja za ratne zločine godinama kasnije. Gutman je naredne godine dobio Pulitzerovu nagradu za svoje članke.

    Praktično sve značajnije novine, časopisi i TV mreže u SAD-u su od početka augusta bile preplavljene izvještajima s terena. Jesu li bili preuveličani? Kao reporter Washington Posta otišao sam u Banju Luku i posjetio dva logora: Omarsku i Trnopolje. Malo su ih dotjerali – u Trnopolju je čak visio natpis na engleskom na kojem je pisalo „Trnopolje Open Reception Center“ („Otvoreni prihvatni centar Trnopolje“) — ali su i dalje bili užasavajući. Ubrzo nakon toga sam napisao:

    „Nisam mislio da ću ikad razgovarati s kosturom. To sam uradio u Trnopolju. Sjećam se da sam pomislio kako iznenađujuće dobro hodaju za ljude bez mišića i mesa. … Jedan skeletni logoraš je imao taman dovoljno vremena da otkopča košulju i pokaže iskasapljena prsa s desecima svježih ožiljaka od bog te pita kakvog mučenja prije nego što mu je lice poprimilo prestravljen izraz. Zurio je, poput jelena pred svjetlima automobilskih farova, u tačku tik iznad moje glave. Okrenuo sam se. Iza mene je stajao čuvar.

    Prišao nam je osamnaestogodišnji mladić. Tek je stigao u Trnopolje nakon dva mjeseca u Omarskoj, najgorem od svih logora. Koža mu je bila razvučena kao prozirni šal preko rebara i kostiju ramena. ‘Bilo je užasno’, šapnuo je. ‘Samo me pogledajte. Čuvari su za mlaćenje koristili šake, šipke, bičeve, kaiševe, lance, bilo šta. Normalna osoba ne može ni zamisliti sve metode koje su koristili. Teško mi je reći da nam je bilo drago kada dođu novi logoraši. Onda su čuvari tukli njih umjesto nas'“.

    A Trnopolje je bio bolji logor. Tu su slali žene i muškarce puštene iz Omarske. Neke izbjeglice su tu dolazile dobrovoljno jer je bilo opasnije ostati kući dok srpske paravojne snage ubijaju i pljačkaju sve što im se nađe na putu. Omarska je bilo čisto zlo, čak i u dotjeranom izdanju, to nije bila izmišljotina koju je James Harff izmaštao u Washingtonu. Uveli su me u kafeteriju gdje su postrojili logoraše; kada sam pokušao da razgovaram s njima preplavila me atmosfera straha.

    „Još više su pognuli glave, nosevi su im praktično bili u zdjelama“ napisao sam tada. „Na ovom mjestu ih riječi, bilo koje riječi, mogu ubiti. ‘Molim vas, ne pitajte me ništa’, molio je jedan od njih šapatom. Jedan zatvorenik nam je krišom dostavio poruku. Pisalo je: ‘Ovdje je batinama, čekićima i noževima ubijeno oko 500 ljudi. Do 6. augusta ovdje je bilo 2.500 ljudi. Spavali smo na betonskom podu, jeli samo jednom dnevno, na brzinu, tukli su nas dok jedemo. Ovdje smo već 75 dana. Pomozite nam'“.

    Je li bilo tako loše? Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je 1997. godine potvrdio optužnicu protiv dva srpska ratna zapovjednika koji su bili odgovorni za te logore. Jedan od njih, Simo Drljača, je poginuo prilikom NATO-ovog pokušaja da ga uhapsi. Drljača je mene i druge novinare odveo u Omarsku i Trnopolje. Drugi ratni zapovjednik, Milan Kovačević, s kojim smo se prepirali da dobijemo dozvolu da posjetimo paklene logore, je prevezen u Haag ali je umro prirodnom smrću tokom suđenja za genocid i zločine protiv čovječnosti.

    U telefonskom intervjuu prošlog mjeseca (oktobar, op. ur.) Harff mi je rekao da je, kada je objavljena Merlinova knjiga, firma Ruder Finn uradila sve što je mogla da ispravi njene zablude i greške. Merlinu su poslali nekoliko faksova — naslov jednog od njih, koji mi je Harff poslao e-mailom, glasio je „Misquotes, Inaccuracies, Cynicism“ („Pogrešni citati, netačnosti, cinizam“), dok su medijima koji su citirali Merlinovu knjigu poslali pravna pisma. Nije bilo ispravki ni demantija (Merlino mi je rekao da nije primio nikakav faks od Ruder Finna), ali Merlinova knjiga se nije činila toliko važnom dok je rat trajao jer je bilo mnoštvo dokaza o srpskim zločinima.

    U ljeto 1995. godine napadi su kulminirali masakrom više od 7.000 muslimana, muškaraca i dječaka, u Srebrenici – još jedan čin genocida koji je napokon natjerao SAD i njihove NATO saveznike da pokrenu vojnu intervenciju protiv Srba. Haški tribunal je kasnije podigao optužnice protiv ključnih srpskih političara, ne samo Slobodana Miloševića, već i vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića i njegovog vojnog zapovjednika Ratka Mladića. Miloševića je smrt poštedjela presude, ali Karadžić i Mladić su proglašeni krivim i osuđeni na doživotnu kaznu zatvora. Dokazi su bili neosporni.

    Ipak, Merlinova knjiga proživljava iznenađujući drugi život. Četvrtinu stoljeća kasnije pomogla je da se Nobelova nagrada uruči Peteru Handkeu.

    TEORIJA ZAVJERE o firmi Ruder Finn istrajava na web stranicama lijevo i desno orijentiranih ekstremista, ali je u drugim krugovima nepoznata. Iako sam izvještavao o ratu i napisao knjigu o njemu, nisam čuo za Ruder Finn dok prošlog mjeseca (oktobar, op. ur.) nisam kontaktirao Kurta Gritscha.

    Untitled 4

    Gritschu sam se obratio jer je Eric Runesson, član žirija za Nobelovu nagradu, spomenuo Gritschevu knjigu kao, čini se, glavni izvor na kojem je prije dodjeljivanja Nobelove nagrade Handkeu zasnovao svoju odluku da su kritike na njegov račun pogrešne. „Kako ja to vidim, Kurt Gritsch je došao do zaključka da kritike nisu u potpunosti zasnovane na činjenicama“, izjavio je Runesson za švedski list Dagens Nyheter prošlog mjeseca. Poslao sam e-mail Gritschu da pitam ima li nezvaničan prevod svoje knjige jer ne znam čitati njemački. Gritsch je odgovorio da prevoda nema, ali poslao mi je objašnjenje svog istraživanja od skoro 2000 riječi. Napisao je da su „Beograd i bosanski Srbi odigrali važnu – vjerovatno najvažniju – ulogu u mnogim aspektima sukoba“, ali je naveo i paravojne snage bosanskih Hrvata i ono što opisuje kao „paravojne snage bosanskih muslimana“ (što je provokativan način da kaže Armija BiH, jedina vojna snaga s pravnim uporištem u zemlji).

