Trenuci koje pamtimo iz prvih godina našeg života često su najcjenjeniji zato što ih dugo nosimo sa sobom. Mada, velike su šanse da je većina njih izmišljena.

Šuljam se na zabavi u bašti sa nevjerovatno uređenim cvjetnim gredama tokom vrelog ljetnog dana, uživajući u pažnji moje bake i djece koja nose pufnaste pastelne haljine. Imala sam tada dvije godine. Moje sjećanje je nejasno, ali ipak izgleda autentično i čuvam ga kao jedno od mojih najranijih sjećanja.

Ali postoji jedan problem – nisam sigurna da je stvarno. Prema mojim roditeljima, izmislila sam mnogo detalja sa fotografije jedne komšijine zabave iz 1980. godine.

Četiri od 10 osoba izmislilo je svoje prvo sjećanje

Četiri od 10 osoba izmislilo je svoje prvo sjećanje, navode istraživači. Smatraju da je razlog tome to što naš mozak nema razvijenu mogućnost da pamti autobiografska sjećanja sve dok ne napunimo dvije godine.

“Bebe mogu stvarati sjećanja, ali ona nisu dugoročna” navodi ekspertkinja za autobiografska sjećanja Catherine Loveday sa Univerziteta u Westminsteru. Smatra se da nalet novih ćelija, koje se formiraju u mozgu beba, ometa veze potrebne za dugoročno skladištenje informacija.

“Amnezija djetinjstva”

Zbog toga većina nas ima malo sjećanja na djetinjstvo dok smo odrasli. Neke studije su pokazale da se oblik “amnezija djetinjstva” pojavi kada dosegnemo dob od sedam godina.

Ipak, iznenađujući broj ljudi ima ‘treptaj’ sjećanja iz tog doba. Studija koju je proveo Martin Conway direktor Centra za pamćenje i pravo Univerziteta u Londonu ispitala je prva sjećanja 6,641 osobe. Naučnici su pronašli da se 2,487 uspomena, kao što su sjedenje u kolicima, desilo prije nego što su učesnici dosegli dob od dvije godine, 14% učesnika tvrdi da se sjeća događaja prije njihovog prvog rođendana, a neki čak prije svog rođenja.

Conway i njegov tim zaključili su da ove uspomene vjerovatno nisu stvarni događaji zbog godina u kojima su ‘uhvaćeni’. Ako je istina, to pokazuje da većina nas nosi uspomene iz najranijih poglavlja naših života koje se nikad nisu dogodile.

Razlog može potaknuti nešto mnogo dublje u ljudskom stanju – žudimo za kohezivnom naracijom našeg sopstvenog postojanja i izmislit ćemo priče kako bismo dobili potpuniju sliku.

“Ljudi imaju životnu priču, posebno kada postanu stariji, a za neke ljude treba da se protežu do rane faze života”, objašnjava Conway.

Donošenje odluke

Preovladavajući stav o tome kako mi vjerujemo i pamtimo stvari je zasnovan na konceptu praćenja izvora. “Svaki put kada nam misao padne na pamet, moramo donijeti odluku – da li smo to doživjeli (događaj), izmislili ili smo o tome razgovarali s drugim ljudima,” kazala je psihologinja Kimberley Wade koja istražuje uspomene i pravo na Univerzitetu u Warwicku. Većinu vremena donosimo tu odluku ispravno i možemo da identifikujemo odakle potiču ta mentalna iskustva, ali ponekad pogriješimo.

Čak i oni koji znaju bolje, mogu upasti u zamku. Wade priznaje da je potrošila mnogo vremena prisjećajući se događaja koji je zapravo njen brat doživio, a ne ona, ali unatoč tome je detaljno i izaziva emocije.

“Sve ove stvari čine da zaista izgleda kao realna uspomena i kao nešto što sam doživjela, dok je to nešto o čemu sam samo pričala”, kazala je.

To pruža trag kako lažne uspomene mogu ostati prisutne u našim umovima. Drugi ljudi, čak i stranci mogu ponovo napisati našu historiju.

Istraživači pamćenja pokazali su da je moguće izazvati fiktivne autobiografske uspomene kod volontera, uključujući iskaze kao što je gubljenje u trgovačkom centru i čak ispijanje čaja sa članom kraljevske porodice.

