13.3 C
Zenica
More

    Ukupno podjela

    Posljednje objavljeno

    Muftija banjalučki povodom Dana džamija: Zašto su ih rušili?

    Muftija banjalučki povodom Dana džamija: Zašto su ih rušili?

    Povodom 30 godina od rušenja Ferhat-pašine džamije u Banjoj Luci, danas je održana akademija pod nazivom “Sjećanje na rušenje Ferhadije i ostalih banjalučkih džamija”, u organizaciji Muftijstva banjalučkog, Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Banja Luka i banjalučke Medrese “Reis Ibrahim-ef. Maglajlić”.

    Akademija je počela u 12.00 sati otvaranjem izložbe o banjalučkim džamijama, na kojoj je prikazan izgled džamija kroz historiju i danas. Izveden je i prigodni program a uvodni referat o temi “Zašto su ih rušili?” održao je banjalučki muftija mr. Nusret-ef. Abdibegović.

    Njegovo izlaganje Agencija MINA prenosi u cijelosti:

    „Uzvišeni Allah veli: ‘Džamije su Allaha radi i ne molite se, pored Allaha, nikom’“ (Džinn, 18.)

    Trideset godina je dug i značajan vremenski period kada se govori o pitanjima iz životne svakodnevnice, kao što su uzrastanje djece, povratak u zavičaj, zaposlenje, useljenje u stan ili kuću i slično. Kazali bi životna etapa, na ponos i ushićenje, onom ko o tome govori, odnosno, ko to živi i proživljava.

    No, trideset godina od rušenja svih 16 banjalučkih džamija, a otpočelo se sa Ferhadijom, svaki put iznova budi tužna sjećanja, bolna osjećanja i jake emocije. Jedna osjećanja su kod onih koji su ih posjećivali, gradili, obnavljali i koristili, a druga sjećanja, ako se sjećaju, kod onih koji su ih planski, sistematski i organizovano rušili, te njihove ostatke odvozili na obližnje deponije.

    Tog 7. maja 1993. godine bila je noć, gradom je zavladala tama i dan se pretvorio u noć, a noć u mrkli mrak. Buka je nadvladala mir i tišinu, prijateljstvo se pretvorilo u neprijateljstvo. Umjesto milozvučnog ezana, s džamija su odjekivale detonacije i eksplozije. U kratkom periodu prostor za duhovni život, meditaciju i kontemplaciju je ispunila pustoš i praznina. Čuđenje je nadvladalo nemoć, a mržnja se, širokim gradskim ulicama, uselila u sve prostore, dijelove grada.

    U Banjoj Luci se desio strašan zločin, tačnije, urbicid, koji je praćen progonom njegovih nedužnih stanovnika, žitelja.

    Danas povodom ‘Dana džamija i džemata’ govorimo o džamijama, a džamije su Božije kuće. Ono što je Božije, to je sveto. U sveto se gleda, ono se ne dira, sveto se ne ruši, sveto se ne skrnavi, jer ono zna svetošću uzvratiti teškom patnjom, bolom i iskušenjem. Ko ga narušava, lanet olsun.

    Neki su mislili da rušenjem džamija mogu mijenjati povijest grada i izbrisati višestoljetne tragove čovjekova vjerovanja i uvjerenja, njegova dobra, ljudske kreativnosti i dostignute civilizacije. Naprotiv, time su samo, dodatno, utisnuli crnu mrlju, biljeg, na svome licu kojeg ne mogu saprati, a u kojeg će gledati, slušati, čitati, kako sadašnje, tako i buduće generacije.

    Uzvišeni Allah potvrđuje: ‘Allahove džamije grade i podižu oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikog osim Allaha ne boje, oni su na pravom put.’ (Tevbe, 18.)

    Iz ajeta razumijevamo da su banjalučke džamije i sve druge gradili vjerujući ljudi, radi postizanja Božijeg zadovoljstva, te radi ljudske potrebe boravka u svetom prostoru, kao i čovjekove potvrde i njegove manifestacije pobožnosti, plemenitosti i dobrote.

