Britanski The Times objavio je svjedočenje bivšeg dobrovoljca u jedinicama bosanskih Srba koji tvrdi da su tokom opsade Sarajeva strani državljani plaćali za pucanje na civile, a u tekstu se iznose i optužbe o mogućoj ulozi današnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, dok italijanski istražitelji provjeravaju tvrdnje o učešću svojih državljana.

Kako navodi The Times, “na kraju dana provedenog ubijajući žene i djecu svojim skupim snajperskim puškama, posjetioci Sarajeva su voljeli slaviti do ranih jutarnjih sati, uživajući u pečenoj svinjetini i ispijajući rakiju”.

“Išli bi u kafić između 18 i 19 sati i ostajali do 5 ujutro, pjevajući i smijući se”, prisjeća se Aleksandar Ličanin, koji tvrdi da je svjedočio tim slavljima.

Stranci koji su plaćali “privilegiju” ubijanja nedužnih civila uglavnom su bili bogati muškarci, ali je bilo i žena, tvrdi Ličanin (63), koji kaže da je u to vrijeme bio dobrovoljac u tenkovskoj jedinici bosanskih Srba. Među njima su, kaže, bili Britanci, Italijani i Nijemci.

Svjedočenje nakon tri decenije

Godinama kruže izvještaji o takozvanom “sarajevskom safariju”, za koji se tvrdi da je početkom 1990-ih privlačio bogate strance na brda iznad glavnog grada Bosne i Hercegovine, dok su ga tokom balkanskih ratova opsjedale snage bosanskih Srba.

U zamjenu za uplate do 88.000 funti, posjetiocima je navodno bilo dopušteno da koriste snajperske položaje bosanskih Srba kako bi pucali na stanovnike koji su se sklanjali u gradu ispod, pri čemu su, prema navodima, više plaćali za “privilegiju” ubijanja djece ili trudnica.

Ličanin je pristao da se sastane s novinarima lista The Times u BiH kako bi otkrio sve čega se sjeća o navodnim strijelcima, dok sudije u Italiji istražuju tvrdnje da su među njima bili i italijanski lovci.

U ponedjeljak su ispitali 80-godišnjeg vozača kamiona i kolekcionara oružja iz Pordenonea na sjeveroistoku Italije, koji je negirao umiješanost. Još trojica osumnjičenih italijanskih strijelaca trebala bi biti ispitana.

Nakon tri decenije šutnje, Ličanin kaže da je spreman govoriti jer je italijanska istraga u toku.

“Želim da istina izađe na vidjelo i čekao sam da počne prava istraga. Spreman sam stati pred italijanske istražne sudije i reći ono što znam”, rekao je on novinarima Timesa u Prijedoru.

Ličaninov ratni put i opsada Sarajeva

Prema Ličaninu, za njega je rat počeo je 1993. godine kada se zajednica bosanskih Srba kojoj je pripadao u Sarajevu razdvojila od lokalnih Bošnjaka, dok su etničke i vjerske podjele počele potpirivati sukob širom raspadajuće Jugoslavije.

Ličanin, koji je tada imao 31 godinu, tvrdi da su ga tada zarobili Bošnjaci, ali da je uspio stići do sarajevskog naselja Grbavica pod kontrolom Srba i priključio se tenkovskoj jedinici snaga bosanskih Srba koja je učestvovala u smrtonosnoj opsadi područja pod kontrolom Bošnjaka.

Ličanin je rekao da je njegov komandant, Slobodan Todorović, bio bivši oficir raspuštene Jugoslavenske narodne armije.

Smještena na Jevrejskom groblju, koje ima pogled na Sarajevo, Ličaninova jedinica dijelila je položaj s paravojnom formacijom od oko 200 srpskih boraca, Novosarajevskim četničkim odredom kojim je rukovodio bivši poštanski radnik Slavko Aleksić.

Ličanin tvrdi da je njegova jedinica dobijala koordinate za gađanje od komandanata, ali da su Aleksićevi snajperisti birali vlastite mete.