Ljudi mogu stvoriti uznemirujući bogate lažne uspomene

Psihologinja Julia Shaw sa Univerzitetskog koledža u Londonu kazala je da je čak moguće ubijediti ljude da su počinili zločin koji se nikad nije desio. Koristeći tehnike za pronalaženje sjećanja, učesnicima su postavljana pitanja u vezi sa tri intervjua, što je dovelo do toga da je 70% njih generisalo lažnu uspomenu na zločin koji su počinili kada su bili mlađi, a neki su čak vjerovali da su napali nekoga s oružjem. Skoro tri četvrtine tih lažnih uspomena moglo je pružiti živopisne opise kako su policajci izgledali.

To pokazuje da u veoma sugestivnom intervju, ljudi mogu stvoriti uznemirujući bogate lažne uspomene.

“Na osnovu mog istraživanja, svi su u mogućnosti da formiraju kompleksne lažne uspomene, u skladu sa pravim okolnostima”, izjavila je Shaw.

Ali koliko je neko osjetljiv na ove vrste implantiranih sjećanja može varirati. Jedan nedavni naučni pregled ukazuje da je 47% osoba uključenih u ovo istraživanje imalo tendenciju da imaju neku vrstu indukovanog sjećanja na lažnu uspomenu, ali je samo 15% generiralo potpuno sjećanje.

U nekim situacijama, kao što su gledanje u sliku ili video, djeca su više podložnija formiranju lažnih uspomena nego stariji. Ljudi sa određenim tipovima ličnosti se također smatraju sklonijim.

“Ako ste tip osobe koja kada čita knjigu postane toliko apsorbovana da ni ne primjetite šta se dešava oko vas… možda ste skloni distorziji uspomena”, kazala je Wade.

Veliki utjecaj

Ali nošenje lažnih uspomena od djetinjstva možda ima mnogo veći utjecaj na nas nego što mi to mislimo. Događaji, emocije i iskustva kojih se sjećamo iz ranih godina našeg života, mogu nam pomoći da se oblikujemo kao odrasle osobe, određivajući šta nam se sviđa, šta nam se ne sviđa, naše strahove i čak naše ponašanje.

Hrana možda ne izgleda kao očigledan primjer za testiranje utjecaja lažnih uspomena, ali otprilike 20 eksperimenata je pokazalo kako implantiranje lažnih sjećanja na ukusna ili odvratna jela može da promijeni šta ljudi biraju da jedu.

U jednoj studiji, 180 dobrovoljaca je rečeno da su se razbolili kao djeca od konzumiranja salate od jaja te, iako je ovo bilo netačno, određena manjina dobrovoljaca je povjerovala u to i kao rezultat tome počeli su da izbjegavaju sendviče s jajima te su tako nastavili četiri mjeseca nakon eksperimenta.

Činjenica je da su stručnjaci uspjeli da odvoje ljude od raznih vrsta hrane tako što su ih ubijedili da ih je konzumiranje te hrane razbolilo kad su bili djeca, uključujući sladoled od jagoda. U osvrtu na ovo istraživanje, naučnici su rekli da se rijetko konzumirana hrana, čak i šećerne poslastice kao što je sladoled, “čine prikladnijim za lažna sjećanja na bolest”, dok ljudi manje vjeruju da ih je uobičajna hrana razbolila.

Kao što se ljudi mogu odvratiti od pića, kada provedu jutro nakon teške noći osjećajući mučninu, lažne uspomene mogu utjecati na ljude i na njihovo ponašanje prema konzumiranju alkohola. U jednom eksperimentu, naučnici su sugerisali da su se dobrovoljci razbolili nakon ispijanja ruma ili votke u prošlosti. Mnogi dobrovoljici su povjerovali u to, te su se suzdržavali od odabira piće koji sadrže ove arome.

