Ulice Štokholma danas ne liče na onaj uobičajeni, hladni skandinavski grad na koje je tamošnje stanovništvo naviklo. Od jutra švedskom prijestonicom odzvanja bosanski jezik, čuje se bosanska pjesma, vijore bosanske zastave, a domaći prolaznici zastaju, vade mobitele i snebivaju se jer takav prizor teško da im na sjeveru Evrope iko drugi može priuštiti.
Dok s nestrpljenjem iščekujemo okršaj Lige nacija, jasno je da Bosna i Hercegovina večeras nije gost. Desetine hiljada Bosanaca, ali i sada već državljana Švedske čijim venama jedino teče ona prkosna, bosanska krv, slile su se danas u Štokholm da još jednom potvrde onu staru, dobro poznatu istinu: zemlja nije samo komad teritorije omeđene granicama, već ljudi koji je nose sa sobom gdjegod ih surovi život odgurne.
Nije ovo prvi put da svijet gleda ovakve prizore. Ko god prati najvažniju sporednu stvar na svijetu, prisjetit će se ulica Toronta, Los Angelesa ili Seattlea za vrijeme posljednjeg Mundijala, ili onog nezaboravnog dana u Beču kada smo protiv Austrije igrali kao da smo na rođenom “Bilinom polju”. Stara je to, ali itekako istinita krilatica – malo nas je, no itekako smo dobro raspoređeni.
Na našu žalost, takav raspored bosanskih snaga širom dunjaluka nije nastao ni iz kakvog hira, nego iz teške muke. Agresija na Bosnu i Hercegovinu rasula je stotine hiljada Bosanaca i Hercegovaca po svim kontinentima, natjerala ih da trbuhom za kruhom grade nove živote daleko od vlastite avlije. I upravo iz te rane izrasla je naša današnja snaga van granica domovine, a bh. zajednica u jednoj od domovina vikinga svakako je u samom vrhu te priče. Tu su naši ljudi pustili novo korijenje, ali onaj prvi, najdublji, orginalni bosanskohercegovački, nikada nije presušio.
Zato čovjeku danas srce bude puno dok gleda kako centrom milionskog Štokholma grmi “Ko ne skače mrzi Bosnu, hej, hej, hej!”. Šveđani zastanu, gledaju, smješkaju se u nevjerici i pokušavaju shvatiti – pa odakle im tolika energija.
A kad stranac sa strane gleda tu našu raju – onako složnu, nasmijanu, raspjevanu i naizgled bezbrižnu – pomisli da tamo dole, u toj nekoj Bosni i Hercegovini, teku med i mlijeko i cvjetaju ruže. A istina je, nažalost, svjetlosnim godinama daleko. Znamo mi dobro šta ostavljamo iza sebe kad krenemo na ovakva putovanja: nesposobne političare koji gledaju samo vlastiti džep i one otvorene rušitelje države koji čine sve da je obesmisle i učine nemogućom.
Ali baš u tome i leži taj bosanski inat. Bosna se ne brani samo na topografskim kartama, nego i u svakom otkucaju srca onih koji su je ponijeli u izgnanstvo, u svakom dahu djece rođene pod tuđim nebom koja za drugu domovinu osim nje i ne znaju. Švedska će danas da vidi šta znači voljeti zemlju kad te boli, šta znači kad narod preko svojih rana prebaci zastavu s ljiljanima i zapjeva.
Večeras u Solni ne igra samo jedanaest momaka s loptom – večeras igra vječnost jednog prkosa koji nikada neće ugasiti ni tuđa tuđina, ni domaći mrak.