“Aleksić je imao ograničeno područje na groblju, 200 metara od nas, koje smo mogli vidjeti”, rekao je.

“Pucali su na žene, djecu i starije. Bili su van kontrole, a Aleksić je očito bio psihopata, vidjelo se u njegovim očima.”

Stranci među snajperistima

Ličanin tvrdi da je prvi put vidio elegantno odjevene strance kako zauzimaju položaje s Aleksićevim snajperistima 1993. ili 1994. godine.

“Nosili su skupe kožne jakne i rečeno mi je da su Italijani, Nijemci i Britanci”, kazao je.

“Pomagali su im da pronađu mete, a pucanje s groblja bio je čist pogodak – imali ste sve.”

Stranci, koji su bili smješteni u kompleksu blizu groblja, davali bi i između 500 i 1.000 njemačkih maraka kako bi dobili prestižan snajperski položaj u visokim zgradama, tvrdi Ličanin.

“Nakon ‘lova’ bi ispraznili kafić da naprave mjesto za njih, a onda bi dolazio Aleksićev džip, na čijoj je haubi bila postavljena lobanja. Mi bismo odlazili – nismo željeli kontakt s njima”, rekao je.

“Jeli su mnogo, gostili se mesom – pečenom svinjom i jagnjetinom”, kazao je, dodajući da su se služili i pivo, viski i konjak.

“Slavili su ubijanje ljudi. Ne mogu zamisliti kako neko može živjeti s tim da ubije dijete.”

Ličanin dodaje da ga nije iznenadilo vidjeti strane žene koje plaćaju da ubijaju.

“Djelovalo je normalno jer su i Srbi imali žene snajperiste”, rekao je.

“Svi snajperisti bili su čisti sadisti”, dodao je.

Times navodi da je njegovu tvrdnju da su među “turističkim” snajperistima bile i žene potvrdio Zlatko Miletić, tadašnji šef policije u Sarajevu, u programu N1.

Ličanin tvrdi da je jedan od Srba koji je pomagao stranim snajperistima bio Aleksandar Vučić, tada mladi član krajnje desničarske Srpske radikalne stranke, a danas autoritarni predsjednik Srbije.

“Bio bi u kafiću i prevodio za strance”, rekao je Ličanin.

Vučić je izjavio da u to vrijeme nije radio s Aleksićem, već da je u Sarajevu bio samo kao novinar.

Ličanina je na javno svjedočenje ohrabrio hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić, koji je u novembru također tvrdio da je Vučić bio uključen u “ljudski safari”. Glasnogovornica srbijanskog predsjednika odbacila je te navode kao “zlonamjerne dezinformacije, osmišljene da uruše institucionalni kredibilitet Republike Srbije i njenog predsjednika”.

Aleksić je preminuo u decembru, ali je neposredno prije smrti negirao da je Vučić bio dio njegove milicije i odbacio tvrdnje o primanju stranih snajperista. Margetić je kasnije tvrdio da je srbijanska obavještajna služba možda organizovala njegovu smrt u slučaju da promijeni iskaz.

Obavijestio italijanske istražne sudije

U Zagrebu je Margetić rekao za The Times da je Aleksić prije smrti ostavio svoj arhiv bivšem saborcu iz milicije, koji ga je potom predao njemu. Margetić je pokazao kucane dokumente s navodnim Aleksićevim potpisom, kojima se Vučiću daje dozvola da prati strance u BiH početkom 1990-ih.

Novinar je negirao optužbe da su dokumenti falsifikovani i neke je objavio na internetu, uključujući i jedan u kojem se navodi italijanski strijelac. Margetić je sakrio ime Italijana, ostavivši samo inicijale R.R.

“Obavijestio sam italijanske istražne sudije o njegovom imenu”, rekao je.

Margetić tvrdi da je o pucnjavama slušao još od kasnih 1990-ih.

“Aleksićevi saradnici su mi rekli da se moglo platiti da helikopterom dođete u Sarajevo, ili kamionom iz Beograda, ili autobusom sa srpskim dobrovoljcima koji je polazio iz Beograda četvrtkom navečer i vraćao se u nedjelju. Povratna karta koštala je 2.000 njemačkih maraka (oko 800 funti).”