Iako se ovo čini zabavnim, mnogi naučnici vjeruju da se “lažna dijeta za pamćenje” može koristiti u borbi protiv gojaznosti i ohrabrivanju ljudi da uspiju u zdravijim životnim navikama, kao jedenje šparoge, pa čak i u pomoći smanjenju konzumacije alkohola. Interesantno je da su pozitivne sugestije, kao npr. “volio si šparoge od prvog puta kada si ih probao”, mnogo efektivnije od negativnih sugestija kao npr. “razbolio si se ispijanjem votke”.

Ozbiljne posljedice

Međutim, lažne autobiografske uspomene mogu imati također ozbiljne posljedice, kao npr. na sudu.

Kevin Felstead iz British False Memory društva kaže da utjecaj lažnih uspomena može biti katastrofalan u stvarnom svijetu.

“Propusti pravde, zatvaranje, gubitak ugleda, posla i statusa te porodični slom”, kaže Felstead, koji je zabilježio jedan ozbiljan slučaj u kojem su se žalioci ubili.

Jedan od najvećih problema sa pravnim slučajevima koji uključuju lažne uspomene, je da je trenutno nemoguće razaznati istinito od lažnog sjećanja. Napravljeni su napori za analizu manjih lažnih sjećanja u skeneru mozga (fMRI) i otkrivanju različitih neuroloških obrazaca, ali još uvijek nema ničega što bi ukazivalo na to da se ova tehnologija može koristiti za otkrivanje da li su sjećanja postala iskrivljena.

Možda jedan od ekstremnijih primjera memorijske implantacije odnosi se na kontroverznu tehniku nazvanu “regresiona terapija”, gdje se pacijenti suočavaju sa traumama iz djetinjstva, koja se navodno nalaze u njihovoj podsvjesti.

Metoda je sklona uključivanju lažnih uspomena iz djetinjstva, prema Royal College-u, i vjeruje se da je pokrenuo “sotonsku paniku” iz 1980-ih i 1990-ih godina, u kojoj su neki ljudi bili zatvoreni zbog groznih zločina kao što su sahranjivanje žive djece i ritualnog seksualnog zlostavljanja za koje se sada vjeruje da su zasnovani na lažnim sjećanjima.

Jedan od najozbiljnjih slučajeva je, naime, bio jedan par dadilja koji je proveo 21 godinu u zatvoru nakon što su osuđeni da su izrezali bebino srce, sahranili živu djecu, a drugu bacali u bazen pun ajkula, prije nego što su proglašeni nevinim 2017. godine.

Nepouzdani naratori naših priča

Naša sjećanja nisu samo sugestivna. Svi smo nepouzdani naratori naših priča dok prolazimo kroz život.

“Uspomene imaju tendenciju da se mijenjaju svaki put kada ih se ponovo sjetimo, na isti način na koji to govore priče”, kaže Loveday. Na njih utiču naše percepcije, stanje uma, znanje pa čak i društvo u kojem se nalazimo kada ih prepričavamo, što nam može pružiti potpuno novu perspektivu poznatog životnog događaja.

“Memorija je u suštini aktivacija neuronskih mreža u mozgu, koje se stalno modificiraju i mijenjaju”, kaže ona. “Stoga, pri svakom prisjećanju, novi elementi mogu se lahko integrirati, dok se postojeći elementi mogu mijenjati ili izgubiti.”

Ovo ne znači da se svi dokazi, koji se oslanjaju na sjećanja, trebaju odbaciti kao nepouzdani – oni često pružaju najsnažnije svjedočenje u krivičnim predmetima. Međutim, dovelo je do pravila i smjernica o tome kako svjedoke i žrtve treba ispitati kako bi se osiguralo da njihova sjećanja događaja ili počinitelja nisu kontaminirana od strane istražitelja ili tužitelja.

Za nas koji se nadamo da ćemo saznati da li su naša sjećanja iz djetinjstva istinita ili ne, najbolje rješenje je da potražimo dokaz da se to stvarno desilo – fotografiju, video iz djetinjstva ili dnevnik. Ali nisu svi naši roditelji zabilježili svaki naš korak.

“Ne postoji savršeno rješenje za određivanje da li je uspomena stvarna ili ne, jer ljudi mogu imati izuzetno uvjerljive detalje uspomena, koje su pune emocija i osjećaju se vrlo samouvjereno, ali su potpuno pogrešne”, kaže Wade.

