Indijske oružane snage pokrenule su “Operaciju Sindoor”, napavši devet lokacija u Pakistanu i okupiranom Kašmiru, saopćila je vlada u srijedu.
Pojavili su se izvještaji o intenzivnom granatiranju i glasnim eksplozijama u pograničnim područjima.
Glasnogovornik pakistanske vojske kaže da će Islamabad “odgovoriti na ovaj [napad] u vrijeme i na mjestu koje odabere”.
“Svi avioni naših zračnih snaga su u zraku. Ovo je sramotan i kukavički napad koji je izveden iz zračnog prostora Indije”, dodaje glasnogovornik.
Zašto je sukob eskalirao?
Sukob između Indije i Pakistana ponovno ušao je u opasnu fazu nakon nedavnog terorističkog napada na turiste u indijskom dijelu Kašmira. Iako nasilje u toj regiji nikada u potpunosti ne jenjava, posljednja eskalacija podsjetnik je koliko je Kašmir i dalje jedno od najopasnijih kriznih žarišta u svijetu. Intenzivna razmjena diplomatskih i vojnih prijetnji, obustava sporazuma o vodama, prekid zračnog i kopnenog saobraćaja te najave mogućih vojnih udara ukazivali su na sve veći rizik od šireg sukoba.
Podjela Britanske Indije 1947. bila je početak višedecenijske borbe za Kašmir. Uprkos tome što je većinu stanovništva činilo muslimansko stanovništvo, vladar Kašmira, hindus, odlučio je priključiti regiju Indiji, što je izazvalo prvi rat između dviju novoformiranih država. Uslijedila su još dva rata, 1965. i 1971. Tokom decenija Kašmir je postao simbol nacionalnog identiteta i suvereniteta za obje države.
Danas je ova teritorija, veličine otprilike Velike Britanije, na kojoj živi oko 15 miliona ljudi, podijeljena između Indije, koja kontrolira oko 45%, Pakistana s približno 35% i Kine koja posjeduje preostalih 20%. Ova kompleksna geopolitička struktura dodatno je zakomplicirana 2019. godine, kada je indijska vlada ukinula autonomiju Jammu i Kašmira, čime je regiju stavila pod direktno upravljanje New Delhija. Promjena je omogućila doseljavanje stanovnika iz drugih dijelova Indije, što je izazvalo bijes među muslimanskom većinom u dolini Kašmira, koji su to vidjeli kao pokušaj demografske preinake područja.
Nakon napada 22. aprila na civile u turističkom mjestu Pahalgam, Indija je optužila Pakistan za poticanje prekograničnog terorizma te je uvela niz protumjera: obustavila je vizni režim, protjerala pakistanski ataše, smanjila broj svojih diplomata u Islamabadu i zatvorila jedinu cestovnu granicu. Najznačajniji potez svakako je suspendiranje istorijskog Sporazuma o vodama Inda iz 1960., koji garantuje pristup riječnim tokovima na koje se oslanjaju pakistanska poljoprivreda, vodosnabdijevanje i proizvodnja hrane.
Upozorenja iz Islamabada
Pakistan je uzvratio prekidom trgovine, zatvaranjem zračnog prostora za indijske aviokompanije i ukidanjem viza za indijske državljane. Sukobi na Liniji kontrole (LoC), neformalnoj granici dugoj 740 km, traju danima, a iako zasad bez žrtava, situacija je iznimno napeta. Oboreni indijski špijunski dron i razmjene vatre nagovještavaju koliko je tanka linija između provokacije i vojne konfrontacije.
Upozorenja iz Islamabada dodatno su zaoštrila situaciju. Ministar informiranja Attaullah Tarar izjavio je u srijedu kako “Pakistan posjeduje vjerodostojne obavještajne podatke prema kojima Indija planira vojni napad u sljedećih 24 do 36 sati”. Ministar odbrane Khawaja Muhammad Asif otišao je korak dalje: “Indijska vojna intervencija je neizbježna. Pakistan je u stanju visoke pripravnosti, ali će upotrijebiti nuklearno oružje samo u slučaju direktne prijetnje našem postojanju”.