    Kada ugledamo i vidimo džamiju trebamo znati i pomisliti da se ispod njenih kupola i svodova nalaze utisnute i nanizane ljudske sjene, kao pečati njihovog boravka u njima, kao i njihove izgovorene riječi i suptilni šapat duše, dove, skrivene čežnje, prigušeni uzdasi koje je iz tog prostora mogao razumjeti, čuti i primiti i odgovoriti na njih samo Onaj kome su te dove upućene. A On je Allah, Stvoritelj ljudi, nebesa, Zemlje i kosmosa.

    U džamijama se Allah slavi i veliča, pa zašto su ih rušili?

    Banjalučke džamije i sve druge džamije, gradili su vjerujući ljudi, da se u njima, takođe, spominju imena odabranih poslanika, plemenitih meleka, imena objavljenih knjiga i suhufa i da se u njima tumači važnost i značaj skrivenosti evlija.

    Allahovi poslanici, Njegovi miljenici su odabrani, izabrani i određeni da ljudima prenesu Uputu i ukažu na svjetlost hidajeta, tevhida, vjere u Jednog Boga, te da naglase moć istine i predstave ljudima, ljudsko bratstvo i da ukazuju na zajedničko ishodište duša i njihovu povezanost s Bogom.

    Džamije su gradili poslanici, Allahovi miljenici da služe vjernicima, pa zašto su ih rušili?

    U banjalučkim džamijama, kao i u drugim, vjerujući ljudi su se susretali, viđali i jedni drugima činili trenutke života sretnim i ugodnim. Kroz tu komunikaciju, razvijali su mišljenja, ideje, stavove, poglede, te razmjenjivali životna iskustva. Pružali su podršku i pomoć jedni drugima, podizali zajednicu i tako jačali duhovnu silsilu, lanac osoba povezanih kopčama duša, koje plutaju jedna drugoj, služeći tako Bogu, ljudima, miru i općem dobru.

    Život u džamiji i oko džamije, njenom prostoru, treba promatrati kao duhovno postignuće i stepen ljudskog dosega, kojeg od Božijih stvorenja samo čovjek može živjeti i prakticirati. Važno je biti čovjek, sve drugo nije bitno.

    Džamije su gradili iskreni Božiji robovi da im služe, pa zašto su ih rušili?

    Izgradnjom Ferhadije džamije 1579. godine Banja Luka je dobila obrise i sliku urbanog razvoja i planske gradnje grada. Tipičan primjer za veliki broj bosansko-hercegovačkih gradova. Uporedo sa medresom, odgojno-obrazovnom ustanovom, gradila se i sahat-kula, koja je otkucavala sate i tako pružala, pomagala ljudima orijentaciju u njihovim svakodnevnim i životnim potrebama.

    Džamijski harem Ferhadije nisu krasili samo turbeta i jablanovi, nego su tom sakralnom prostoru sliku i draž pružali, davali stilizovani nišani sa sadržajnim epitafima i čipkasto ukrašeni sarkofazi, koji su svjedočili o društvenom statusu i ugledu umrlog. Gradnjom bezistana, zanatskih radnji, trgovačkih dućana uz samu Ferhadiju, udaren je temelj za duhovni, obrazovni, trgovački i privredni razvoj grada. Kada su se gradile banjalučke džamije, posebno Ferhadija, vjerovatno se nikad nije pomislilo da bi kao opće dobro mogla biti srušena, niti se slutilo da će ona biti polazna osnova za prve korake kroz ljubavne susrete, maštanja i pregršt očekivanja mladih od života. Ferhadija je mnogim mladićima i djevojkama bila majka od koje su otpočinjali gradsku šetnju i kojoj su se vraćali kao majki, nekada radosni, a nekada tužni, kako kad.

