7.5 C
Zenica
More

    Ukupno podjela

    Posljednje objavljeno

    Piše: Alen Marijanović

    KOLUMNA: Šta me otjeralo iz Zenice i BiH?

    KOLUMNA: Šta me otjeralo iz Zenice i BiH?

    Kad su ljudi kojima sam okružen stvarno shvatili da kupujem kartu u jednom smjeru imali su samo jedno pitanje – što ideš?. Svaki put kad mi je postavljeno to pitanje pomislio sam da je ono retoričke prirode i da zaista nema potrebe da na njega odgovaram. Ja sam ipak svaki put odgovarao. Zapravo sam nabrajao razloge koji dokazuju da je naše društvo bolesno i da nema naznake ozdravljenja. Svi ti moji razlozi i odgovori koje sam davao odavno napisani u knjigama Meše Selimovića i Ive Andrića. Ništa se tu nema ni dodati ni oduzeti.

    Da krenemo nekim redom pa možda i stignemo do odgovora zašto sam otišao. Nakon trideset godina života u Bosni i Hercegovini jednostavno dići sidro i otići u jednom smjeru nije lako. Nije lako bukvalno u jednom danu napraviti rez u svom životu i otići 1300 km dalje od porodice, od prijatelja, otići od svog dosadašnjeg života. Koliko god bila strašna ta činjenica da danas ljudi bježe sa balkanskih prostora strašniji su razlozi zbog kojih su se odlučili na taj potez.

    NEKA TE BOLAN, NA DRŽAVNOJ SISI, LJEPOTA…

    U top 5 komentara koje bih dobio nakon odgovora na retoričko pitanje iz prvog pasusa bi bilo – de bolan šta ti fali, neka te, ti na državnoj sisi još si tamo oko politike sve znaš kako ide, a i žena ti radi jel tako? Svaki put kada bih dobio ovakav komentar meni je to bila određena potvrda da činim pravu stvar. Istina, moja životna partnerica i ja nismo imali egzistencijalnih problema u BIH. Ja sam bio uhljeb a ona farmaceutkinja zaposlena u privatnoj firmi sa malo višom platom od moje. Da se zaključiti da mi nismo migrirali iz ekonomskih razloga.

    Oko tridesete godine moja energija za mijenjanje društva je splasnula. Da mi je neko prije 10 godina rekao da ću se umoriti u toj bitci i na kraju odustati vjerovatno bih mu se nasmijao smatrajući ga ludim. Ne sjećam se kada sam počeo kužiti da je naše društvo bolesno i da stvari funkcionišu dijametralno suprotno od onoga kako nas uče u kući i u školi, ali se sjećam kad sam sebi reko: “Fuck this shit, ja ne želim ovako da živim“.

    Ne želim da ga živim u raspadnutom sistemu koji nije dostojanstven čovjeka. Sistem u kojem, da bi mogao funkcionisati i preživaljavati, na svakom ćošku moraš imati svog čovjeka da ti nešto završi. Ne želim da živim u državi koja je na prosjačkom štapu, a za poslijeratnu obnovu je dobila više novčanih donacija od Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Ne želim da živim u konstantnoj atmosferi straha, nesigurnosti, nemogućnosti ostvarivanja sebe kao profesionalca na osnovu sposobnosti, a ne „preporuka“. Ne želim da živim u sistemu koji je krcat raznoraznim nepravdama kojih je svakim danom sve više i više. Nisam želio da budem dio sistema, a bio sam kao državni službenik, koji generira tu nepravdu. Meni je dovoljno bilo biti dio tog sistema da se osjećam tako. Na kraju, ne želim da stvaram porodicu u takvom okruženju.

    PROPASTI NEĆEMO, SPASA NAM NEMA

    Ja sam svoje sidro digao i ne kajem se zbog toga. Ono što mogu reći nakon kratkog perioda življenja van BiH je da se osjećam rasterećenije i ne osjećam više tu atmosferu straha i neizvjesnosti. Pokušao sam da mijenjam društvo na bolje i dao sam sve od sebe, a rezultati toga su nikakvi. Jednostavno nema ih. Ljudi do kojih mi je stalo svako malo nagovaram da naprave isti potez, jer teorijski je moguće da se stanje u BiH popravi na bolje, no praksa je nešto sasvim drugo. Zastave, fontane i cvijeća su tu uvijek u službi zaborava praznih frižidera i neplaćenih računa. Tako je bilo, tako će i biti. Nažalost!

    Shvatio sam da nisam onaj brkati debeljuco u plavom radnom odjelu imena Super Mario i da ja za razliku od njega imam samo jedan život. Život koji želim da proživim onako kako ja hoću i to ne u bolesnom društvu. Tom istom društvu koji se ponaša poput pacijenta koji ima dijagnosticiran karcinom, a konstatno ide zubaru da popravlja zube ponašajući se da karcinom ne postoji. Ogroman je teret živjeti u društvu koje propasti neće, ali spasa mu nema!

    Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Zenit.ba

    Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.