    Branio je Handkea kombinacijom nekoliko opovrgnutih argumenata koji su bili vezani uz Ruder Finn. Jedan od tih argumenata je uključivao izjavu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta/križa iz 1992. godine, kao odgovor na Gutmanove članke o srpskim logorima. S ciljem da ostane neutralni arbitar, MKCK je pogrešno izjavio da su svi učesnici sukoba imali jednako brutalne logore. Izjavu su opovrgnuli kasniji novinski izvještaji, istrage i suđenja za ratne zločine, ali je teoretičari zavjere i dalje citiraju kao dokaz da su zlostavljanja u logorima u BiH bila otprilike jednaka na svim stranama. Teoretičari zavjere se fokusiraju na jedan podatak koji je ubrzo zatim opovrgnut, a ignoriraju sve podatke koji su ga kasnije opovrgnuli.

    Gritsch je u svojoj poruci napisao sljedeće – kao što je tražio, s ispravljenim gramatičkim i pravopisnim greškama („Ovo možete citirati ali… molim vas ispravite gramatičke, vokabularne i pravopisne greške po potrebi“):

    „Razlog svega ovoga je PR kampanja iz 1992. godine. U augustu 1992, firma Ruder Finn Global Public Affairs je radila za vlade Hrvatske i bosanskih muslimana. Objavili su da su u BiH otkriveni logori i da ih vode Srbi. Činjenica je da su sve tri strane bosanskih sukoba – Hrvati, Muslimani, Srbi – vodili logore zatvorenika, a i MKCK (Crveni krst/križ) je za to ponudio dokaze istog mjeseca. MKCK je u tom pogledu bio veoma jasan i jako zabrinut zbog užasnih uslova u tim logorima, gdje su se svakodnevno kršila ljudska prava, čak je bilo i silovanja i ubistava. MKCK je potvrdio da je bilo mnogo logora koje su vodili Srbi, ali… objasnio da je to bilo u skladu s odnosima snaga učesnika u sukobima – srpske paravojne snage su tada bile najveće i vodile najviše logora. Ali i druge dvije strane su također imale svoje logore.

    Ali Ruder Finn Global Public Affairs nije to samo ignorirao. Oni su priči dali ‘spin’ proglasivši zatvoreničke logore logorima smrti i poredeći bosanske muslimane s Jevrejima. To su uspjeli uz pomoć tri velike organizacije američkih Jevreja koje su javno podržavale bosanske muslimane (zanemarujući činjenicu da je njihov vođa Alija Izetbegović imao vlastite ideje o islamskoj državi koje je iznio u knjizi objavljenoj mnogo godina ranije). Sljedeći korak bilo je kombiniranje krivaca, i eto: ako su bosanski muslimani bili Jevreji našeg doba, onda su Srbi morali biti nacisti.“

    Kao u knjizi, Gritsch ponavlja još jednu raskrinkanu teoriju nastalu iz davno opovrgnutog članka njemačkog slobodnog novinara Thomasa Deichmanna iz 1997. godine. Deichmannov rad se, uz Merlinov, često citira među teoretičarima zavjere i temeljni je dio ekstremističkog kanona kojim se pokušavaju prepraviti činjenice o onome što se dešavalo u BiH. A obrat koji nam najviše govori u cijeloj polemici u vezi s Handkeom, mada se o njemu slabo govorilo, je činjenica da je Deichmann bio jedan od Handkeovih najbližih saputnika na Balkanu – zajedno su posjetili Srbiju i BiH najmanje četiri puta 1990-ih i 2000-ih godina. Iako se malo zna o njihovim zajedničkim putovanjima, oni nisu tajna i spominju se u nekoliko knjiga i na nekoliko web stranica.

    Deichmann je prvi put dospio i žižu javnosti kada je svjedočio kao svjedok odbrane na suđenju Srbinu po imenu Duško Tadić 1996. godine. Tadić je bio optužen da je počinio ratne zločine u Omarskoj i na drugim mjestima. Deichmann, koji je svjedočio kao medijski stručnjak, je izjavio da su muslimani koji su identificirali Tadića na sudu njega mogli znati samo iz novinskih fotografija ili TV reportaža. Aludirao je da je Tadićeva identifikacija bila lažna ili pogrešna. Argument mu nije bio ubjedljiv – Tadić je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i osuđen na 20 godina zatvora.

    Deichmann je opet bio u centru pažnje za manje od godinu dana, kada je napisao podugačak članak pod naslovom „The Picture That Fooled the World“ („Slika koja je zavarala svijet“). Članak je objavio ekstremno ljevičarski časopis LM koji se ranije zvao Living Marxism (Živući marksizam), a pokrenula ga je Revolucionarna komunistička partija Britanije deceniju ranije. U njemu Deichmann piše da je televizijska ekipa britanskog ITN-a, prva koja je ušla u Trnopolje, s namjerom inscenirala snimak u kojem zatvorenici stoje iza ograde s bodljikavom žicom kako bi se preuveličala ozbiljnost tamošnjih uslova. Deichmannov članak je postao savršena dopuna Merlinovoj knjizi od prije nekoliko godina – Srbima ne pokušava smjestiti samo američka PR firma, nego su i novinari na terenu fabrikovali izmišljotine.