    Džamije su voljeli oni koji su u njih ulazili i koji su pored njih prolazili, mladi i stari, znani i neznani, domaći stanovnici i putnici namjernici, pa zašto su ih rušili?

    Uzvišeni Allah upozorava: „Nema većeg silnika od onog koji brani da se u Allahovim kućama Njegovo ime spominje i koji radi na tome da se one poruše. Takvi bi trebali da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjet će poniženja, a na onom svijetu patnju veliku.“ (Bekare, 114.)

    Rušenje Ferhadije i ostalih bosanskohercegovačkih džamija je necivilizacijski, nehuman i neljudski čin. Suprotan svim Božijim i ljudskim zakonima. On se može uporediti samo s najezdom, naletom varvarskih, primitivnih plemena, koji su zatečene duhovne i kulturne vrijedne objekte rušili i ravnali sa zemljom, samo zbog toga, što nisu znali niti razumjeli njihovu smisao i vrijednost. U kontekstu događaja koji su se tih dana nizali u samom gradu, ovaj rušilački pohod pun mržnje, prezira, mučenja i progona, ničim nije izazvan niti se može bilo čim opravdati.

    Angažmanom odgovornih domaćih i međunarodnih faktora, te uz pomoć i podršku prijateljskih zemalja i različitih organizacija, džamija Ferhadija je obnovljena u izvornom obliku. Obnovljene su i ostale džamije i služe svojoj svrsi, no, nažalost, svakim danom sve se više osjeća praznina i nedostatak prognanih, protjeranih džematlija. Oni pate u daljinama, a džamije u svojim prazninama.

    Čovjek nije stvoren za tuđine, a džamije nisu građene zbog praznine, nego zbog njene punine, punine ljudima, ženama, mladima, djecom i melekima. Ni obnova i ponovna izgradnja Ferhadije nije mogla proći bez nasilnih demonstracija, uništavanje imovine i smrti rahmetli Murata Badića.

    Pomućeni um se donekle razbistrio, tek 2016. godine i na radost velikog broja posjetilaca i uglednih zvanica, džamija je otvorena u miru i dostojanstvu, kako to i dolikuje.

    Nakon materijalne obnove džamija i drugih objekata, važno je u ovom gradu raditi na duhovnom i vjerskom uzdizanju našeg naroda. Duhovna obnova zahtjeva osobe koje svojom duhovnošću, pobožnošću, moralom, učenošću i intelektom hoće, žele i znaju raditi na polju da’veta kao dugotrajnom procesu.

    Ova vrsta obnove, duhovnog uzdizanja, nužno polazi od svake osobe, pojedinca. To je zahtjevan proces jer svaka ličnost, u naravi, polazi od toga da se drugi trebaju mijenjati, a ne on.

    Nacionalno buđenje polazi iz svijesti pojedinca o samom sebi. Obnova porodičnih vrijednosti i očuvanje porodičnog identiteta kroz kulturu, tradiciju, običaje i vjeru je drugi po važnosti prioritet. Treći prioritet je jačanje Zajednice, džematskog djelovanja kom treba svako da pripada, bio u domovini ili dijaspori. To zahtjeva veću pažnju i širu mobilnost u organiziranju Zajednice.

    Nacionalne vrijednosti se afirmišu, potvrđuju kroz kolektivitet. Vraćanje spomenutim vrijednostima je platforma sa koje se duhom vjere i svjetlom imana može osvjetliti naša Zajednica, kao svjetiljka Islama.

    Iz tragedije koja nas je zadesila valja primiti pouku i razumjeti poruku da velika iskušenja, stradanja, ogromne patnje i boli, kosmički potresi u dušama ljudi mogu biti Allahova milost. U našem slučaju, radi očuvanja supstance, vjerskog i nacionalnog bića i identiteta našeg naroda.

    Nažalost, svjedoci smo da su neki, na kaza, naknadno shvatili da su džamije sagrađene tek kada su ih silnici srušili i uništili.

