Od kada su na cestama postavljeni savremeni sistemi za nadzor brzine, vozači širom regiona sve češće pogledom “češljaju” ivice puta, pokušavajući na vrijeme uočiti kameru i smanjiti brzinu. Upravo zbog toga, godinama kruže razne tvrdnje i pretpostavke o tome s koje udaljenosti ove kamere zapravo snimaju.
Jedna od najčešćih zabluda odnosi se na navodno ogroman domet fiksnih kamera, za koje se često tvrdi da bilježe prekršaje i s nekoliko stotina metara udaljenosti. Međutim, tehničke činjenice govore nešto sasvim drugo.
Fiksne kamere za kontrolu brzine, poput često korištenog modela GATSO RT4, imaju jasno definisan domet mjerenja. U praksi, brzinu vozila mogu precizno registrirati na udaljenosti do 100 metara.
Unutar tog raspona kamera je u stanju pouzdano izmjeriti brzinu, napraviti kvalitetnu fotografiju i jasno zabilježiti registarsku tablicu vozila. Donja granica mjerenja iznosi oko 10 metara, što znači da sistem ne pokriva cijelu dionicu ceste, već samo unaprijed određeni segment.
Kada kamera zaista snima?
Važno je naglasiti da fiksne kamere ne snimaju neprekidno vozila koja im se približavaju iz velike udaljenosti. Iako se njihovo kućište često može primijetiti izdaleka, sam uređaj se aktivira tek kada vozilo uđe u zonu mjerenja.
U toj zoni su ispunjeni svi tehnički uslovi – preciznost očitavanja i kvalitet snimka – potrebni za pokretanje prekršajnog postupka. Sve van tog područja za sistem praktično ne postoji.
Zbog navedenog, tvrdnje da stacionarne kamere snimaju s nekoliko stotina metara, pa čak i kilometara udaljenosti, nisu tačne kada je riječ o standardnim fiksnim sistemima koji se koriste u saobraćajnom nadzoru.
Takvi veći dometi mogu se odnositi isključivo na mobilne policijske radare ili laserske uređaje, ali ne i na klasične kamere postavljene u stalnim kućištima uz ceste.