    Deichmanna su novinari koje je optužio tužili za klevetu i londonski sud je presudio u njihovu korist uz odštetu od 375.000 funti. Time je LM bio prisiljen da se ugasi – ali ne i Deichmannov članak. Poput Merlinove teorije, on je opstao u revizionističkim knjigama i objavama na Stormfront-u i drugim web stranicama ekstremne desnice i ljevice. Kako u svojoj besprijekornoj studiji piše historičar fotografije David Campbell, Deichmannov članak je bio „dio opšteg argumenta kojim se shvaćanje rata u BiH pokušava revidirati negiranjem prirode, razmjera i cilja nasilja koje je bilo dio strategije etničkog čišćenja bosanskih Srba“. Campbell dodaje: „Za LM i druge je važno to što taj spor omogućava da se potencijalna veza između BiH i holokausta presiječe, značaj bosanskog rata umanji, a odgovornost onih koji su provodili kampanje etničkog čišćenja ospori.“

    U svojoj knjizi i e-mailu koji mi je poslao, Gritsch Deichmannov članak tretira kao činjenicu. „Kasnije, kada su Penny Marshall i ITN snimili izbjeglički kamp u Trnopolju i snimateljsku ekipu postavili iza bodljikave žice kako bi izgledalo da su ljudi zatvoreni, cijeli svijet je to protumačio kao dokaz o ‘novim nacističkim logorima’ u Evropi“, napisao je Gritsch. „Kao što vjerovatno znate, sliku su kasnije (1996/'97. godine) analizirali i njemački novinar Thomas Deichmann je otkrio da je bila lažna (‘Slika koja je zavarala svijet’).“ Gritschova knjiga se najmanje 30 puta poziva na Deichmanna, što uključuje pasuse o Deichmannovom radu koji su tonom neutralni ili pozitivni. Zanimljiv je i detalj da je naslovnu fotografiju Gritschove knjige, na kojoj Handke gleda u daljinu iznad vode uz crnogorsku obalu, snimio upravo Deichmann.

    Iznenadilo me što te opovrgnute ideje čujem od autora knjige koja je, po svemu sudeći, bila ključni faktor u razmatranjima žirija za dodjelu Nobelove nagrade. Ali Gritschov e-mail je bio u skladu, ne samo s njegovom knjigom, već i s člancima koje je napisao, uključujući jedan članak od prije nekoliko mjeseci objavljen u online časopisu Telepolis u kojem Gritsch rad firme Ruder Finn naziva „utvrđivanjem diskursa“ — konkretno se pozivajući na Merlinovo djelo u fusnoti. Kako Gritsch piše u svojoj knjizi o Handkeu iz 2009. godine, „Izvještaj Jacquesa Merlina o radu američke PR agencije Ruder Finn Global Public Affairs dovodi u pitanje može li se vjerovati službenoj verziji događaja iz hrvatske ili muslimanske perspektive i u kojoj mjeri.“

    Kada sam stupio u kontakt s Gritschom radi komentara, ljubazno mi je odgovorio u još jednom e-mailu od 2.000 riječi, ponavljajući sažetak knjige. U odgovoru je, između ostalog, pisalo: „Nauka i potraga za istinom nisu jednostavne. … Ne tvrdim da znam istinu o jugoslovenskim ratovima ili polemici u vezi s Peterom Handkeom, ali svako ko se želi dublje pozabaviti debatom i diskursima može utvrditi glavni narativ i kontranarativ. Već to može pomoći da se cijela debata malo bolje razumije.“

    PREMA OPORUCI ALFREDA NOBELA, dobitnika Nobelove nagrade za književnost bira Švedska akademija. Ove godine je proces odlučivanja Akademije iz dva koraka izmijenjen zbog skandala o seksualnom zlostavljanju iz 2017. godine koji je potkopao povjerenje u sposobnosti Akademije. Ove godine se četveročlanom podkomitetu Akademije, koji formira uži izbor finalista, pridružilo pet vanjskih članova. Finalnu odluku donosi 18-člana Akademija. Podkomitet je ove godine za nagradu predložio samo jednu osobu — Petera Handkea — i Akademija je to jednoglasno prihvatila.

    Eric Runesson, koji je izjavio da vjeruje u Gritschovu odbranu Handkea, je član Akademije. Književni kritičar Henrik Petersen je bio jedan od vanjskih stručnjaka podkomiteta. U članku objavljenom 17. oktobra, Petersen je stao u odbranu odabira Handkea, tvrdeći da njegov rad „ne propagira nikakav politički program“, mada priznaje da je „Handke svoju kritiku artikulisao nesigurno i nespretno, a nekada dovodi i do potpuno apsurdnih poređenja“. Ta je nespretnost za Petersena i druge članove žirija, izgleda, ipak bila nevažan faktor. Petersen je napisao da će Handkea za 50 godina smatrati „jednim od najočiglednijih laureata Švedske akademije svih vremena“ i dodao: „ako želite znati više o tome šta je Handke zapravo izjavio o Jugoslaviji, preporučujem da pročitate opažanja Lothara Strucka u djelu ‘Onaj sa svojom Jugoslavijom'“.

    Struckova knjiga, čini se, u književnim krugovima nije izazvala mnogo pažnje kada je objavljena prije sedam godina. Njegova knjiga je promišljenija od Gritschove i ne bavi se dublje drugim teorijama zavjere. Struck nekoliko puta u prolazu spominje Thomasa Deichmanna i njegovu opovrgnutu priču o logoru Trnopolje, ali ne zalazi u to detaljno kao Gritsch. Bez obzira na to, Struckova knjiga prihvata opštu teoriju da su Srbi nepravedno postali glavni krivci za bosanski rat kao rezultat manipulativne PR kampanje, a ne zbog svojih djela na terenu.

    „Mišljenje o zaraćenim stranama su veoma rano djelimično formirale profesionalne PR agencije“, piše Struck. Kao dokaz navodi po njemu „gotovo legendarni“ intervju francuskog novinara Merlina s Jamesom Harffom iz Ruder Finna iz 1993. godine. To je, naravno, isti intervju i ista teorija zavjere o kojima je Gritsch opširno pisao. Struck dalje citira pasus iz Harffovog intervjua koji je objavio Merlino. „Harffova kampanja je, prema standardima industrije, svakako izvanredan manevar“, piše Struck. „Prije svega, bila je održiva, jer od tada Srbi više nisu bili samo agresori, već su se mogli svrstati među genocidne ubice“.

    Struckova knjiga je imala i podugačak digitalni dodatak od skoro 600 stranica, koji on opisuje kao njen „tom s izvornim materijalima“. Otprilike trećina dodatka se sastoji od obrazaca za objavljivanje materijalnih činjenica koje je firma Ruder Finn predala američkoj vladi 1990-ih, navodeći, između ostalog, kontakte s novinarima i političarima. Struckovo interesovanje za uticaj Ruder Finna nimalo nije opalo nakon objavljivanja knjige. Nakon što je najavljen primalac Nobelove nagrade, Struck je sročio dugačak tekst u odbranu Handkea u književnom časopisu Glanz & Elend („Sjaj i bijeda“) sa kojim sarađuje. Tvrdeći da je Handkea oblatila obmanjujuća PR kampanja usmjerena protiv Srba i njihovih pristalica, napisao je da su Ruder Finn i druge firme koje su zastupale Hrvate i Kosovare od 1990-ih „obrađivale javnost u SAD-u i to odlično odradile; njihov otrov je još prisutan, preuzimaju ga komentatori i ubrizgavaju u javnost bez provjere.“

    Evo šta mene najviše šokira u cijeloj ovoj katastrofi oko Nobelove nagrade. Ne to što su članovi Nobelovog žirija nasjeli na teorije zavjere. To je, naravno, samo po sebi dovoljno grozno. Najgore od svega je to što su se, uzdizanjem Petera Handkea, također iz (skoro) mrtvih digle i već raskrinkane prepravke historije i genocida. Nazadujemo.

