Zemlja sa plodnim tlom i mogućnošću uzgoja gotovo svih osnovnih kultura sve više ovisi o uvozu, piše N1. Građani Bosne i Hercegovine za voće i povrće plaćaju cijene kao za egzotične proizvode. Krompir i domaće povrće po cijenama su gotovo izjednačeni s bananama i ananasima, a domaći proizvođači sve teže opstaju.

Skoro je august, ali grožđe se i dalje prodaje po cijeni od 12 KM. Kajsije su deset, a cijena trešanja od 20 maraka po kilogramu nije se mijenjala. Na sarajevskim Markalama, na štandu prodavača Džihada Hadžića, više nema gotovo ničega od voća.

“Voće je postalo luksuz, to je preskupo za nas i naš standard. Narod je navikao na uvoznu robu jer je lijepa na oko. Uzmi u obzir našu tikvicu, mrkvu, patlidžan – dok se prodavalo uvozno, bolje se prodavalo. Sad ove mlađe generacije kupuju robu na ljepotu”, kaže Džihad Hadžić, prodavač.

Prošle godine uvezli smo krompira za 22 miliona KM, paradajza za 20 miliona, a više od 15 miliona KM plaćeno je za 7,7 hiljada tona uvezenog luka. Za uvoz mrkve i kupusa izdvojeno je dodatnih četiri miliona maraka.

Takvo stanje posebno frustrira domaće proizvođače.

“Mi sa sredstvima koja izdvaja naša država nismo konkurentni ni blizu ni zemljama iz okruženja, a da ne govorim dalje. Puno više sredstava se tamo izdvaja pa imaju i puno jeftiniju proizvodnju. Zato nam dolazi jeftina roba ovdje”, ističe Nedžad Bićo iz Udruženja poljoprivrednika FBiH.

“Lubenica u Makedoniji i ostalim zemljama južnije prispijeva mjesec dana prije naše. Oni uvezu ogromne količine u Bosnu i Hercegovinu, i naši proizvođači iz Semberije i drugih krajeva nemaju gdje s robom. Ako se nešto ne promijeni, mi ćemo propasti!”, upozorava Savo Bakajlić, predsjednik Asocijacije poljoprivrednika BiH.

Bićo će plodove prodati komšijama, dok se ostali uzgajivači bore za kupce koji često biraju uvoznu robu zbog izgleda, ne kvaliteta.

“Ranije se prodavalo po dvadeset gajbi paradajza. A sada, ni za sedam dana ne možeš toliko prodati. Ma kakvi, ni za sedam dana”, kaže trgovkinja Fatima Galinac.

“Koliki trud mi uložimo, to niko ne zna. Mi ovdje računamo samo ono finansijski što smo uložili, a fizički niko ne računa. Čim se uveze nešto, onda je loše za poljoprivrednike. Sreća pa imam stalne mušterije, inače bi bilo teško”, kaže Suada Husić, trgovkinja.

Bakajlić upozorava da će ceh na kraju platiti građani.

“Mi, poljoprivredni proizvođači više nemamo povjerenja u institucije. Ako se brzo nešto ne promijeni i ne promijeni se sistem, poljoprivreda će nestati, a građani će sve to platiti”, kaže Bakajlić.

Situacija na pijacama izaziva reakcije i među kupcima, koji priznaju da je uvozna roba dominantna, dok domaće proizvode vide rijetko.

“Sve je uvozno, a našeg domaćeg je slabo. Bio sam u Hrvatskoj, tamo su kajsije dva eura, a kod nas su deset maraka”, kaže jedan kupac.

“Najbolje vidite po tome koliko ima kupaca. Ja sam danas uzela samo mahune, ništa više. Pola kilograma, četiri marke”, dodaje druga sagovornica.

U jeku ljeta, sezona domaćeg voća i povrća u BiH više podsjeća na egzotičnu tržnicu nego na zemlju sa tradicijom poljoprivrede. Cijene rastu, proizvodnja pada, a rješenja – još se ne vide.

