Nakon historijske pobjede nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine u Velsu i plasmana u finale baraža za Svjetsko prvenstvo, jedna scena izdvojila se iz svega – tiha, gotovo neprimjetna, ali snažnija od svakog skandiranja s tribina.
U trenutku najveće napetosti u Cardiffu, kamere su uhvatile starijeg navijača kako na tribinama podiže ruke i moli. Bez pompe, bez riječi – samo dova.
Na kraju, Bosna i Hercegovina slavila je nakon penala protiv Velsa i izborila finale baraža koje se 31. marta igra protiv Italije u Zenici.
Utakmica je bila iscrpljujuća i za igrače i za navijače, ali upravo taj kadar – čovjek koji se moli dok se odlučuje sudbina Zmajeva – ostao je kao simbol večeri. Nije promakao ni komentatoru prijenosa, koji je u završnici konstatovao da su molitve, čini se, uslišene.
Nedugo nakon utakmice otkriven je i identitet navijača. Riječ je o Elvedinu Šečiću, porijeklom iz Bugojna, koji danas živi u Norveškoj. Informaciju je podijelio Edin Mezit, glavni imam Islamske zajednice Bošnjaka u Norveškoj.
“Slika za pamćenje. Džematlija iz Norveške Elvedin Šečić (Bugojno) uči dovu za pobjedu. I onda Bugojanac pogodi odlučujući penal”, naveo je Mezit.
Priča tu dobija dodatnu simboliku. Mladi reprezentativac Kerim Alajbegović, koji je realizovao odlučujući penal i odveo BiH u finale, također je porijeklom iz Bugojna. Dva Bugojanca, svaki na svoj način – jedan s tribina, drugi s bijele tačke – obilježili su noć za pamćenje.
U zemlji koja često traži razlog za zajedništvo, ova scena iz Cardiffa podsjetila je koliko je nogomet više od igre. Nekad je to emocija, nekad nada, a nekad – dova s tribina koja se, barem na jednu noć, pretvori u gol vrijedan finala.