    *Autor: Peter Maass. Izvorno objavljeno 14. novembra 2019. godine. S engleskog preveo i, uz dozvolu novinske organizacije The Intercept, ponovo objavio Mediacentar Sarajevo. The Intercept je nagrađivana neprofitna novinska organizacija posvećena tome da moćnike poziva na odgovornost kroz neustrašiv i propitivački pristup novinarstvu.

    Kraća verzija priče je da su dva člana žirija za dodjelu Nobelove nagrade, kao odgovor na globalne kritike njihove odluke da nagradu dodijele piscu rođenom u Austriji, prošli mjesec (oktobar, op. ur.) preduzela neobičan korak i objavila izvore koje su konsultovali prilikom donošenja odluke.

    Član žirija Henrik Petersen je naveo knjigu slabo poznatog autora po imenu Lothar Struck, koji živi u Düsseldorfu i sarađuje s jednim online književnim časopisom. Drugi član žirija, Eric Runesson, izjavio je da se oslanjao na knjigu historičara iz Innsbrucka po imenu Kurt Gritsch. Nijedna od tih knjiga nije prevedena s njemačkog (na engleski jezik, op. prev.), a spominju se samo šačicu puta na njemačkoj verziji Google Scholara.

    Struckova i Gritschova knjiga brane Handkeov skepticizam kada je riječ o razmjerama srpskih zločina i podržavaju Handkeov argument da novinarski izvještaji iz devedesetih nisu bili pravedni prema Srbima. Knjige su pisane samouvjerenim tonom i izgleda da su članovi žirija iz njih zaključili da je Handke opravdano podržavao srpsku stranu svojim pisanjem i djelima (što uključuje držanje govora 2006. godine na sahrani srpskog vođe Slobodana Miloševića, koji je preminuo usljed srčanog udara čekajući na suđenje pod optužbama, između ostalog, i za genocid).

    Ali ove dvije knjige imaju ogromnu manu koju članovi žirija, izgleda, nisu uvidjeli. Obje knjige podržavaju teoriju zavjere koja tvrdi da je američka PR firma Ruder Finn Global Public Affairs osmislila kampanju preuveličavanja srpskih zločina i na taj način okrenula javno mnijenje SAD-a protiv Srba. Prema teoriji „mazanja očiju“ o ratu u BiH koju podržavaju te knjige, usvojeni narativ o ogromnim i jednostranim zločinima Srba je prevashodno posljedica obmanjujuće PR kampanje, a ne stvarnih dešavanja na terenu. Gritsch u svojoj knjizi, „Peter Handke and ‘Justice for Serbia’” („Peter Handke i ‘Pravda za Srbiju'“) oko 20 puta spominje firmu Ruder Finn i posvećuje joj kratko poglavlje. Struck, čija knjiga nosi naslov „The One With His Yugoslavia” („Onaj sa svojom Jugoslavijom“), je toliko bio obuzet firmom Ruder Finn da je objavio digitalni dodatak koji se – u iznenađujućoj mjeri – sastoji od obrazaca za objavljivanje materijalnih činjenica koje je firma podnijela vladi SAD-a.

    Untitled 1 1

    Kako piše Gritsch: „Zbog različitih nezadovoljstava i postojećih antisrpskih i promuslimanskih stavova velikog broja novinara, razvila se teza da je srpska strana (i isključivo srpska strana) vodila logore smrti u jugoslovenskom konfliktu, a nakon toga je PR agencija Ruder Finn objavila ovu teoriju i tako vijest o srpskim koncentracionim logorima ubacila u masovno informisanje.“ Gritsch dodaje da se nakon pojave prvih fotografija i snimaka srpskih logora „PR agenciji Ruder Finn može pripisati upotreba emocionalno nabijenih termina kao što su ‘etničko čišćenje’, ‘koncentracioni logori’, itd.“

    To je drastično prepravljanje historije. Prvi članci o srpskim logorima su sami isplivali u augustu 1992. godine. To je bio spektakularan razvoj događaja kojem nije trebao podstrek PR firme. Naknadne istrage, članci i suđenja za ratne zločine su dokazali da su logori bili čak i gori nego što su prvi izvještaji mogli opisati. A termin „etničko čišćenje“ je bio u širokoj upotrebi od početka rata u aprilu 1992. godine, kada su paravojni sastavi upadali u bosanskohercegovačke gradove i ubijali ili progonili tamošnje muslimane.

    Untitled 3

    „To su besmislice“, izjavio je Marshall Harris, stručnjak za Bosnu i Hercegovinu Ministarstva vanjskih poslova SAD-a u vrijeme kada je izbio rat. Harris, koji je dao ostavku na svoju funkciju u znak protesta protiv nereagiranja SAD-a u ranoj fazi sukoba, kasnije je vodio koaliciju istaknutih aktivista za pitanja BiH i imao kontakt s firmom Ruder Finn. „SAD je intervenirala na Balkanu zbog Slobodana Miloševića. Pripisivanjem veoma uspješnog uticanja na politiku SAD-a prema Balkanu dobroj, ali maloj PR firmi s ograničenim političkim uticajem, umanjuju se ozbiljnost i razmjeri genocida“.

    Teorija je toliko pogrešna da je teško naći akademike koji su upoznati s njom. Michael Sells, profesor Univerziteta u Chicagu i autor knjige „The Bridge Betrayed: Religion and Genocide in Bosnia” („Izdaja mosta – religija i genocid u Bosni“) iz 1996. godine, je primijetio da srpski nacionalisti spominju firmu Ruder Finn na online forumima tokom rata, ali se iznenadio kada ga je The Intercept kontaktirao i obavijestio da se firma sada spominje kao značajan ili čak manji faktor sukoba. „Informacije o tome šta se dešava u Bosni i Hercegovini su bile toliko porazne i jasne, iz velikog broja različitih izvora, da ne mogu zamisliti da je Ruder Finn bilo kako mogao prevagnuti“, kaže on.

