U vremenu kada se javna sjećanja sve češće pokušavaju relativizirati kroz pažljivo birane riječi i fraze, društvene mreže su još jednom pokazale svoju moć – moć da koriguju, upozore i podsjete na istinu. Tako je sinoć objava KJKP Rad Sarajevo, koja se odnosila na godišnjicu požara Sarajevske Vijećnice, izazvala niz reakcija građana zbog načina na koji je predstavljen jedan od najtragičnijih događaja u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine.

Prvobitna verzija objave govorila je o “tragičnom događaju” koji je “zadesio” Vijećnicu 25. augusta 1992. godine, bez navođenja činjenice da je požar izazvan direktnim napadom – granatom ispaljenom s položaja Vojske Republike Srpske. U komentarima su jasno i glasno pratioci poručili: “Vijećnica se nije sama zapalila”, “Nije ovo tragedija koja se slučajno desila – znamo ko je pucao”, “Zašto izbjegavate reći istinu?”.

Suočeno s valom kritika, preduzeće je ubrzo izmijenilo objavu i preciziralo: “požar koji je zadesio Sarajevsku vijećnicu izazvan agresorskom granatom”. Dodana je i rečenica o agresiji, čime se makar djelimično ispravila nepravda učinjena prvobitnim nepreciznim narativom.

Ovaj slučaj je primjer kako može doći do opasne relativizacije zločina, ali i primjer kako se istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu ne briše, ne prešućuje i ne umanjuje i koju ne smijemo zaboraviti. U vremenu porasta revizionizma, pokušaja da se zločini predstave kao “tragedije” bez počinilaca, odgovornost za očuvanje istine leži na svakom građaninu.

Vijećnica nije izgorjela sama. Bila je meta. Namjerna. Granatirana. U njenim plamenovima izgorio je dio kulturnog identiteta jednog naroda, ali ne i volja da se istina sačuva.

Zato je važno naglasiti: cisterna jeste simbol otpornosti i hrabrosti, ali i istina je simbol slobode. Nema budućnosti bez priznate prošlosti. Nema pomirenja bez istine. I nema kulture bez sjećanja.

Da se ne zaboravi.

U vremenu kada se javna sjećanja sve češće pokušavaju relativizirati kroz pažljivo birane riječi i fraze, društvene mreže su još jednom pokazale svoju moć – moć da koriguju, upozore i podsjete na istinu. Tako je sinoć objava KJKP Rad Sarajevo, koja se odnosila na godišnjicu požara Sarajevske Vijećnice, izazvala niz reakcija građana zbog načina na koji je predstavljen jedan od najtragičnijih događaja u kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine.

Prvobitna verzija objave govorila je o “tragičnom događaju” koji je “zadesio” Vijećnicu 25. augusta 1992. godine, bez navođenja činjenice da je požar izazvan direktnim napadom – granatom ispaljenom s položaja Vojske Republike Srpske. U komentarima su jasno i glasno pratioci poručili: “Vijećnica se nije sama zapalila”, “Nije ovo tragedija koja se slučajno desila – znamo ko je pucao”, “Zašto izbjegavate reći istinu?”.

Suočeno s valom kritika, preduzeće je ubrzo izmijenilo objavu i preciziralo: “požar koji je zadesio Sarajevsku vijećnicu izazvan agresorskom granatom”. Dodana je i rečenica o agresiji, čime se makar djelimično ispravila nepravda učinjena prvobitnim nepreciznim narativom.

Ovaj slučaj je primjer kako može doći do opasne relativizacije zločina, ali i primjer kako se istina o agresiji na Bosnu i Hercegovinu ne briše, ne prešućuje i ne umanjuje i koju ne smijemo zaboraviti. U vremenu porasta revizionizma, pokušaja da se zločini predstave kao “tragedije” bez počinilaca, odgovornost za očuvanje istine leži na svakom građaninu.

Vijećnica nije izgorjela sama. Bila je meta. Namjerna. Granatirana. U njenim plamenovima izgorio je dio kulturnog identiteta jednog naroda, ali ne i volja da se istina sačuva.

Zato je važno naglasiti: cisterna jeste simbol otpornosti i hrabrosti, ali i istina je simbol slobode. Nema budućnosti bez priznate prošlosti. Nema pomirenja bez istine. I nema kulture bez sjećanja.

Da se ne zaboravi.