Svjedoci u Sarajevu iz tog vremena kasnije su rekli da su se pucnjave pojačavale vikendom.

Margetić tvrdi da su mu kontakti iz milicije rekli da su strijelci dolazili iz Rusije, Rumunije, Grčke, Italije, Španije, Francuske, Njemačke, SAD-a, Kanade i Velike Britanije.

Dodao je: “Rečeno mi je da su više plaćali da pucaju na djecu i trudnice”.

Tvrdnje o priči o “ljudskom safariju” pojavljuju se postepeno još od 1990-ih. Američki marinac John Jordan, koji je tada bio u Sarajevu, govorio je 2007. o “turističkim strijelcima”. Dokumentarac slovenskog reditelja Mirana Zupaniča iz 2022. pod nazivom Sarajevo Safari potaknuo je italijanskog novinara Ezija Gavazzenija da pokrene istragu, što je zatim dovelo do italijanske istrage.

Bivši obavještajni oficir Bosne i Hercegovine Edin Subašić rekao je da je srpski vojnik zarobljen u Sarajevu otkrio da je upoznao grupu od pet italijanskih snajperista. Nakon što se Subašić požalio italijanskim obavještajcima, oni su mu početkom 1994. rekli da su zaustavili te posjete.

Paleći još jednu cigaretu u kafiću u Prijedoru, Ličanin je rekao da se sjeća da je viđao strance kako pucaju u Sarajevu sve dok Dejtonski sporazum nije konačno okončao neprijateljstva više od godinu dana kasnije, u novembru 1995.

Nakon rata se oženio i našao posao kao drvosječa, ali trauma borbi ga nikada nije napustila.

“Moja žena kaže da i dalje imam noćne more, iako ih se ujutro ne sjećam”, rekao je.

“Stranci koji su dolazili u Sarajevo imali su bolesne umove. Kladim se da oni nemaju noćne more”, dodao je.

Britanski The Times objavio je svjedočenje bivšeg dobrovoljca u jedinicama bosanskih Srba koji tvrdi da su tokom opsade Sarajeva strani državljani plaćali za pucanje na civile, a u tekstu se iznose i optužbe o mogućoj ulozi današnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, dok italijanski istražitelji provjeravaju tvrdnje o učešću svojih državljana.

Kako navodi The Times, “na kraju dana provedenog ubijajući žene i djecu svojim skupim snajperskim puškama, posjetioci Sarajeva su voljeli slaviti do ranih jutarnjih sati, uživajući u pečenoj svinjetini i ispijajući rakiju”.

“Išli bi u kafić između 18 i 19 sati i ostajali do 5 ujutro, pjevajući i smijući se”, prisjeća se Aleksandar Ličanin, koji tvrdi da je svjedočio tim slavljima.

Stranci koji su plaćali “privilegiju” ubijanja nedužnih civila uglavnom su bili bogati muškarci, ali je bilo i žena, tvrdi Ličanin (63), koji kaže da je u to vrijeme bio dobrovoljac u tenkovskoj jedinici bosanskih Srba. Među njima su, kaže, bili Britanci, Italijani i Nijemci.

Svjedočenje nakon tri decenije

Godinama kruže izvještaji o takozvanom “sarajevskom safariju”, za koji se tvrdi da je početkom 1990-ih privlačio bogate strance na brda iznad glavnog grada Bosne i Hercegovine, dok su ga tokom balkanskih ratova opsjedale snage bosanskih Srba.

U zamjenu za uplate do 88.000 funti, posjetiocima je navodno bilo dopušteno da koriste snajperske položaje bosanskih Srba kako bi pucali na stanovnike koji su se sklanjali u gradu ispod, pri čemu su, prema navodima, više plaćali za “privilegiju” ubijanja djece ili trudnica.

Ličanin je pristao da se sastane s novinarima lista The Times u BiH kako bi otkrio sve čega se sjeća o navodnim strijelcima, dok sudije u Italiji istražuju tvrdnje da su među njima bili i italijanski lovci.

