Kad riječ samopoštovanje vežemo uz sebe, odmah se osjećamo bolje, snažnije, slobodnije. No mnogima je ta riječ samo prazan niz slova, nešto što je nepoznato i nedostižno, nešto što dobro zvuči, ali nije za njih. Kako se to događa? Kad i kako mi ljudi počinjemo puštati druge da nas iskorištavaju, maltretiraju, ponižavaju, vide nas lošijima nego što jesmo, odbacuju nas i iznevjeravaju, zahtijevaju i očekuju od nas nešto što sami ne mogu pružiti?

Naravno da je odgovor u djetinjstvu i brojnim događajima koji su nas od najranije dobi oblikovali. Morali smo se prilagoditi. Morali smo zanemarivati svoju volju, želje i odluke kako bismo opstali. Morali smo gaziti svoje stvarne osjećaje kako bismo pazili na osjećaje drugih.

Smatram da je samopoštovanje nešto što većina ljudi, a osobito žena, tijekom života tek treba izgraditi. Nije nam to prirodno dano. Odjeci patrijarhata i dalje su jaki, a kad smo bili djeca, bili su i mnogo jači. U tradicionalnom smislu ‘prava žena’ i samopoštovanje ne idu zajedno. ‘Prava žena’ ona je koja trpi i koja lako završi u ulozi žrtve.

Zbog nametnutih društvenih i obiteljskih vrijednosti manjak samopoštovanja vrlo je lako pobrkati s dobrotom. Dobrota je paziti na druge nauštrb sebe. Dobrota je zanemarivati sebe zbog usmjerenosti na potrebe drugih. Dobrota je paziti na osjećaje drugih, a na svoje zaboraviti.

Ništa od toga zapravo nije dobrota, iako se takvom čini. Ovakva ‘dobrota’ kojom se oduzima od sebe kako bi se čuvalo drugoga zapravo je čin prilagodbe. Na primjer kad dijete instinktivno zaključi da je za njega bolje poslušati agresivnu majku koja ga vrijeđa, ono je ucijenjeno strahom. Ima osjećaj da je mora poslušati. Poslije u životu, kad odraste, lako je moguće da će to dijete slušati nekog drugog zlostavljača ili zlostavljačicu samo kako bi izbjeglo sukob za kojeg zbog dječjih trauma ima osjećaj da bi bio mnogo strašniji nego što bi možda zaista bio.

‘Dobrota’ koja nalaže da se zatomi prvi impuls koji bi išao u smjeru samoobrane i samopoštovanja i pazi se na drugoga umjesto na sebe uspješan je način samoočuvanja tijekom odrastanja. No upravo taj način samoočuvanja poslije u životu smeta. Ono što je u početku bila uspješna prilagodba ili najbolja metoda samoočuvanja postaje ograničenje, obrazac ponašanja koji osobu drži u recikliranju istih onih neugodnih osjećaja i stanja iz djetinjstva.

Kad se netko prema nama odnosi neprijateljski, kad se ponaša kao da je važniji ili bolji od nas, kad traži ili očekuje od nas nešto što nama ne odgovara, naravno da je prvi impuls obrambeni. No ako taj prvi impuls nema slobodan put za izražavanje jer je odmalena bilo pametnije držati ga zatomljenim, ostaje zaključan u tijelu. Iako teži ići svojim prirodnim putem, putem obrane, tu je i instinktivna kočnica koja mu ne da van, koja organski ‘tvrdi’ da je zatomljavanje tog impulsa bolje za preživljavanje.