Rijeka Ind, koja izvire u Tibetu, teče kroz Indiju i ulazi u Pakistan, od presudne je važnosti za snabdijevanje pitkom vodom i navodnjavanje. Prema sporazumu iz 1960., Indiji su pripale istočne rijeke, a Pakistanu zapadne. Međutim, Indija sada prijeti suspenzijom sporazuma i većim korištenjem zapadnih rijeka, što bi dugoročno moglo devastirati pakistanski poljoprivredni sektor. Oko 80% pakistanske poljoprivrede ovisi o vodama iz tog sliva, a svaki prekid protoka mogao bi izazvati nestašice hrane, društvene nemire i ekonomski kolaps u ruralnim područjima.
Indijska vlada koristi nacionalistički diskurs
Ulogu u cijeloj krizi imaju i međunarodni akteri. Odnosi između Indije i SAD-a značajno su se poboljšali posljednjih godina, posebno nakon povlačenja SAD-a iz Afganistana, što je umanjilo stratešku važnost Pakistana za Washington. Indija se u međuvremenu pozicionirala kao važan partner Zapada u suzbijanju kineskog utjecaja u Aziji. To joj daje veću slobodu u djelovanju, ali i dodatni međunarodni legitimitet. Indija je također trenutno peta najveća vojna sila svijeta s godišnjim izdvajanjem oko 86 milijardi dolara na odbranu, što je gotovo devet puta više od Pakistana, prema podacima Stockholmskog instituta za istraživanje mira.
Posjeta američkog potpredsjednika J. D. Vancea Indiji u trenutku napada u aprilu dodatno pojačava sumnje o strateškom tajmingu izazivanja incidenata. Slični događaji zbili su se i tokom posjeta Billa Clintona 2000. i Donalda Trumpa 2020., što ukazuje na moguću koordinaciju napada u svrhu političkog pritiska i destabilizacije. Bivši indijski ministar vanjskih poslova Harsh Vardhan Shringla za Bloomberg je izjavio kako su ovakvi događaji “orkestrirani s ciljem odvlačenja pažnje s ključnih međunarodnih posjeta” te kako bi se “pokazala ranjivosti Indije i obeshrabrio ulazak turista u Kašmir”.
Obje zemlje suočene su s unutrašnjim izazovima koji oblikuju njihovo ponašanje i daljnje akcije. U Pakistanu je ekonomska situacija alarmantna, inflacija je visoka, a strah od bijega stranih investitora, o kojima zemlja ovisi, smanjuju manevarski prostor Islamabada. Hapšenje bivšeg premijera Imrana Khana izazvalo je val protesta i polarizaciju društva, dok su odnosi između civilnog društva i vojske napeti.
S druge strane, indijska vlada koristi nacionalistički diskurs kako bi konsolidirala političku podršku. Hinduističko nacionalistički premijer Modi često koristi sukobe s Pakistanom za učvršćivanje vlasti i marginalizaciju muslimanskih manjina. Porast antimuslimanskog nasilja nakon terorističkih napada može poslužiti kao alat političke mobilizacije, ali i kao okidač za nove sukobe.
Blokada pristupa Arapskom moru
Uprkos sveprisutnim tenzijama, analitičari ističu da je za sada vjerovatnoću potpunog rata mala. Obje zemlje posjeduju nuklearno oružje i svjesne su da bi svaka eskalacija mogla imati katastrofalne posljedice. No, prema procjeni američkog istraživačkog centra Stratfor, mogućnost ograničenih vojnih udara, poput onih u Uriju 2016. i Balakotu 2019., prilično je izgledna. Indija bi mogla provesti ciljane napade na militantne ciljeve u pakistanskom dijelu Kašmira ili pojačati tajne operacije unutar Pakistana. Jeremy Page, dopisnik The Economista iz New Delhija, upozorava: “Indija je u dilemi. Svaka vojna akcija protiv Pakistana može se pretvoriti u punu eskalaciju, a to nije opcija koju si New Delhi želi lako dopustiti”.
Keith Suter, direktor australijskog think tanka Global Directions, ističe da obje strane važu opcije kako bi ovo zaoštravanje odnosa mogle što bolje prikazati svojoj domaćoj publici: “Pakistan je pod velikim unutrašnjim pritiskom, a okupljanje oko nacionalne sigurnosti mu koristi. Slično, Indija koristi sukob za jačanje unutrašnje političke kontrole”.
Jedna od opcija koju New Delhi potencijalno razmatra je blokada pristupa Arapskom moru. Takva operacija imala bi razoran efekt na pakistanski uvoz plina i nafte.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