Zemlja sa plodnim tlom i mogućnošću uzgoja gotovo svih osnovnih kultura sve više ovisi o uvozu, piše N1. Građani Bosne i Hercegovine za voće i povrće plaćaju cijene kao za egzotične proizvode. Krompir i domaće povrće po cijenama su gotovo izjednačeni s bananama i ananasima, a domaći proizvođači sve teže opstaju.

Skoro je august, ali grožđe se i dalje prodaje po cijeni od 12 KM. Kajsije su deset, a cijena trešanja od 20 maraka po kilogramu nije se mijenjala. Na sarajevskim Markalama, na štandu prodavača Džihada Hadžića, više nema gotovo ničega od voća.

“Voće je postalo luksuz, to je preskupo za nas i naš standard. Narod je navikao na uvoznu robu jer je lijepa na oko. Uzmi u obzir našu tikvicu, mrkvu, patlidžan – dok se prodavalo uvozno, bolje se prodavalo. Sad ove mlađe generacije kupuju robu na ljepotu”, kaže Džihad Hadžić, prodavač.

Prošle godine uvezli smo krompira za 22 miliona KM, paradajza za 20 miliona, a više od 15 miliona KM plaćeno je za 7,7 hiljada tona uvezenog luka. Za uvoz mrkve i kupusa izdvojeno je dodatnih četiri miliona maraka.

Takvo stanje posebno frustrira domaće proizvođače.

“Mi sa sredstvima koja izdvaja naša država nismo konkurentni ni blizu ni zemljama iz okruženja, a da ne govorim dalje. Puno više sredstava se tamo izdvaja pa imaju i puno jeftiniju proizvodnju. Zato nam dolazi jeftina roba ovdje”, ističe Nedžad Bićo iz Udruženja poljoprivrednika FBiH.

“Lubenica u Makedoniji i ostalim zemljama južnije prispijeva mjesec dana prije naše. Oni uvezu ogromne količine u Bosnu i Hercegovinu, i naši proizvođači iz Semberije i drugih krajeva nemaju gdje s robom. Ako se nešto ne promijeni, mi ćemo propasti!”, upozorava Savo Bakajlić, predsjednik Asocijacije poljoprivrednika BiH.

Bićo će plodove prodati komšijama, dok se ostali uzgajivači bore za kupce koji često biraju uvoznu robu zbog izgleda, ne kvaliteta.

“Ranije se prodavalo po dvadeset gajbi paradajza. A sada, ni za sedam dana ne možeš toliko prodati. Ma kakvi, ni za sedam dana”, kaže trgovkinja Fatima Galinac.

“Koliki trud mi uložimo, to niko ne zna. Mi ovdje računamo samo ono finansijski što smo uložili, a fizički niko ne računa. Čim se uveze nešto, onda je loše za poljoprivrednike. Sreća pa imam stalne mušterije, inače bi bilo teško”, kaže Suada Husić, trgovkinja.

Bakajlić upozorava da će ceh na kraju platiti građani.

“Mi, poljoprivredni proizvođači više nemamo povjerenja u institucije. Ako se brzo nešto ne promijeni i ne promijeni se sistem, poljoprivreda će nestati, a građani će sve to platiti”, kaže Bakajlić.

Situacija na pijacama izaziva reakcije i među kupcima, koji priznaju da je uvozna roba dominantna, dok domaće proizvode vide rijetko.

“Sve je uvozno, a našeg domaćeg je slabo. Bio sam u Hrvatskoj, tamo su kajsije dva eura, a kod nas su deset maraka”, kaže jedan kupac.

“Najbolje vidite po tome koliko ima kupaca. Ja sam danas uzela samo mahune, ništa više. Pola kilograma, četiri marke”, dodaje druga sagovornica.

U jeku ljeta, sezona domaćeg voća i povrća u BiH više podsjeća na egzotičnu tržnicu nego na zemlju sa tradicijom poljoprivrede. Cijene rastu, proizvodnja pada, a rješenja – još se ne vide.