Prema podacima Udruženja oboljelih od epilepsije, u našoj zemlji ima oko 35.000 osoba koje imaju ovu bolest. Uzrok je u najvećem broju slučajeva nepoznat, ali je utvrđeno da su okidači za njeno nastajanje moždani udar, tumori i povrede mozga te traume.
Epilepsija je hronični poremećaj ćelija moždane kore, koje iz raznih razloga postaju previše podražajne i reagiraju sinhronim izbijanjima električnih impulsa, što se manifestira napadima. Zapravo, to je kriza svijesti, a klinički se dijagnosticira pregledom na elektroencefalogramu.
Nalaz, prema riječima dr. Envera Abazovića, specijaliste neurologa u Općoj bolnici u Sarajevu, pokazuje promjene električne aktivnosti u mozgu.
Napadi su strašni
“Događa se da pregled na elektroencefalogramu ne pokazuje znake epilepsije, a pacijent ima određene smetnje, pa moramo tražiti koji su uzroci tegoba. Napadi su strašni, kako za oboljelog tako i za okolinu. Pacijent iznenada pada, ispušta neartikulirane zvuke, gubi svijest, a nerijetko se dešava da u toku napada bude životno ugrožen zbog zagušenja jezikom. U takvim slučajevima pacijenta odmah treba prevesti u najbližu ambulantu kako bi mu bila pružena adekvatna pomoć”, ističe Abazović.
Oboljenje se dijeli na generiziranu i parcijalnu epilepsiju. Prva je znatno jača i teža, dok se napadi iz grupe parcijalnih, manifestiraju sa znatno blažim simptomima. Ljekari kažu da nema pravila i nikad se ne zna kad će uslijediti napad.
“Dešava se da pacijent samo ‘ukoči’ pogled, a ako nešto drži u ruci, desi se da mu to ispadne. Nastaje i kratkotrajna kriza svijesti, ali se osoba vrlo brzo oporavlja”, objašnjava Abazović.
Nasljeđivanje epilepsije veoma je složeno i raznoliko, pa je, prema mnogim naučnim istraživanjima, relativno mali broj pacijenata uistinu naslijedio bolest direktno od roditelja. U medicini je poznato da se neki vidovi idiopatske epilepsije nasljeđuju.
“Među najčešćim okidačima za ovaj neurološki poremećaj kod djece i tinejdžera je duži boravak u prostorijama s trepćućim svjetlima, ali i ispred ekrana u zamračenim sobama, pušenje, alkohol te korištenje nargile”, govori Abazović, dodajući da je u posljednje vrijeme primijećen veći broj mladih s ovom bolešću.
Različita iskustva s terapijom
Širok je spektar medikamenata koji se koriste u liječenju. Ima slučajeva kada pacijent, nakon godine uzimanja antiepileptika, nema više izraženih simptoma i prestaje s terapijom. Međutim, ima i onih koji su primorani cijeli život uzimati terapiju.
“Veoma je važno raditi na prevenciji, a to znači da mlade treba usmjeravati na zdravo življenje, koje podrazumijeva zdravu prehranu i fizičku aktivnost. Baviti se sportom ili jednostavno šetati umjesto satima biti za računarom”, naglasio je dr. Abazović.
Oboljeli se svakodnevno susreću s predrasudama
Iako živimo u 21. stoljeću, snažne su predrasude okoline prema oboljelima. Kako bi nešto promijenila, devetogodišnja djevojčica iz Nove Škotske u Kanadi Cassidy Megan je 26. marta 2008. godine javno istupila i kazala da i oni s epilepsijom mogu normalno živjeti. Pred medije je stala u ljubičastoj majici i od tada se 26. mart obilježava kao Ljubičasti dan – Svjetski dan podrške oboljelima od epilepsije.
Težak oblik koji se javlja kod djece
Lennox-Gastaut syndrome jedan je od najtežih oblika epilepsije. Javlja se u ranoj dječijoj dobi uz mentalnu retardaciju. Napadi su miješanog tipa, potpuno nepredvidivi, a nastaju i danju i noću, pa roditelji oboljelih mališana nemaju vremena za odmor. Prema riječima ljekara, odgovori ovakvih pacijenata na antiepileptičku terapiju su veoma loši.