Postoje neka pravila koja mogu pomoći.

Sjećanja prije treće godine života su vjerovatno lažna. I ona koja se čine fludinim i detaljnim, kao da gledate kući video ili doživljavate hronološki prikaz sjećanja, također mogu biti lažna. Vrlo je vjerovatno da su nejasni fragmenti ili snimci nekih trenutaka stvarni, sve dok nisu iz nekog ranog životnog perioda.

Normalno je da postoje neke rupe u sjećanju i stvari kojih se ne možete sjetiti, kazao je Wade. “Ne možemo očekivati da sjećanja budu koherentna i čista kao film.”

Martin Conway također sugerira da pokušamo uočiti nevjerovatne detalje. Jedna od njegovih najranijih sjećanja odnosi se njega kako sjedi u pelenama i kopa prljavštinu iz pukotina na trotaru. Došao je do zaključka da je ta njegova uspomena lažna jer je nosio Huggies. “One nisu postojale 1950. godine, kada sam ja bio dijete”, kazao je. “Moralo je biti netačno. Ako razmišljate o detaljima u tim ranim uspomenama, često ćete otkriti da oni jednostavno nisu mogući.”

Možda ne želimo da se oslobodimo tih sjećanja. Naše uspomene, bile lažne ili ne, mogu nam pomoći da se približimo. Direktor odjela za MRI istraživanja Brock Kirwan na Birgham Young Univerzitetu u Provo, u Utahu objasnio je čin sjećanja kao ‘društveno ljepilo’ tako da ‘dijeljenje iskustva može pomoći u formiranju osnova za vaš grupni identitet i učvršćivanju grupne kohezije’.

Sjećanje na djeda, baku ili dugogodišnjeg kućnog ljubimca može nam donijeti sreću, bilo da je izmišljeno ili stvarno.

“Imam uspomenu kako se nalazim sa bakom i kako me diže i vrti u krug”, prisjeća se Shaw. “Ispostavilo se nemogućim, ali je to za mene prelijepa uspomena.”

Sigurno da je takva uspomena vrijedna pamćenja, čak i ako nije stvarna.

Trenuci koje pamtimo iz prvih godina našeg života često su najcjenjeniji zato što ih dugo nosimo sa sobom. Mada, velike su šanse da je većina njih izmišljena.

Šuljam se na zabavi u bašti sa nevjerovatno uređenim cvjetnim gredama tokom vrelog ljetnog dana, uživajući u pažnji moje bake i djece koja nose pufnaste pastelne haljine. Imala sam tada dvije godine. Moje sjećanje je nejasno, ali ipak izgleda autentično i čuvam ga kao jedno od mojih najranijih sjećanja.

Ali postoji jedan problem – nisam sigurna da je stvarno. Prema mojim roditeljima, izmislila sam mnogo detalja sa fotografije jedne komšijine zabave iz 1980. godine.

Četiri od 10 osoba izmislilo je svoje prvo sjećanje

Četiri od 10 osoba izmislilo je svoje prvo sjećanje, navode istraživači. Smatraju da je razlog tome to što naš mozak nema razvijenu mogućnost da pamti autobiografska sjećanja sve dok ne napunimo dvije godine.

“Bebe mogu stvarati sjećanja, ali ona nisu dugoročna” navodi ekspertkinja za autobiografska sjećanja Catherine Loveday sa Univerziteta u Westminsteru. Smatra se da nalet novih ćelija, koje se formiraju u mozgu beba, ometa veze potrebne za dugoročno skladištenje informacija.

“Amnezija djetinjstva”

Zbog toga većina nas ima malo sjećanja na djetinjstvo dok smo odrasli. Neke studije su pokazale da se oblik “amnezija djetinjstva” pojavi kada dosegnemo dob od sedam godina.

Ipak, iznenađujući broj ljudi ima ‘treptaj’ sjećanja iz tog doba. Studija koju je proveo Martin Conway direktor Centra za pamćenje i pravo Univerziteta u Londonu ispitala je prva sjećanja 6,641 osobe. Naučnici su pronašli da se 2,487 uspomena, kao što su sjedenje u kolicima, desilo prije nego što su učesnici dosegli dob od dvije godine, 14% učesnika tvrdi da se sjeća događaja prije njihovog prvog rođendana, a neki čak prije svog rođenja.