    Kad su ljudi kojima sam okružen stvarno shvatili da kupujem kartu u jednom smjeru imali su samo jedno pitanje – što ideš?. Svaki put kad mi je postavljeno to pitanje pomislio sam da je ono retoričke prirode i da zaista nema potrebe da na njega odgovaram. Ja sam ipak svaki put odgovarao. Zapravo sam nabrajao razloge koji dokazuju da je naše društvo bolesno i da nema naznake ozdravljenja. Svi ti moji razlozi i odgovori koje sam davao odavno napisani u knjigama Meše Selimovića i Ive Andrića. Ništa se tu nema ni dodati ni oduzeti.

    Da krenemo nekim redom pa možda i stignemo do odgovora zašto sam otišao. Nakon trideset godina života u Bosni i Hercegovini jednostavno dići sidro i otići u jednom smjeru nije lako. Nije lako bukvalno u jednom danu napraviti rez u svom životu i otići 1300 km dalje od porodice, od prijatelja, otići od svog dosadašnjeg života. Koliko god bila strašna ta činjenica da danas ljudi bježe sa balkanskih prostora strašniji su razlozi zbog kojih su se odlučili na taj potez.

    - Reklama -

    NEKA TE BOLAN, NA DRŽAVNOJ SISI, LJEPOTA…

    U top 5 komentara koje bih dobio nakon odgovora na retoričko pitanje iz prvog pasusa bi bilo – de bolan šta ti fali, neka te, ti na državnoj sisi još si tamo oko politike sve znaš kako ide, a i žena ti radi jel tako? Svaki put kada bih dobio ovakav komentar meni je to bila određena potvrda da činim pravu stvar. Istina, moja životna partnerica i ja nismo imali egzistencijalnih problema u BIH. Ja sam bio uhljeb a ona farmaceutkinja zaposlena u privatnoj firmi sa malo višom platom od moje. Da se zaključiti da mi nismo migrirali iz ekonomskih razloga.

    - Reklama -

    Oko tridesete godine moja energija za mijenjanje društva je splasnula. Da mi je neko prije 10 godina rekao da ću se umoriti u toj bitci i na kraju odustati vjerovatno bih mu se nasmijao smatrajući ga ludim. Ne sjećam se kada sam počeo kužiti da je naše društvo bolesno i da stvari funkcionišu dijametralno suprotno od onoga kako nas uče u kući i u školi, ali se sjećam kad sam sebi reko: “Fuck this shit, ja ne želim ovako da živim“.

    - Reklama -

    Ne želim da ga živim u raspadnutom sistemu koji nije dostojanstven čovjeka. Sistem u kojem, da bi mogao funkcionisati i preživaljavati, na svakom ćošku moraš imati svog čovjeka da ti nešto završi. Ne želim da živim u državi koja je na prosjačkom štapu, a za poslijeratnu obnovu je dobila više novčanih donacija od Njemačke nakon Drugog svjetskog rata. Ne želim da živim u konstantnoj atmosferi straha, nesigurnosti, nemogućnosti ostvarivanja sebe kao profesionalca na osnovu sposobnosti, a ne „preporuka“. Ne želim da živim u sistemu koji je krcat raznoraznim nepravdama kojih je svakim danom sve više i više. Nisam želio da budem dio sistema, a bio sam kao državni službenik, koji generira tu nepravdu. Meni je dovoljno bilo biti dio tog sistema da se osjećam tako. Na kraju, ne želim da stvaram porodicu u takvom okruženju.

    PROPASTI NEĆEMO, SPASA NAM NEMA

    Ja sam svoje sidro digao i ne kajem se zbog toga. Ono što mogu reći nakon kratkog perioda življenja van BiH je da se osjećam rasterećenije i ne osjećam više tu atmosferu straha i neizvjesnosti. Pokušao sam da mijenjam društvo na bolje i dao sam sve od sebe, a rezultati toga su nikakvi. Jednostavno nema ih. Ljudi do kojih mi je stalo svako malo nagovaram da naprave isti potez, jer teorijski je moguće da se stanje u BiH popravi na bolje, no praksa je nešto sasvim drugo. Zastave, fontane i cvijeća su tu uvijek u službi zaborava praznih frižidera i neplaćenih računa. Tako je bilo, tako će i biti. Nažalost!

    Shvatio sam da nisam onaj brkati debeljuco u plavom radnom odjelu imena Super Mario i da ja za razliku od njega imam samo jedan život. Život koji želim da proživim onako kako ja hoću i to ne u bolesnom društvu. Tom istom društvu koji se ponaša poput pacijenta koji ima dijagnosticiran karcinom, a konstatno ide zubaru da popravlja zube ponašajući se da karcinom ne postoji. Ogroman je teret živjeti u društvu koje propasti neće, ali spasa mu nema!

    Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Zenit.ba

    Zenica
    clear sky
    7.5 ° C
    7.5 °
    7.5 °
    81 %
    1.4kmh
    4 %
    pet
    16 °
    sub
    19 °
    ned
    23 °
    pon
    25 °
    uto
    26 °