    Teorija zavjere o firmi Ruder Finn je kružila utrobom interneta skoro od samog njegovog nastanka. Iako se pojavljuje u malom broju knjiga i članaka koji brane Srbe, nijedan renomirani rad toj teoriji ne pridaje nimalo vjerodostojnosti. Ideja da nije pravedno definirati Srbe kao isključive krivce u BiH – i da je relativno mala PR firma kreirala taj mit i navela sve da u njega povjeruju – je potpuno smiješna. Čak se i Jacques Merlino, francuski novinar čiji je intervju s jednim od rukovoditelja Ruder Finna pokrenuo tu teoriju, čini zapanjen time dokle je sve došlo. „Znam da su radili svoj posao, ali nisam siguran da su bili naročito djelotvorni“, napisao je u e-mailu The Interceptu.

    A ipak, dva člana žirija za dodjelu Nobelove nagrade za književnost kažu da su se oslanjali na knjige koje prodaju tu teoriju zavjere s ciljem da opravdaju Handkea.

    OVU BIZARNU PRIČU je najbolje ispričati od početka, odnosno 24. aprila 1993. godine. Tada je Merlino došao u kancelariju Jamesa Harffa, jednog od rukovoditelja firme Ruder Finn u Washingtonu.

    Harff je radio u ime napadnute bh. vlade, koja se tada pokušavala oduprijeti srpskim snagama koje su 1992. godine napale zemlju i zauzele 70 posto njene teritorije, ubijajući ili progoneći muslimane koji su im se našli na putu. Harffov posao je bio da razgovara s novinarima i političarima o ratu, koji je 1993. godine došao do mrtve tačke nakon što su srpske paravojne snage opkolile prijestolnicu Sarajevo i druge gradove, uključujući Srebrenicu.

    Po Harffovom sjećanju, intervju je kratko trajao i nije se snimao. Međutim, pred kraj 1993. godine Merlino je objavio knjigu u Francuskoj “The Truths From Yugoslavia Are Not All Easy to Tell” („Nije lako reći sve istine iz Jugoslavije“) koja je sadržavala poglavlje o Ruder Finnu. U njoj je citirao Harffa kako se hvali da je njegova PR firma „nadmudrila“ tri velike jevrejske organizacije da podrže vladu BiH i tako preusmjerila naklonost javnog mnijenja. Prema Merlinovoj knjizi, Harff je izjavio da je Ruder Finn distribuirao izvještaje o koncentracionim logorima koje vode Srbi, premda izvještaji tada nisu bili potvrđeni. „Nije naš posao da provjeravamo činjenice“, izjavio je Harff. „Kao što sam vam rekao, naš posao je da ubrzamo širenje informacija koje idu u korist našoj strani… Ne plaćaju nas da budemo moralni.“ Činilo se da su Harffove izjave dokaz da je Srbima nepravedno i bez dokaza smješteno da su počinili genocid u Bosni i Hercegovini.

    Merlinova knjiga je odmah naišla na odjek među Srbima i njihovim pristalicama koji su htjeli spriječiti vojnu intervenciju SAD-a. Napokon su našli dokaz za ono što su pokušavali reći svijetu – da medijski izvještaji o Srbima koji kolju muslimane u jednostranom valu zvjerstava nisu zasnovani na stvarnosti, nego na manipulativnoj kampanji PR firme koja je sada priznala svoju ulogu. Isječci Merlinovog poglavlja o Harffu su objavljeni u prosrpskim medijima i čak našli put do šačice komentara objavljenih u vodećim medijima u SAD-u i Evropi.

    Untitled 2 1

    Teorije zavjere često sadrže elemente istine preko kojih se uvode velike laži. Ono što je bilo istinito u Merlinovoj knjizi i tome što se pripisivalo Harffu je da prvi izvještaji o srpskim koncentracionim logorima iz dvije depeše novinara Newsdaya Roya Gutmana iz jula i augusta 1992. godine nisu bili potvrđeni. Gutman je razgovarao s humanitarnim radnicima i dva preživjela logoraša, ali nije lično vidio logore niti imao veliki broj svjedočenja iz prve ruke. Prema tome, bilo je tačno da je Ruder Finn distribuirao nepotvrđene izvještaje.

    Ali teorija zavjere zasnovana na Merlinovom djelu preskače jedan ključan podatak: u danima i sedmicama nakon objavljivanja Gutmanovih članaka tvrdnje su naknadno potvrdili izvještaji drugih novinara, kao i suđenja za ratne zločine godinama kasnije. Gutman je naredne godine dobio Pulitzerovu nagradu za svoje članke.

    Praktično sve značajnije novine, časopisi i TV mreže u SAD-u su od početka augusta bile preplavljene izvještajima s terena. Jesu li bili preuveličani? Kao reporter Washington Posta otišao sam u Banju Luku i posjetio dva logora: Omarsku i Trnopolje. Malo su ih dotjerali – u Trnopolju je čak visio natpis na engleskom na kojem je pisalo „Trnopolje Open Reception Center“ („Otvoreni prihvatni centar Trnopolje“) — ali su i dalje bili užasavajući. Ubrzo nakon toga sam napisao:

    „Nisam mislio da ću ikad razgovarati s kosturom. To sam uradio u Trnopolju. Sjećam se da sam pomislio kako iznenađujuće dobro hodaju za ljude bez mišića i mesa. … Jedan skeletni logoraš je imao taman dovoljno vremena da otkopča košulju i pokaže iskasapljena prsa s desecima svježih ožiljaka od bog te pita kakvog mučenja prije nego što mu je lice poprimilo prestravljen izraz. Zurio je, poput jelena pred svjetlima automobilskih farova, u tačku tik iznad moje glave. Okrenuo sam se. Iza mene je stajao čuvar.

    Prišao nam je osamnaestogodišnji mladić. Tek je stigao u Trnopolje nakon dva mjeseca u Omarskoj, najgorem od svih logora. Koža mu je bila razvučena kao prozirni šal preko rebara i kostiju ramena. ‘Bilo je užasno’, šapnuo je. ‘Samo me pogledajte. Čuvari su za mlaćenje koristili šake, šipke, bičeve, kaiševe, lance, bilo šta. Normalna osoba ne može ni zamisliti sve metode koje su koristili. Teško mi je reći da nam je bilo drago kada dođu novi logoraši. Onda su čuvari tukli njih umjesto nas'“.

    A Trnopolje je bio bolji logor. Tu su slali žene i muškarce puštene iz Omarske. Neke izbjeglice su tu dolazile dobrovoljno jer je bilo opasnije ostati kući dok srpske paravojne snage ubijaju i pljačkaju sve što im se nađe na putu. Omarska je bilo čisto zlo, čak i u dotjeranom izdanju, to nije bila izmišljotina koju je James Harff izmaštao u Washingtonu. Uveli su me u kafeteriju gdje su postrojili logoraše; kada sam pokušao da razgovaram s njima preplavila me atmosfera straha.

