28.4 C
Zenica
More

    Ukupno podjela

    Zenica
    overcast clouds
    28.4 ° C
    28.4 °
    28.4 °
    44 %
    0.8kmh
    89 %
    pon
    29 °
    uto
    31 °
    sri
    33 °
    čet
    37 °
    pet
    30 °

    Zašto upijamo loše vijesti

    Zašto upijamo loše vijesti

    ​Dokazano je da loše vijesti imaju većeg efekta na nas nego pozitivne.

    To znaju društvene mreže, to znaju mediji. Svuda oko nas samo su zlokobne informacije. Kako da se od njih sačuvamo?

    Telefon kao da se lijepi za ruku i nikako da ostane miran u džepu ili na stolu. Svakog časa ga potežemo da vidimo nešto tobože važno: neko nam piše, neko nas lajkuje, stižu vijesti. Dok se okreneš, provedeš sate buljeći u ekran. Vijesti su mahom loše, sve nas nervira, ljuti ili čini tužnim, prenosi DW.

    Na engleskom se fenomen zove Doomscroling, u slobodnom prevodu prelistavanje u propast. Izraz opisuje beskrajno konzumiranje loših vijesti, iako znamo da naše listanje poruka i vijesti ne vodi hepi endu. Doomscroling je postao izraz u modi najviše tokom pandemije, koja nas je zaskakala sa svih kanala.

    Sve to nauka zna odavno. Recimo, da smo skloni negativnosti (Negativity Bias), da nas kritika više utuče nego što nas pohvala osokoli. “Naš mozak obrađuje negativne riječi brže, bolje i intenzivnije i zbog toga ta osjećanja duže pamtimo”, kaže naučnica Maren Urner, koja ispituje tajne ljudskog mozga.

    Kaže, to evoluciono ima smisla. “U vrijeme sabljozubih tigrova i mamuta je jedna propuštena negativna vijest lako mogla da bude posljednje u nečijem životu”, dodaje Urner.
    Naš pra-mozak i danas pokušava da sistemski pribavlja informacije i zaštiti se od neizvijesnosti. Hoćemo da budemo spremni na sve prijetnje. Paradoksalno, u što smo više loših vijesti upućeni, to se osjećamo bolje pripremljenim.

    U tome je začkoljica: što je radilo u doba mamuta, ne radi u doba aplikacija. Jer, one su smišljene baš tako da ih nikad ne napuštamo. Svaka se može beskonačno prelistavati (skrolovati). Društvene mreže nam nude nagrade, lajkove i ritvitove. To oslobađa dopamin, uvijek hoćemo još.

    Ali, pošto je tu isuviše loših vijesti, opada nivo serotonina poznato kao hormon sreće. Posljedice mogu biti iscrpljenost, unutrašnja napetost, razdražljivost, potištenost, loš san.

    U igru potom ulazi hormon stresa kortizol – umjerena količina nas čini budnim, jačim, bržim u stresnim situacijama. Ali stalno povišeni nivo kortizola je štetan.

    Mjere zbog korone povećavaju agresivnost ljudi
    Tako, dok prelistavamo telefon do (svoje) propasti, često idemo ka anksioznosti, depresiji i stresu. Studije su čak dokazale vezu količine loših vijesti koje upijamo i jačine simptoma sličnih posttraumatskom stresnom poremećaju.

    Hafington post je zadužio psihologe da načine mali eksperiment. Zaključili su da ispitanici koji ujutru tri minuta čitaju loše vijesti poslije šest do osam sati imaju 27 odsto višu vjerovatnoću da svoj dan opišu kao “loš”. Grupa koja čita vijesti koje nude rješenja u 88 odsto slučajeva je govorila da im je dan bio dobar.

    Koloplet negativnih vijesti čini i naša životna očekivanja negativnim. “Jer živimo sa slikom svijeta koja je lošija nego što svijet zapravo jeste”, kaže Maren Urner. Onda ni depresije, ali ni kardiovaskularne tegobe i dijabetes nisu daleko.
    Urner istražuje i ulogu medija u ovome. A mediji odavno znaju da su najgore vijesti najbolje vijesti, donose čitanost, gledanost, klikove, naposlijetku novac. Stara je mudrolija if it bleeds, it leads – što krvavije, to veća vijest.

    “Novinari bi u prvom redu uvijek trebalo da se pitaju šta dalje?”, kaže Urner. Važno je opisati problem, ali i ponuditi rješenja. U teoriji medija se to zove konstruktivno novinarstvo.

    A šta možemo da uradimo kao korisnici aplikacija i publika za sve te negativne vijesti? Maren Urner kaže da bi, za početak, valjalo ustati iz kreveta, a da se ne zgrabi odmah telefon, uključi radio ili televizor, “jer tako sa pet, šest kanala direktno zaspemo sebe informacijama”.

    Nema čarobnog rješenja, i svako mora da nađe svoju rutinu kako da bude informisan, ali ne 24 sata dnevno, i ne udavljen lošim vijestima.

    Neki savjeti bi mogli biti da se vrijeme poklanja provjerenim medijima, i prije svega analizama vijesti koje zalaze u pozadinu dešavanja, umjesto uvijek brzog, novog i bombastičnog. Pametno je isključiti obavještenja na telefonu, posebno kod aplikacija za vijesti.