Taj sukob između prvog instinkta (preživljavanje obranom) i drugog instinkta (preživljavanje prilagodbom) stvara unutarnju borbu koja se manifestira tjelesnim simptomima, emocionalnom uznemirenosti i s previše razmišljanja. Iako i jedan i drugi instinkt rade za istu svrhu – samoočuvanje – oni su u sukobu.
Kad nekog poštujete, doživljavate cijelu lepezu ugodnih i pomalo uzvišenih osjećaja. Prisjetite se nekoga koga poštujete. I ako sada te osjećaje uputite sebi, možda ćete na trenutak osjetiti ljepotu i čistoću samopoštovanja. No ako ste u djetinjstvu naviknuli da se prema vama odnose bez poštovanja, te lijepe, čiste, uzvišene osjećaje teško ćete osjetiti prema samima sebi. Poruka ‘moji osjećaji nisu važni, važno je da pazim na osjećaje drugih’ može biti tako snažna da ćete pazeći da ne povrijedite druge (zaslužili oni to ili ne) u potpunosti zaboraviti svoje osjećaje. To može biti takva automatska reakcija da je vrlo teško sagledati što se zapravo događa. Ako netko od vas traži uslugu koju ne želite napraviti, možda ćete osjetiti ljutnju jer opet od vas nešto zahtijeva. Možda ćete osjetiti nemoć da se oduprete, možda ćete osjetiti strah od posljedica ako kažete ne.

Vaši osjećaji davat će vam jasnu poruku da to ne želite napraviti. No ako je u vama utaban put prebacivanja pažnje na osjećaje drugih, pažnju nećete moći zadržati na sebi i vlastitim osjećajima. Taj mikrobljesak vaših osjećaja brzo će biti zanemaren jer će vam pažnja biti na drugome – kako se on osjeća i što trebate napraviti kako bi se taj netko osjećao dobro.

Pažnja je dragocjena. Kad vam je pažnja isključivo na osjećajima drugih, osjećaji drugih postaju orijentir za ponašanje. A jedini pravi mjerni instrument za to ponaša se netko prema vama u redu vaši su osjećaji koje možete čuti i razumjeti jedino ako ih poštujete. A poštujete ih kad ih zalijevate pažnjom, kad im dajete pravo da postoje, kad ih istražujete.

S višim samopoštovanjem prirodno ćete birati i odnose u kojima se drugi prema vama odnose s više poštovanja. U sferi samopoštovanja i poštovanja život je lakši. Takvi odnosi osnažuju vas da se lakše okrenete od onih koji se prema vama ponašaju bez poštovanja. Samopoštovanje je vrsta njegovanja sebe koja otvara put u bolji i lakši život.

Kad riječ samopoštovanje vežemo uz sebe, odmah se osjećamo bolje, snažnije, slobodnije. No mnogima je ta riječ samo prazan niz slova, nešto što je nepoznato i nedostižno, nešto što dobro zvuči, ali nije za njih. Kako se to događa? Kad i kako mi ljudi počinjemo puštati druge da nas iskorištavaju, maltretiraju, ponižavaju, vide nas lošijima nego što jesmo, odbacuju nas i iznevjeravaju, zahtijevaju i očekuju od nas nešto što sami ne mogu pružiti?

Naravno da je odgovor u djetinjstvu i brojnim događajima koji su nas od najranije dobi oblikovali. Morali smo se prilagoditi. Morali smo zanemarivati svoju volju, želje i odluke kako bismo opstali. Morali smo gaziti svoje stvarne osjećaje kako bismo pazili na osjećaje drugih.

Smatram da je samopoštovanje nešto što većina ljudi, a osobito žena, tijekom života tek treba izgraditi. Nije nam to prirodno dano. Odjeci patrijarhata i dalje su jaki, a kad smo bili djeca, bili su i mnogo jači. U tradicionalnom smislu ‘prava žena’ i samopoštovanje ne idu zajedno. ‘Prava žena’ ona je koja trpi i koja lako završi u ulozi žrtve.

Zbog nametnutih društvenih i obiteljskih vrijednosti manjak samopoštovanja vrlo je lako pobrkati s dobrotom. Dobrota je paziti na druge nauštrb sebe. Dobrota je zanemarivati sebe zbog usmjerenosti na potrebe drugih. Dobrota je paziti na osjećaje drugih, a na svoje zaboraviti.

Ništa od toga zapravo nije dobrota, iako se takvom čini. Ovakva ‘dobrota’ kojom se oduzima od sebe kako bi se čuvalo drugoga zapravo je čin prilagodbe. Na primjer kad dijete instinktivno zaključi da je za njega bolje poslušati agresivnu majku koja ga vrijeđa, ono je ucijenjeno strahom. Ima osjećaj da je mora poslušati. Poslije u životu, kad odraste, lako je moguće da će to dijete slušati nekog drugog zlostavljača ili zlostavljačicu samo kako bi izbjeglo sukob za kojeg zbog dječjih trauma ima osjećaj da bi bio mnogo strašniji nego što bi možda zaista bio.