    „Još više su pognuli glave, nosevi su im praktično bili u zdjelama“ napisao sam tada. „Na ovom mjestu ih riječi, bilo koje riječi, mogu ubiti. ‘Molim vas, ne pitajte me ništa’, molio je jedan od njih šapatom. Jedan zatvorenik nam je krišom dostavio poruku. Pisalo je: ‘Ovdje je batinama, čekićima i noževima ubijeno oko 500 ljudi. Do 6. augusta ovdje je bilo 2.500 ljudi. Spavali smo na betonskom podu, jeli samo jednom dnevno, na brzinu, tukli su nas dok jedemo. Ovdje smo već 75 dana. Pomozite nam'“.

    Je li bilo tako loše? Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je 1997. godine potvrdio optužnicu protiv dva srpska ratna zapovjednika koji su bili odgovorni za te logore. Jedan od njih, Simo Drljača, je poginuo prilikom NATO-ovog pokušaja da ga uhapsi. Drljača je mene i druge novinare odveo u Omarsku i Trnopolje. Drugi ratni zapovjednik, Milan Kovačević, s kojim smo se prepirali da dobijemo dozvolu da posjetimo paklene logore, je prevezen u Haag ali je umro prirodnom smrću tokom suđenja za genocid i zločine protiv čovječnosti.

    U telefonskom intervjuu prošlog mjeseca (oktobar, op. ur.) Harff mi je rekao da je, kada je objavljena Merlinova knjiga, firma Ruder Finn uradila sve što je mogla da ispravi njene zablude i greške. Merlinu su poslali nekoliko faksova — naslov jednog od njih, koji mi je Harff poslao e-mailom, glasio je „Misquotes, Inaccuracies, Cynicism“ („Pogrešni citati, netačnosti, cinizam“), dok su medijima koji su citirali Merlinovu knjigu poslali pravna pisma. Nije bilo ispravki ni demantija (Merlino mi je rekao da nije primio nikakav faks od Ruder Finna), ali Merlinova knjiga se nije činila toliko važnom dok je rat trajao jer je bilo mnoštvo dokaza o srpskim zločinima.

    U ljeto 1995. godine napadi su kulminirali masakrom više od 7.000 muslimana, muškaraca i dječaka, u Srebrenici – još jedan čin genocida koji je napokon natjerao SAD i njihove NATO saveznike da pokrenu vojnu intervenciju protiv Srba. Haški tribunal je kasnije podigao optužnice protiv ključnih srpskih političara, ne samo Slobodana Miloševića, već i vođe bosanskih Srba Radovana Karadžića i njegovog vojnog zapovjednika Ratka Mladića. Miloševića je smrt poštedjela presude, ali Karadžić i Mladić su proglašeni krivim i osuđeni na doživotnu kaznu zatvora. Dokazi su bili neosporni.

    Ipak, Merlinova knjiga proživljava iznenađujući drugi život. Četvrtinu stoljeća kasnije pomogla je da se Nobelova nagrada uruči Peteru Handkeu.

    TEORIJA ZAVJERE o firmi Ruder Finn istrajava na web stranicama lijevo i desno orijentiranih ekstremista, ali je u drugim krugovima nepoznata. Iako sam izvještavao o ratu i napisao knjigu o njemu, nisam čuo za Ruder Finn dok prošlog mjeseca (oktobar, op. ur.) nisam kontaktirao Kurta Gritscha.

    Untitled 4

    Gritschu sam se obratio jer je Eric Runesson, član žirija za Nobelovu nagradu, spomenuo Gritschevu knjigu kao, čini se, glavni izvor na kojem je prije dodjeljivanja Nobelove nagrade Handkeu zasnovao svoju odluku da su kritike na njegov račun pogrešne. „Kako ja to vidim, Kurt Gritsch je došao do zaključka da kritike nisu u potpunosti zasnovane na činjenicama“, izjavio je Runesson za švedski list Dagens Nyheter prošlog mjeseca. Poslao sam e-mail Gritschu da pitam ima li nezvaničan prevod svoje knjige jer ne znam čitati njemački. Gritsch je odgovorio da prevoda nema, ali poslao mi je objašnjenje svog istraživanja od skoro 2000 riječi. Napisao je da su „Beograd i bosanski Srbi odigrali važnu – vjerovatno najvažniju – ulogu u mnogim aspektima sukoba“, ali je naveo i paravojne snage bosanskih Hrvata i ono što opisuje kao „paravojne snage bosanskih muslimana“ (što je provokativan način da kaže Armija BiH, jedina vojna snaga s pravnim uporištem u zemlji).

    Branio je Handkea kombinacijom nekoliko opovrgnutih argumenata koji su bili vezani uz Ruder Finn. Jedan od tih argumenata je uključivao izjavu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta/križa iz 1992. godine, kao odgovor na Gutmanove članke o srpskim logorima. S ciljem da ostane neutralni arbitar, MKCK je pogrešno izjavio da su svi učesnici sukoba imali jednako brutalne logore. Izjavu su opovrgnuli kasniji novinski izvještaji, istrage i suđenja za ratne zločine, ali je teoretičari zavjere i dalje citiraju kao dokaz da su zlostavljanja u logorima u BiH bila otprilike jednaka na svim stranama. Teoretičari zavjere se fokusiraju na jedan podatak koji je ubrzo zatim opovrgnut, a ignoriraju sve podatke koji su ga kasnije opovrgnuli.

    Gritsch je u svojoj poruci napisao sljedeće – kao što je tražio, s ispravljenim gramatičkim i pravopisnim greškama („Ovo možete citirati ali… molim vas ispravite gramatičke, vokabularne i pravopisne greške po potrebi“):

    „Razlog svega ovoga je PR kampanja iz 1992. godine. U augustu 1992, firma Ruder Finn Global Public Affairs je radila za vlade Hrvatske i bosanskih muslimana. Objavili su da su u BiH otkriveni logori i da ih vode Srbi. Činjenica je da su sve tri strane bosanskih sukoba – Hrvati, Muslimani, Srbi – vodili logore zatvorenika, a i MKCK (Crveni krst/križ) je za to ponudio dokaze istog mjeseca. MKCK je u tom pogledu bio veoma jasan i jako zabrinut zbog užasnih uslova u tim logorima, gdje su se svakodnevno kršila ljudska prava, čak je bilo i silovanja i ubistava. MKCK je potvrdio da je bilo mnogo logora koje su vodili Srbi, ali… objasnio da je to bilo u skladu s odnosima snaga učesnika u sukobima – srpske paravojne snage su tada bile najveće i vodile najviše logora. Ali i druge dvije strane su također imale svoje logore.