Conway i njegov tim zaključili su da ove uspomene vjerovatno nisu stvarni događaji zbog godina u kojima su ‘uhvaćeni’. Ako je istina, to pokazuje da većina nas nosi uspomene iz najranijih poglavlja naših života koje se nikad nisu dogodile.

Razlog može potaknuti nešto mnogo dublje u ljudskom stanju – žudimo za kohezivnom naracijom našeg sopstvenog postojanja i izmislit ćemo priče kako bismo dobili potpuniju sliku.

“Ljudi imaju životnu priču, posebno kada postanu stariji, a za neke ljude treba da se protežu do rane faze života”, objašnjava Conway.

Donošenje odluke

Preovladavajući stav o tome kako mi vjerujemo i pamtimo stvari je zasnovan na konceptu praćenja izvora. “Svaki put kada nam misao padne na pamet, moramo donijeti odluku – da li smo to doživjeli (događaj), izmislili ili smo o tome razgovarali s drugim ljudima,” kazala je psihologinja Kimberley Wade koja istražuje uspomene i pravo na Univerzitetu u Warwicku. Većinu vremena donosimo tu odluku ispravno i možemo da identifikujemo odakle potiču ta mentalna iskustva, ali ponekad pogriješimo.

Čak i oni koji znaju bolje, mogu upasti u zamku. Wade priznaje da je potrošila mnogo vremena prisjećajući se događaja koji je zapravo njen brat doživio, a ne ona, ali unatoč tome je detaljno i izaziva emocije.

“Sve ove stvari čine da zaista izgleda kao realna uspomena i kao nešto što sam doživjela, dok je to nešto o čemu sam samo pričala”, kazala je.

To pruža trag kako lažne uspomene mogu ostati prisutne u našim umovima. Drugi ljudi, čak i stranci mogu ponovo napisati našu historiju.

Istraživači pamćenja pokazali su da je moguće izazvati fiktivne autobiografske uspomene kod volontera, uključujući iskaze kao što je gubljenje u trgovačkom centru i čak ispijanje čaja sa članom kraljevske porodice.

Ljudi mogu stvoriti uznemirujući bogate lažne uspomene

Psihologinja Julia Shaw sa Univerzitetskog koledža u Londonu kazala je da je čak moguće ubijediti ljude da su počinili zločin koji se nikad nije desio. Koristeći tehnike za pronalaženje sjećanja, učesnicima su postavljana pitanja u vezi sa tri intervjua, što je dovelo do toga da je 70% njih generisalo lažnu uspomenu na zločin koji su počinili kada su bili mlađi, a neki su čak vjerovali da su napali nekoga s oružjem. Skoro tri četvrtine tih lažnih uspomena moglo je pružiti živopisne opise kako su policajci izgledali.

To pokazuje da u veoma sugestivnom intervju, ljudi mogu stvoriti uznemirujući bogate lažne uspomene.

“Na osnovu mog istraživanja, svi su u mogućnosti da formiraju kompleksne lažne uspomene, u skladu sa pravim okolnostima”, izjavila je Shaw.

Ali koliko je neko osjetljiv na ove vrste implantiranih sjećanja može varirati. Jedan nedavni naučni pregled ukazuje da je 47% osoba uključenih u ovo istraživanje imalo tendenciju da imaju neku vrstu indukovanog sjećanja na lažnu uspomenu, ali je samo 15% generiralo potpuno sjećanje.

U nekim situacijama, kao što su gledanje u sliku ili video, djeca su više podložnija formiranju lažnih uspomena nego stariji. Ljudi sa određenim tipovima ličnosti se također smatraju sklonijim.

“Ako ste tip osobe koja kada čita knjigu postane toliko apsorbovana da ni ne primjetite šta se dešava oko vas… možda ste skloni distorziji uspomena”, kazala je Wade.

Veliki utjecaj

Ali nošenje lažnih uspomena od djetinjstva možda ima mnogo veći utjecaj na nas nego što mi to mislimo. Događaji, emocije i iskustva kojih se sjećamo iz ranih godina našeg života, mogu nam pomoći da se oblikujemo kao odrasle osobe, određivajući šta nam se sviđa, šta nam se ne sviđa, naše strahove i čak naše ponašanje.