‘Dobrota’ koja nalaže da se zatomi prvi impuls koji bi išao u smjeru samoobrane i samopoštovanja i pazi se na drugoga umjesto na sebe uspješan je način samoočuvanja tijekom odrastanja. No upravo taj način samoočuvanja poslije u životu smeta. Ono što je u početku bila uspješna prilagodba ili najbolja metoda samoočuvanja postaje ograničenje, obrazac ponašanja koji osobu drži u recikliranju istih onih neugodnih osjećaja i stanja iz djetinjstva.

Kad se netko prema nama odnosi neprijateljski, kad se ponaša kao da je važniji ili bolji od nas, kad traži ili očekuje od nas nešto što nama ne odgovara, naravno da je prvi impuls obrambeni. No ako taj prvi impuls nema slobodan put za izražavanje jer je odmalena bilo pametnije držati ga zatomljenim, ostaje zaključan u tijelu. Iako teži ići svojim prirodnim putem, putem obrane, tu je i instinktivna kočnica koja mu ne da van, koja organski ‘tvrdi’ da je zatomljavanje tog impulsa bolje za preživljavanje.

Taj sukob između prvog instinkta (preživljavanje obranom) i drugog instinkta (preživljavanje prilagodbom) stvara unutarnju borbu koja se manifestira tjelesnim simptomima, emocionalnom uznemirenosti i s previše razmišljanja. Iako i jedan i drugi instinkt rade za istu svrhu – samoočuvanje – oni su u sukobu.
Kad nekog poštujete, doživljavate cijelu lepezu ugodnih i pomalo uzvišenih osjećaja. Prisjetite se nekoga koga poštujete. I ako sada te osjećaje uputite sebi, možda ćete na trenutak osjetiti ljepotu i čistoću samopoštovanja. No ako ste u djetinjstvu naviknuli da se prema vama odnose bez poštovanja, te lijepe, čiste, uzvišene osjećaje teško ćete osjetiti prema samima sebi. Poruka ‘moji osjećaji nisu važni, važno je da pazim na osjećaje drugih’ može biti tako snažna da ćete pazeći da ne povrijedite druge (zaslužili oni to ili ne) u potpunosti zaboraviti svoje osjećaje. To može biti takva automatska reakcija da je vrlo teško sagledati što se zapravo događa. Ako netko od vas traži uslugu koju ne želite napraviti, možda ćete osjetiti ljutnju jer opet od vas nešto zahtijeva. Možda ćete osjetiti nemoć da se oduprete, možda ćete osjetiti strah od posljedica ako kažete ne.

Vaši osjećaji davat će vam jasnu poruku da to ne želite napraviti. No ako je u vama utaban put prebacivanja pažnje na osjećaje drugih, pažnju nećete moći zadržati na sebi i vlastitim osjećajima. Taj mikrobljesak vaših osjećaja brzo će biti zanemaren jer će vam pažnja biti na drugome – kako se on osjeća i što trebate napraviti kako bi se taj netko osjećao dobro.

Pažnja je dragocjena. Kad vam je pažnja isključivo na osjećajima drugih, osjećaji drugih postaju orijentir za ponašanje. A jedini pravi mjerni instrument za to ponaša se netko prema vama u redu vaši su osjećaji koje možete čuti i razumjeti jedino ako ih poštujete. A poštujete ih kad ih zalijevate pažnjom, kad im dajete pravo da postoje, kad ih istražujete.

S višim samopoštovanjem prirodno ćete birati i odnose u kojima se drugi prema vama odnose s više poštovanja. U sferi samopoštovanja i poštovanja život je lakši. Takvi odnosi osnažuju vas da se lakše okrenete od onih koji se prema vama ponašaju bez poštovanja. Samopoštovanje je vrsta njegovanja sebe koja otvara put u bolji i lakši život.