    Ali Ruder Finn Global Public Affairs nije to samo ignorirao. Oni su priči dali ‘spin’ proglasivši zatvoreničke logore logorima smrti i poredeći bosanske muslimane s Jevrejima. To su uspjeli uz pomoć tri velike organizacije američkih Jevreja koje su javno podržavale bosanske muslimane (zanemarujući činjenicu da je njihov vođa Alija Izetbegović imao vlastite ideje o islamskoj državi koje je iznio u knjizi objavljenoj mnogo godina ranije). Sljedeći korak bilo je kombiniranje krivaca, i eto: ako su bosanski muslimani bili Jevreji našeg doba, onda su Srbi morali biti nacisti.“

    Kao u knjizi, Gritsch ponavlja još jednu raskrinkanu teoriju nastalu iz davno opovrgnutog članka njemačkog slobodnog novinara Thomasa Deichmanna iz 1997. godine. Deichmannov rad se, uz Merlinov, često citira među teoretičarima zavjere i temeljni je dio ekstremističkog kanona kojim se pokušavaju prepraviti činjenice o onome što se dešavalo u BiH. A obrat koji nam najviše govori u cijeloj polemici u vezi s Handkeom, mada se o njemu slabo govorilo, je činjenica da je Deichmann bio jedan od Handkeovih najbližih saputnika na Balkanu – zajedno su posjetili Srbiju i BiH najmanje četiri puta 1990-ih i 2000-ih godina. Iako se malo zna o njihovim zajedničkim putovanjima, oni nisu tajna i spominju se u nekoliko knjiga i na nekoliko web stranica.

    Deichmann je prvi put dospio i žižu javnosti kada je svjedočio kao svjedok odbrane na suđenju Srbinu po imenu Duško Tadić 1996. godine. Tadić je bio optužen da je počinio ratne zločine u Omarskoj i na drugim mjestima. Deichmann, koji je svjedočio kao medijski stručnjak, je izjavio da su muslimani koji su identificirali Tadića na sudu njega mogli znati samo iz novinskih fotografija ili TV reportaža. Aludirao je da je Tadićeva identifikacija bila lažna ili pogrešna. Argument mu nije bio ubjedljiv – Tadić je proglašen krivim za zločine protiv čovječnosti i osuđen na 20 godina zatvora.

    Deichmann je opet bio u centru pažnje za manje od godinu dana, kada je napisao podugačak članak pod naslovom „The Picture That Fooled the World“ („Slika koja je zavarala svijet“). Članak je objavio ekstremno ljevičarski časopis LM koji se ranije zvao Living Marxism (Živući marksizam), a pokrenula ga je Revolucionarna komunistička partija Britanije deceniju ranije. U njemu Deichmann piše da je televizijska ekipa britanskog ITN-a, prva koja je ušla u Trnopolje, s namjerom inscenirala snimak u kojem zatvorenici stoje iza ograde s bodljikavom žicom kako bi se preuveličala ozbiljnost tamošnjih uslova. Deichmannov članak je postao savršena dopuna Merlinovoj knjizi od prije nekoliko godina – Srbima ne pokušava smjestiti samo američka PR firma, nego su i novinari na terenu fabrikovali izmišljotine.

    Deichmanna su novinari koje je optužio tužili za klevetu i londonski sud je presudio u njihovu korist uz odštetu od 375.000 funti. Time je LM bio prisiljen da se ugasi – ali ne i Deichmannov članak. Poput Merlinove teorije, on je opstao u revizionističkim knjigama i objavama na Stormfront-u i drugim web stranicama ekstremne desnice i ljevice. Kako u svojoj besprijekornoj studiji piše historičar fotografije David Campbell, Deichmannov članak je bio „dio opšteg argumenta kojim se shvaćanje rata u BiH pokušava revidirati negiranjem prirode, razmjera i cilja nasilja koje je bilo dio strategije etničkog čišćenja bosanskih Srba“. Campbell dodaje: „Za LM i druge je važno to što taj spor omogućava da se potencijalna veza između BiH i holokausta presiječe, značaj bosanskog rata umanji, a odgovornost onih koji su provodili kampanje etničkog čišćenja ospori.“

    U svojoj knjizi i e-mailu koji mi je poslao, Gritsch Deichmannov članak tretira kao činjenicu. „Kasnije, kada su Penny Marshall i ITN snimili izbjeglički kamp u Trnopolju i snimateljsku ekipu postavili iza bodljikave žice kako bi izgledalo da su ljudi zatvoreni, cijeli svijet je to protumačio kao dokaz o ‘novim nacističkim logorima’ u Evropi“, napisao je Gritsch. „Kao što vjerovatno znate, sliku su kasnije (1996/'97. godine) analizirali i njemački novinar Thomas Deichmann je otkrio da je bila lažna (‘Slika koja je zavarala svijet’).“ Gritschova knjiga se najmanje 30 puta poziva na Deichmanna, što uključuje pasuse o Deichmannovom radu koji su tonom neutralni ili pozitivni. Zanimljiv je i detalj da je naslovnu fotografiju Gritschove knjige, na kojoj Handke gleda u daljinu iznad vode uz crnogorsku obalu, snimio upravo Deichmann.

    Iznenadilo me što te opovrgnute ideje čujem od autora knjige koja je, po svemu sudeći, bila ključni faktor u razmatranjima žirija za dodjelu Nobelove nagrade. Ali Gritschov e-mail je bio u skladu, ne samo s njegovom knjigom, već i s člancima koje je napisao, uključujući jedan članak od prije nekoliko mjeseci objavljen u online časopisu Telepolis u kojem Gritsch rad firme Ruder Finn naziva „utvrđivanjem diskursa“ — konkretno se pozivajući na Merlinovo djelo u fusnoti. Kako Gritsch piše u svojoj knjizi o Handkeu iz 2009. godine, „Izvještaj Jacquesa Merlina o radu američke PR agencije Ruder Finn Global Public Affairs dovodi u pitanje može li se vjerovati službenoj verziji događaja iz hrvatske ili muslimanske perspektive i u kojoj mjeri.“

    Kada sam stupio u kontakt s Gritschom radi komentara, ljubazno mi je odgovorio u još jednom e-mailu od 2.000 riječi, ponavljajući sažetak knjige. U odgovoru je, između ostalog, pisalo: „Nauka i potraga za istinom nisu jednostavne. … Ne tvrdim da znam istinu o jugoslovenskim ratovima ili polemici u vezi s Peterom Handkeom, ali svako ko se želi dublje pozabaviti debatom i diskursima može utvrditi glavni narativ i kontranarativ. Već to može pomoći da se cijela debata malo bolje razumije.“

    PREMA OPORUCI ALFREDA NOBELA, dobitnika Nobelove nagrade za književnost bira Švedska akademija. Ove godine je proces odlučivanja Akademije iz dva koraka izmijenjen zbog skandala o seksualnom zlostavljanju iz 2017. godine koji je potkopao povjerenje u sposobnosti Akademije. Ove godine se četveročlanom podkomitetu Akademije, koji formira uži izbor finalista, pridružilo pet vanjskih članova. Finalnu odluku donosi 18-člana Akademija. Podkomitet je ove godine za nagradu predložio samo jednu osobu — Petera Handkea — i Akademija je to jednoglasno prihvatila.