Hrana možda ne izgleda kao očigledan primjer za testiranje utjecaja lažnih uspomena, ali otprilike 20 eksperimenata je pokazalo kako implantiranje lažnih sjećanja na ukusna ili odvratna jela može da promijeni šta ljudi biraju da jedu.

U jednoj studiji, 180 dobrovoljaca je rečeno da su se razbolili kao djeca od konzumiranja salate od jaja te, iako je ovo bilo netačno, određena manjina dobrovoljaca je povjerovala u to i kao rezultat tome počeli su da izbjegavaju sendviče s jajima te su tako nastavili četiri mjeseca nakon eksperimenta.

Činjenica je da su stručnjaci uspjeli da odvoje ljude od raznih vrsta hrane tako što su ih ubijedili da ih je konzumiranje te hrane razbolilo kad su bili djeca, uključujući sladoled od jagoda. U osvrtu na ovo istraživanje, naučnici su rekli da se rijetko konzumirana hrana, čak i šećerne poslastice kao što je sladoled, “čine prikladnijim za lažna sjećanja na bolest”, dok ljudi manje vjeruju da ih je uobičajna hrana razbolila.

Kao što se ljudi mogu odvratiti od pića, kada provedu jutro nakon teške noći osjećajući mučninu, lažne uspomene mogu utjecati na ljude i na njihovo ponašanje prema konzumiranju alkohola. U jednom eksperimentu, naučnici su sugerisali da su se dobrovoljci razbolili nakon ispijanja ruma ili votke u prošlosti. Mnogi dobrovoljici su povjerovali u to, te su se suzdržavali od odabira piće koji sadrže ove arome.

Iako se ovo čini zabavnim, mnogi naučnici vjeruju da se “lažna dijeta za pamćenje” može koristiti u borbi protiv gojaznosti i ohrabrivanju ljudi da uspiju u zdravijim životnim navikama, kao jedenje šparoge, pa čak i u pomoći smanjenju konzumacije alkohola. Interesantno je da su pozitivne sugestije, kao npr. “volio si šparoge od prvog puta kada si ih probao”, mnogo efektivnije od negativnih sugestija kao npr. “razbolio si se ispijanjem votke”.

Ozbiljne posljedice

Međutim, lažne autobiografske uspomene mogu imati također ozbiljne posljedice, kao npr. na sudu.

Kevin Felstead iz British False Memory društva kaže da utjecaj lažnih uspomena može biti katastrofalan u stvarnom svijetu.

“Propusti pravde, zatvaranje, gubitak ugleda, posla i statusa te porodični slom”, kaže Felstead, koji je zabilježio jedan ozbiljan slučaj u kojem su se žalioci ubili.

Jedan od najvećih problema sa pravnim slučajevima koji uključuju lažne uspomene, je da je trenutno nemoguće razaznati istinito od lažnog sjećanja. Napravljeni su napori za analizu manjih lažnih sjećanja u skeneru mozga (fMRI) i otkrivanju različitih neuroloških obrazaca, ali još uvijek nema ničega što bi ukazivalo na to da se ova tehnologija može koristiti za otkrivanje da li su sjećanja postala iskrivljena.

Možda jedan od ekstremnijih primjera memorijske implantacije odnosi se na kontroverznu tehniku nazvanu “regresiona terapija”, gdje se pacijenti suočavaju sa traumama iz djetinjstva, koja se navodno nalaze u njihovoj podsvjesti.

Metoda je sklona uključivanju lažnih uspomena iz djetinjstva, prema Royal College-u, i vjeruje se da je pokrenuo “sotonsku paniku” iz 1980-ih i 1990-ih godina, u kojoj su neki ljudi bili zatvoreni zbog groznih zločina kao što su sahranjivanje žive djece i ritualnog seksualnog zlostavljanja za koje se sada vjeruje da su zasnovani na lažnim sjećanjima.

