Više od četiri decenije Javna ustanova (JU) “Dom porodica” Zenica pruža sigurno utočište za djecu bez roditeljskog staranja. Danas u obnovljenim prostorijama boravi njih 83. Početak školske godine nosi svoje izazove, od obrazovanja i priprema za posao do osamostaljivanja za život koji dolazi nakon napuštanja Ustanove, piše BHRT.
U JU “Dom porodica” Zenica posljednje tri godine donijele su velike promjene. Ali, iza obnovljenih zidova najvažnije je ono što se ne vidi na prvi pogled – svakodnevni život 83 djece koja ovdje odrastaju.
“Djeca su jako lijepo odgojena, vaspitana, kulturna, jer imaju jako dobre ljude koji rade s njima, vaspitače, pedagoge i psihologe”, ističe Ifet Suljević, portir JU “Dom porodica” Zenica.
AMRA ŠEČIĆ, odgajateljica JU “Dom porodica” Zenica
“Najbitnija je ljubav, podrška, toplina, onda naravno sve ostalo. Idemo zajedno kroz školu, sve nedaće u životu, podrška smo im u svakom smislu. Oni nas doživljavaju na neki način kao roditelja, zamjenu za roditelja, a i mi njih gledamo kao da su to naša djeca”, kaže Amra Šečić, odgajateljica JU “Dom porodica” Zenica.
Za djecu je pocetak školske godine uvijek novi izazov, a za mališane koji svoj dom imaju u ‘Domu porodica’ Zenica početak je donio i osvježenje u vidu renoviranja koje će im pružiti i nove ugodnosti.
HALIL ARNAUT, ravnatelj JU “Dom porodica” Zenica
“Renoviranje kuhinje, pekare, hladnjača za meso, vešeraja, zamjene stolarije, unutrašnjosti gdje djeca borave: ormari, kreveti, kuhinje, pa do vanjskog dijela, stadiona i evo na kraju, što kažu, šlag na kraju je utopljavanje”. ističe Halil Arnaut, ravnatelj JU “Dom porodica” Zenica.
Za one koji ovdje žive, promjena se, kažu, osjeti svakog dana.
“Osjećamo se ljepše samim tim što je sve novo, sve nekako ugodnije. Onda kada je u pitanju recimo zimski period koji nam dolazi, mnogo će nam značiti utopljavanje fasada. Veliki su to prostori, velike su to porodice, teško ih je ovako zagrijati, a ovo će nam itekako značiti”.
Cilj nije samo pružiti sigurno mjesto tokom odrastanja. Poseban izazov počinje kada mladi napuste ustanovu. Zato se već tokom školovanja povezuju sa poslodavcima, a budućim maturantima omogućeno je i polaganje vozačkog ispita. Uz podršku donatora, osigurana je i pomoć pri stambenom zbrinjavanju.
“Nema ljepšeg osjećaja, kada pomognete štićeniku koji je odrastao ovdje i nakon godinu-dvije javi se i kaže: ‘Direktore, vaspitačice, ja sam uspio da se zaposlim, ja živim svoj život, pronašao sam djevojku, našao sam stan i hvala vam na tome i mogu li ja nešto učiniti sad za ostalu djecu koja su tu'”.
Kada napuste Dom, njihova priča tek počinje. Tada odgovornost nije samo na njima – zadatak je i na društvu da im pruži priliku da znanje, podršku i ljubav koju su ovdje dobili pretvore u svoj samostalan život.
