Navedeni sadržaj je nastao u sklopu projekta “Female Lead” koji finansira Evropska unija kako bi se pružila prilika ženama da steknu samopouzdanje i razvijaju liderske vještine koje će omogućiti njihovo efikasnije predstavljanje te povećati učešće žena u procesima donošenja odluka.
Djevojka s harmonikom bio bi kratki opis naše sagovornice Emine Berbić, profesorice harmonike u Srednjoj muzičkoj školi Zenica, koja je odlučila pomjeriti granice svog života, a sve nam je ispričala u razgovoru za Radio Zenit.
Berbić je, kako smo već rekli, zaposlena u Srednjoj muzičkoj školi u Zenici kao profesorica harmonike, nerijetko predaje i stručno-teoretske predmete te radi kao pedagog. Već na početku razgovora nas je interesovalo odakle ljubav prema harmonici, zašto je izabrala taj instrument, ali..
– Imate ljude koji kažu oda su od 4. godine znali šta će biti. Ja harmoniku nisam birala i nisam znala šta ću biti. Rođena sam 1991. godine i mahom smo uzimali instrumente koje je neko u porodici imao. Djeca su danas povlaštena jer biraju instrument. Harmoniku su mi izabrali roditelji jer je neka tetka imala harmoniku u kući – izjavila je Berbić.
S obzirom da je rođena 1991. godine, ističe da o ratu ne zna ništa kada je pitaju internacionalni poznanici o tom periodu, a to smatra i nekom vrstom blagodati. Osnovnu i srednju školu je završila u Zenici, zatim je upisala muzičku akademiju u Istočnom Sarajevu na kojoj su radili vrsni profesori iz Srbije, a kroz razmjenu studenata dio studija je provela i u Rusiji. Po završetku studija, vratila se u rodni grad u svoju školu gdje danas radi.
Instrument je postao navika i kako je svakodnevno učila svirati, iz dana u dan je postajala sve bolja. Na pitanje zbog čega se opredijelila na harmoniku koju su joj dodijelili roditelji, odgovara:
– Harmonika je podcijenjena i vežemo je uz narodnu muziku. Instrument je koji donosi najviše novca i jako je rasprostranjena. Na harmonici se jako dobro svira, tango, jaz, a posebno klasična muzika. Ja sam se za nju opredijelila i ne žalim za tim. U BiH nemamo prostora za klasičnu muziku i takve nastupe, ali sam se opredjelila za pedagogiju. Nekada se neke stvari trebaju posložiti, ali zavisi i koliko smo mi predani i koliko radimo – dodaje naša sagovornica koja je potom govorila o ljubavi rada s djecom u školi.
Najviše je raduje što djeca kojoj predaje, od 15 do 19 godina još uvijek nije uništio sistem te da uz njen trud da ispuni čas i jasan cilj, oni svakodnevno investiraju u sebe što daje brojna takmičenja i brojne ostvarene rezultate tih učenika pod njenim vodstvom.
Na pitanje koliko je poštovana harmonika kao instrument u njoj školi, kaže da ima jako dobrih učenika te da je interes sve veći.
– Zadnjih nekoliko godina je jako dobro zastupljena. Bilo je jako dobrih učenika, pa čak imamo učenika koji idu u dvije srednje škole, ali su se dobro uklopili i daju koliko mogu u Muzičkoj školi. Dosta njih kaže da dođu s guštom u ovu školu i gledaju je na drukčiji način. Muzika je danas ili zabava ili sredstvo za postizanje novca. U velikoj većini slučajeva. To je umjetnost, a mi je tako ovdje ne vidimo. Nažalost, čast izuzecima. Ne treba se demoralisati, sve gledati crno. Nastavnik u osnovnoj školi vas upozna s čarima muzike, imamo koncerte, a djecu ako tako odgajamo pronaći će i neki put. Sjajno nije, ali nije ni bezizlazna situacija – objašnjava Berbić.
Ističe da biti žensko i svirati harmoniku nikada nije bilo lako, od osnovne škole do zaposlenja, jer je svi gledaju kao muški instrument i “podrazumijeva” se da mogu brže i jače svirati, ali, Berbić ističe da to nije najbitnije u umjetnosti te da su joj djeca, koja nisu na taj način “ubijena od sistema” ustvari njena “zaštita”.
Iako smo vjerovali da je dan i u slobodno vrijeme ispunjen harmonikom, to nije tako. Ipak, na kraju dana Berbić obožava tišinu.
– Kada se probudim, slijedi razmišljanje šta čeka. Od učenika do učenika, pauza, šta jesti na brzinu, ponovo nastava, a navečer tišina. Ne slušam ništa, dan je ispunjen zvucima, a poslijepodne je vrijeme za potpunu tišinu. Sve manje sviram jer kada krenete u pedagoške vode teško se uklopiti sa svim obavezama, izbalansirati sa socijalnim životom. To smatram kao vikend vrijeme kada se posvetim porodici, prijatelje, kada ću nešto za sebe uzeti i zasvirati, ali pet dana u sedmici je posao i dva dana uživanje – kaže naša sagovornica.
Na kraju je poručila da je najbitnije biti ona kap promjene te da svi moramo razmišljati o ulogama pojedinca.
– Ravnopravnost spolova u BiH i Zenici ne postoji, ali se svi možemo izboriti za sebe. Moramo razmišljati o ulogama pojedinca i šta mi možemo uraditi. Možda jesam kap u moru, ali šta mogu uraditi za sebe, više kapi će formirati nešto i to je put do promjene – zaključila je Emina Berbić.