Jedan od najozbiljnjih slučajeva je, naime, bio jedan par dadilja koji je proveo 21 godinu u zatvoru nakon što su osuđeni da su izrezali bebino srce, sahranili živu djecu, a drugu bacali u bazen pun ajkula, prije nego što su proglašeni nevinim 2017. godine.

Nepouzdani naratori naših priča

Naša sjećanja nisu samo sugestivna. Svi smo nepouzdani naratori naših priča dok prolazimo kroz život.

“Uspomene imaju tendenciju da se mijenjaju svaki put kada ih se ponovo sjetimo, na isti način na koji to govore priče”, kaže Loveday. Na njih utiču naše percepcije, stanje uma, znanje pa čak i društvo u kojem se nalazimo kada ih prepričavamo, što nam može pružiti potpuno novu perspektivu poznatog životnog događaja.

“Memorija je u suštini aktivacija neuronskih mreža u mozgu, koje se stalno modificiraju i mijenjaju”, kaže ona. “Stoga, pri svakom prisjećanju, novi elementi mogu se lahko integrirati, dok se postojeći elementi mogu mijenjati ili izgubiti.”

Ovo ne znači da se svi dokazi, koji se oslanjaju na sjećanja, trebaju odbaciti kao nepouzdani – oni često pružaju najsnažnije svjedočenje u krivičnim predmetima. Međutim, dovelo je do pravila i smjernica o tome kako svjedoke i žrtve treba ispitati kako bi se osiguralo da njihova sjećanja događaja ili počinitelja nisu kontaminirana od strane istražitelja ili tužitelja.

Za nas koji se nadamo da ćemo saznati da li su naša sjećanja iz djetinjstva istinita ili ne, najbolje rješenje je da potražimo dokaz da se to stvarno desilo – fotografiju, video iz djetinjstva ili dnevnik. Ali nisu svi naši roditelji zabilježili svaki naš korak.

“Ne postoji savršeno rješenje za određivanje da li je uspomena stvarna ili ne, jer ljudi mogu imati izuzetno uvjerljive detalje uspomena, koje su pune emocija i osjećaju se vrlo samouvjereno, ali su potpuno pogrešne”, kaže Wade.

Postoje neka pravila koja mogu pomoći.

Sjećanja prije treće godine života su vjerovatno lažna. I ona koja se čine fludinim i detaljnim, kao da gledate kući video ili doživljavate hronološki prikaz sjećanja, također mogu biti lažna. Vrlo je vjerovatno da su nejasni fragmenti ili snimci nekih trenutaka stvarni, sve dok nisu iz nekog ranog životnog perioda.

Normalno je da postoje neke rupe u sjećanju i stvari kojih se ne možete sjetiti, kazao je Wade. “Ne možemo očekivati da sjećanja budu koherentna i čista kao film.”

Martin Conway također sugerira da pokušamo uočiti nevjerovatne detalje. Jedna od njegovih najranijih sjećanja odnosi se njega kako sjedi u pelenama i kopa prljavštinu iz pukotina na trotaru. Došao je do zaključka da je ta njegova uspomena lažna jer je nosio Huggies. “One nisu postojale 1950. godine, kada sam ja bio dijete”, kazao je. “Moralo je biti netačno. Ako razmišljate o detaljima u tim ranim uspomenama, često ćete otkriti da oni jednostavno nisu mogući.”

Možda ne želimo da se oslobodimo tih sjećanja. Naše uspomene, bile lažne ili ne, mogu nam pomoći da se približimo. Direktor odjela za MRI istraživanja Brock Kirwan na Birgham Young Univerzitetu u Provo, u Utahu objasnio je čin sjećanja kao ‘društveno ljepilo’ tako da ‘dijeljenje iskustva može pomoći u formiranju osnova za vaš grupni identitet i učvršćivanju grupne kohezije’.

Sjećanje na djeda, baku ili dugogodišnjeg kućnog ljubimca može nam donijeti sreću, bilo da je izmišljeno ili stvarno.

“Imam uspomenu kako se nalazim sa bakom i kako me diže i vrti u krug”, prisjeća se Shaw. “Ispostavilo se nemogućim, ali je to za mene prelijepa uspomena.”

Sigurno da je takva uspomena vrijedna pamćenja, čak i ako nije stvarna.