    I još ako može da se odredi tačno vrijeme za informisanje, recimo pola sata poslijepodne ili slično, umjesto stalnog posezanja za lošim vijestima.

    Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.

    ​Dokazano je da loše vijesti imaju većeg efekta na nas nego pozitivne.

    To znaju društvene mreže, to znaju mediji. Svuda oko nas samo su zlokobne informacije. Kako da se od njih sačuvamo?

    Telefon kao da se lijepi za ruku i nikako da ostane miran u džepu ili na stolu. Svakog časa ga potežemo da vidimo nešto tobože važno: neko nam piše, neko nas lajkuje, stižu vijesti. Dok se okreneš, provedeš sate buljeći u ekran. Vijesti su mahom loše, sve nas nervira, ljuti ili čini tužnim, prenosi DW.

    Na engleskom se fenomen zove Doomscroling, u slobodnom prevodu prelistavanje u propast. Izraz opisuje beskrajno konzumiranje loših vijesti, iako znamo da naše listanje poruka i vijesti ne vodi hepi endu. Doomscroling je postao izraz u modi najviše tokom pandemije, koja nas je zaskakala sa svih kanala.

    Sve to nauka zna odavno. Recimo, da smo skloni negativnosti (Negativity Bias), da nas kritika više utuče nego što nas pohvala osokoli. “Naš mozak obrađuje negativne riječi brže, bolje i intenzivnije i zbog toga ta osjećanja duže pamtimo”, kaže naučnica Maren Urner, koja ispituje tajne ljudskog mozga.

    Kaže, to evoluciono ima smisla. “U vrijeme sabljozubih tigrova i mamuta je jedna propuštena negativna vijest lako mogla da bude posljednje u nečijem životu”, dodaje Urner.
    Naš pra-mozak i danas pokušava da sistemski pribavlja informacije i zaštiti se od neizvijesnosti. Hoćemo da budemo spremni na sve prijetnje. Paradoksalno, u što smo više loših vijesti upućeni, to se osjećamo bolje pripremljenim.

    U tome je začkoljica: što je radilo u doba mamuta, ne radi u doba aplikacija. Jer, one su smišljene baš tako da ih nikad ne napuštamo. Svaka se može beskonačno prelistavati (skrolovati). Društvene mreže nam nude nagrade, lajkove i ritvitove. To oslobađa dopamin, uvijek hoćemo još.

    Ali, pošto je tu isuviše loših vijesti, opada nivo serotonina poznato kao hormon sreće. Posljedice mogu biti iscrpljenost, unutrašnja napetost, razdražljivost, potištenost, loš san.

    U igru potom ulazi hormon stresa kortizol – umjerena količina nas čini budnim, jačim, bržim u stresnim situacijama. Ali stalno povišeni nivo kortizola je štetan.

    Mjere zbog korone povećavaju agresivnost ljudi
    Tako, dok prelistavamo telefon do (svoje) propasti, često idemo ka anksioznosti, depresiji i stresu. Studije su čak dokazale vezu količine loših vijesti koje upijamo i jačine simptoma sličnih posttraumatskom stresnom poremećaju.

    Hafington post je zadužio psihologe da načine mali eksperiment. Zaključili su da ispitanici koji ujutru tri minuta čitaju loše vijesti poslije šest do osam sati imaju 27 odsto višu vjerovatnoću da svoj dan opišu kao “loš”. Grupa koja čita vijesti koje nude rješenja u 88 odsto slučajeva je govorila da im je dan bio dobar.

    Koloplet negativnih vijesti čini i naša životna očekivanja negativnim. “Jer živimo sa slikom svijeta koja je lošija nego što svijet zapravo jeste”, kaže Maren Urner. Onda ni depresije, ali ni kardiovaskularne tegobe i dijabetes nisu daleko.
    Urner istražuje i ulogu medija u ovome. A mediji odavno znaju da su najgore vijesti najbolje vijesti, donose čitanost, gledanost, klikove, naposlijetku novac. Stara je mudrolija if it bleeds, it leads – što krvavije, to veća vijest.

    “Novinari bi u prvom redu uvijek trebalo da se pitaju šta dalje?”, kaže Urner. Važno je opisati problem, ali i ponuditi rješenja. U teoriji medija se to zove konstruktivno novinarstvo.

    A šta možemo da uradimo kao korisnici aplikacija i publika za sve te negativne vijesti? Maren Urner kaže da bi, za početak, valjalo ustati iz kreveta, a da se ne zgrabi odmah telefon, uključi radio ili televizor, “jer tako sa pet, šest kanala direktno zaspemo sebe informacijama”.

    Nema čarobnog rješenja, i svako mora da nađe svoju rutinu kako da bude informisan, ali ne 24 sata dnevno, i ne udavljen lošim vijestima.

    Neki savjeti bi mogli biti da se vrijeme poklanja provjerenim medijima, i prije svega analizama vijesti koje zalaze u pozadinu dešavanja, umjesto uvijek brzog, novog i bombastičnog. Pametno je isključiti obavještenja na telefonu, posebno kod aplikacija za vijesti.

    I još ako može da se odredi tačno vrijeme za informisanje, recimo pola sata poslijepodne ili slično, umjesto stalnog posezanja za lošim vijestima.

    Posljednje objavljeno