U ponedjeljak su ispitali 80-godišnjeg vozača kamiona i kolekcionara oružja iz Pordenonea na sjeveroistoku Italije, koji je negirao umiješanost. Još trojica osumnjičenih italijanskih strijelaca trebala bi biti ispitana.

Nakon tri decenije šutnje, Ličanin kaže da je spreman govoriti jer je italijanska istraga u toku.

“Želim da istina izađe na vidjelo i čekao sam da počne prava istraga. Spreman sam stati pred italijanske istražne sudije i reći ono što znam”, rekao je on novinarima Timesa u Prijedoru.

Ličaninov ratni put i opsada Sarajeva

Prema Ličaninu, za njega je rat počeo je 1993. godine kada se zajednica bosanskih Srba kojoj je pripadao u Sarajevu razdvojila od lokalnih Bošnjaka, dok su etničke i vjerske podjele počele potpirivati sukob širom raspadajuće Jugoslavije.

Ličanin, koji je tada imao 31 godinu, tvrdi da su ga tada zarobili Bošnjaci, ali da je uspio stići do sarajevskog naselja Grbavica pod kontrolom Srba i priključio se tenkovskoj jedinici snaga bosanskih Srba koja je učestvovala u smrtonosnoj opsadi područja pod kontrolom Bošnjaka.

Ličanin je rekao da je njegov komandant, Slobodan Todorović, bio bivši oficir raspuštene Jugoslavenske narodne armije.

Smještena na Jevrejskom groblju, koje ima pogled na Sarajevo, Ličaninova jedinica dijelila je položaj s paravojnom formacijom od oko 200 srpskih boraca, Novosarajevskim četničkim odredom kojim je rukovodio bivši poštanski radnik Slavko Aleksić.

Ličanin tvrdi da je njegova jedinica dobijala koordinate za gađanje od komandanata, ali da su Aleksićevi snajperisti birali vlastite mete.

“Aleksić je imao ograničeno područje na groblju, 200 metara od nas, koje smo mogli vidjeti”, rekao je.

“Pucali su na žene, djecu i starije. Bili su van kontrole, a Aleksić je očito bio psihopata, vidjelo se u njegovim očima.”

Stranci među snajperistima

Ličanin tvrdi da je prvi put vidio elegantno odjevene strance kako zauzimaju položaje s Aleksićevim snajperistima 1993. ili 1994. godine.

“Nosili su skupe kožne jakne i rečeno mi je da su Italijani, Nijemci i Britanci”, kazao je.

“Pomagali su im da pronađu mete, a pucanje s groblja bio je čist pogodak – imali ste sve.”

Stranci, koji su bili smješteni u kompleksu blizu groblja, davali bi i između 500 i 1.000 njemačkih maraka kako bi dobili prestižan snajperski položaj u visokim zgradama, tvrdi Ličanin.

“Nakon ‘lova’ bi ispraznili kafić da naprave mjesto za njih, a onda bi dolazio Aleksićev džip, na čijoj je haubi bila postavljena lobanja. Mi bismo odlazili – nismo željeli kontakt s njima”, rekao je.

“Jeli su mnogo, gostili se mesom – pečenom svinjom i jagnjetinom”, kazao je, dodajući da su se služili i pivo, viski i konjak.

“Slavili su ubijanje ljudi. Ne mogu zamisliti kako neko može živjeti s tim da ubije dijete.”

Ličanin dodaje da ga nije iznenadilo vidjeti strane žene koje plaćaju da ubijaju.

“Djelovalo je normalno jer su i Srbi imali žene snajperiste”, rekao je.

“Svi snajperisti bili su čisti sadisti”, dodao je.

Times navodi da je njegovu tvrdnju da su među “turističkim” snajperistima bile i žene potvrdio Zlatko Miletić, tadašnji šef policije u Sarajevu, u programu N1.

Ličanin tvrdi da je jedan od Srba koji je pomagao stranim snajperistima bio Aleksandar Vučić, tada mladi član krajnje desničarske Srpske radikalne stranke, a danas autoritarni predsjednik Srbije.