    Eric Runesson, koji je izjavio da vjeruje u Gritschovu odbranu Handkea, je član Akademije. Književni kritičar Henrik Petersen je bio jedan od vanjskih stručnjaka podkomiteta. U članku objavljenom 17. oktobra, Petersen je stao u odbranu odabira Handkea, tvrdeći da njegov rad „ne propagira nikakav politički program“, mada priznaje da je „Handke svoju kritiku artikulisao nesigurno i nespretno, a nekada dovodi i do potpuno apsurdnih poređenja“. Ta je nespretnost za Petersena i druge članove žirija, izgleda, ipak bila nevažan faktor. Petersen je napisao da će Handkea za 50 godina smatrati „jednim od najočiglednijih laureata Švedske akademije svih vremena“ i dodao: „ako želite znati više o tome šta je Handke zapravo izjavio o Jugoslaviji, preporučujem da pročitate opažanja Lothara Strucka u djelu ‘Onaj sa svojom Jugoslavijom'“.

    Struckova knjiga, čini se, u književnim krugovima nije izazvala mnogo pažnje kada je objavljena prije sedam godina. Njegova knjiga je promišljenija od Gritschove i ne bavi se dublje drugim teorijama zavjere. Struck nekoliko puta u prolazu spominje Thomasa Deichmanna i njegovu opovrgnutu priču o logoru Trnopolje, ali ne zalazi u to detaljno kao Gritsch. Bez obzira na to, Struckova knjiga prihvata opštu teoriju da su Srbi nepravedno postali glavni krivci za bosanski rat kao rezultat manipulativne PR kampanje, a ne zbog svojih djela na terenu.

    „Mišljenje o zaraćenim stranama su veoma rano djelimično formirale profesionalne PR agencije“, piše Struck. Kao dokaz navodi po njemu „gotovo legendarni“ intervju francuskog novinara Merlina s Jamesom Harffom iz Ruder Finna iz 1993. godine. To je, naravno, isti intervju i ista teorija zavjere o kojima je Gritsch opširno pisao. Struck dalje citira pasus iz Harffovog intervjua koji je objavio Merlino. „Harffova kampanja je, prema standardima industrije, svakako izvanredan manevar“, piše Struck. „Prije svega, bila je održiva, jer od tada Srbi više nisu bili samo agresori, već su se mogli svrstati među genocidne ubice“.

    Struckova knjiga je imala i podugačak digitalni dodatak od skoro 600 stranica, koji on opisuje kao njen „tom s izvornim materijalima“. Otprilike trećina dodatka se sastoji od obrazaca za objavljivanje materijalnih činjenica koje je firma Ruder Finn predala američkoj vladi 1990-ih, navodeći, između ostalog, kontakte s novinarima i političarima. Struckovo interesovanje za uticaj Ruder Finna nimalo nije opalo nakon objavljivanja knjige. Nakon što je najavljen primalac Nobelove nagrade, Struck je sročio dugačak tekst u odbranu Handkea u književnom časopisu Glanz & Elend („Sjaj i bijeda“) sa kojim sarađuje. Tvrdeći da je Handkea oblatila obmanjujuća PR kampanja usmjerena protiv Srba i njihovih pristalica, napisao je da su Ruder Finn i druge firme koje su zastupale Hrvate i Kosovare od 1990-ih „obrađivale javnost u SAD-u i to odlično odradile; njihov otrov je još prisutan, preuzimaju ga komentatori i ubrizgavaju u javnost bez provjere.“

    Evo šta mene najviše šokira u cijeloj ovoj katastrofi oko Nobelove nagrade. Ne to što su članovi Nobelovog žirija nasjeli na teorije zavjere. To je, naravno, samo po sebi dovoljno grozno. Najgore od svega je to što su se, uzdizanjem Petera Handkea, također iz (skoro) mrtvih digle i već raskrinkane prepravke historije i genocida. Nazadujemo.

    *Autor: Peter Maass. Izvorno objavljeno 14. novembra 2019. godine. S engleskog preveo i, uz dozvolu novinske organizacije The Intercept, ponovo objavio Mediacentar Sarajevo. The Intercept je nagrađivana neprofitna novinska organizacija posvećena tome da moćnike poziva na odgovornost kroz neustrašiv i propitivački pristup novinarstvu.

    Zenica
    clear sky
    8.9 ° C
    9 °
    8.9 °
    100 %
    1kmh
    0 %
    uto
    12 °
    sri
    17 °
    čet
    15 °
    pet
    16 °
    sub
    15 °

    Posljednje objavljeno

    Tužilaštva u BiH: Kupljeno preko 100 diploma, 5.000 na proveri, 72 lica pod istragom

    U Unsko-sanskom kantonu (USK), na zapadu Bosne i Hercegovine (BiH), identifikovano je više od 100 lica koja su kupila diplome. Ovo je...

    U Zenici se dnevno zarazi po 10 zdravstvenih radnika

    Četvrtina ljekarskog kadra u zeničkoj kantonalnoj bolnici - zaražena je korona virusom. Situacija ne ide u pozitivnom pravcu. Od sredine prethodne sedmice,...

    Obavijest o obustavi saobraćaja u ulici Bistua Nuova

    Služba za ekologiju, komunalne i inspekcijske poslove Grada Zenica obavještava učesnike u saobraćaju da će zbog izvođenja radova na asfaltiranju ulice Bistua...

    Huawei predstavio napredna 5G rješenja

    Tehnološka kompanija Huawei u utorak je prvi put kroz virtualni izložbeni prostor "Galileo Exhibition Hall" hrvatskoj javnosti predstavila napredna 5G rješenja, a...