“Bio bi u kafiću i prevodio za strance”, rekao je Ličanin.

Vučić je izjavio da u to vrijeme nije radio s Aleksićem, već da je u Sarajevu bio samo kao novinar.

Ličanina je na javno svjedočenje ohrabrio hrvatski istraživački novinar Domagoj Margetić, koji je u novembru također tvrdio da je Vučić bio uključen u “ljudski safari”. Glasnogovornica srbijanskog predsjednika odbacila je te navode kao “zlonamjerne dezinformacije, osmišljene da uruše institucionalni kredibilitet Republike Srbije i njenog predsjednika”.

Aleksić je preminuo u decembru, ali je neposredno prije smrti negirao da je Vučić bio dio njegove milicije i odbacio tvrdnje o primanju stranih snajperista. Margetić je kasnije tvrdio da je srbijanska obavještajna služba možda organizovala njegovu smrt u slučaju da promijeni iskaz.

Obavijestio italijanske istražne sudije

U Zagrebu je Margetić rekao za The Times da je Aleksić prije smrti ostavio svoj arhiv bivšem saborcu iz milicije, koji ga je potom predao njemu. Margetić je pokazao kucane dokumente s navodnim Aleksićevim potpisom, kojima se Vučiću daje dozvola da prati strance u BiH početkom 1990-ih.

Novinar je negirao optužbe da su dokumenti falsifikovani i neke je objavio na internetu, uključujući i jedan u kojem se navodi italijanski strijelac. Margetić je sakrio ime Italijana, ostavivši samo inicijale R.R.

“Obavijestio sam italijanske istražne sudije o njegovom imenu”, rekao je.

Margetić tvrdi da je o pucnjavama slušao još od kasnih 1990-ih.

“Aleksićevi saradnici su mi rekli da se moglo platiti da helikopterom dođete u Sarajevo, ili kamionom iz Beograda, ili autobusom sa srpskim dobrovoljcima koji je polazio iz Beograda četvrtkom navečer i vraćao se u nedjelju. Povratna karta koštala je 2.000 njemačkih maraka (oko 800 funti).”

Svjedoci u Sarajevu iz tog vremena kasnije su rekli da su se pucnjave pojačavale vikendom.

Margetić tvrdi da su mu kontakti iz milicije rekli da su strijelci dolazili iz Rusije, Rumunije, Grčke, Italije, Španije, Francuske, Njemačke, SAD-a, Kanade i Velike Britanije.

Dodao je: “Rečeno mi je da su više plaćali da pucaju na djecu i trudnice”.

Tvrdnje o priči o “ljudskom safariju” pojavljuju se postepeno još od 1990-ih. Američki marinac John Jordan, koji je tada bio u Sarajevu, govorio je 2007. o “turističkim strijelcima”. Dokumentarac slovenskog reditelja Mirana Zupaniča iz 2022. pod nazivom Sarajevo Safari potaknuo je italijanskog novinara Ezija Gavazzenija da pokrene istragu, što je zatim dovelo do italijanske istrage.

Bivši obavještajni oficir Bosne i Hercegovine Edin Subašić rekao je da je srpski vojnik zarobljen u Sarajevu otkrio da je upoznao grupu od pet italijanskih snajperista. Nakon što se Subašić požalio italijanskim obavještajcima, oni su mu početkom 1994. rekli da su zaustavili te posjete.

Paleći još jednu cigaretu u kafiću u Prijedoru, Ličanin je rekao da se sjeća da je viđao strance kako pucaju u Sarajevu sve dok Dejtonski sporazum nije konačno okončao neprijateljstva više od godinu dana kasnije, u novembru 1995.

Nakon rata se oženio i našao posao kao drvosječa, ali trauma borbi ga nikada nije napustila.

“Moja žena kaže da i dalje imam noćne more, iako ih se ujutro ne sjećam”, rekao je.

“Stranci koji su dolazili u Sarajevo imali su bolesne umove. Kladim se da oni nemaju noćne more”, dodao je.