    Mudri bi kazali da fizičkom uništenju prethodi duhovna otuđenost, devastacija i pustoš. Vratimo se svome biću, našim korijenima, ispunimo džamijske prostore svojim ličnostima i dovama. Bog nas tamo želi vidjeti.

    Ne dopustimo da pored nas živućih, džamije postanu i ostanu spomenici kulturne baštine, zaostavštine, to je zastrašujuća pomisao. Džamije su Božije kuće, naša vjera je Islam, mi smo potomci dobrih Bošnjana.

    Prigrlimo te vrijednosti, jer je naš spas u njima“, poručio je muftija banjalučki mr. Nusret-ef. Abdibegović.

    Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.

    Povodom 30 godina od rušenja Ferhat-pašine džamije u Banjoj Luci, danas je održana akademija pod nazivom “Sjećanje na rušenje Ferhadije i ostalih banjalučkih džamija”, u organizaciji Muftijstva banjalučkog, Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Banja Luka i banjalučke Medrese “Reis Ibrahim-ef. Maglajlić”.

    Akademija je počela u 12.00 sati otvaranjem izložbe o banjalučkim džamijama, na kojoj je prikazan izgled džamija kroz historiju i danas. Izveden je i prigodni program a uvodni referat o temi “Zašto su ih rušili?” održao je banjalučki muftija mr. Nusret-ef. Abdibegović.

    - Reklama -

    Njegovo izlaganje Agencija MINA prenosi u cijelosti:

    - Reklama -

    „Uzvišeni Allah veli: ‘Džamije su Allaha radi i ne molite se, pored Allaha, nikom’“ (Džinn, 18.)

    - Reklama -

    Trideset godina je dug i značajan vremenski period kada se govori o pitanjima iz životne svakodnevnice, kao što su uzrastanje djece, povratak u zavičaj, zaposlenje, useljenje u stan ili kuću i slično. Kazali bi životna etapa, na ponos i ushićenje, onom ko o tome govori, odnosno, ko to živi i proživljava.

    No, trideset godina od rušenja svih 16 banjalučkih džamija, a otpočelo se sa Ferhadijom, svaki put iznova budi tužna sjećanja, bolna osjećanja i jake emocije. Jedna osjećanja su kod onih koji su ih posjećivali, gradili, obnavljali i koristili, a druga sjećanja, ako se sjećaju, kod onih koji su ih planski, sistematski i organizovano rušili, te njihove ostatke odvozili na obližnje deponije.

    Tog 7. maja 1993. godine bila je noć, gradom je zavladala tama i dan se pretvorio u noć, a noć u mrkli mrak. Buka je nadvladala mir i tišinu, prijateljstvo se pretvorilo u neprijateljstvo. Umjesto milozvučnog ezana, s džamija su odjekivale detonacije i eksplozije. U kratkom periodu prostor za duhovni život, meditaciju i kontemplaciju je ispunila pustoš i praznina. Čuđenje je nadvladalo nemoć, a mržnja se, širokim gradskim ulicama, uselila u sve prostore, dijelove grada.

    U Banjoj Luci se desio strašan zločin, tačnije, urbicid, koji je praćen progonom njegovih nedužnih stanovnika, žitelja.

    Danas povodom ‘Dana džamija i džemata’ govorimo o džamijama, a džamije su Božije kuće. Ono što je Božije, to je sveto. U sveto se gleda, ono se ne dira, sveto se ne ruši, sveto se ne skrnavi, jer ono zna svetošću uzvratiti teškom patnjom, bolom i iskušenjem. Ko ga narušava, lanet olsun.

    Neki su mislili da rušenjem džamija mogu mijenjati povijest grada i izbrisati višestoljetne tragove čovjekova vjerovanja i uvjerenja, njegova dobra, ljudske kreativnosti i dostignute civilizacije. Naprotiv, time su samo, dodatno, utisnuli crnu mrlju, biljeg, na svome licu kojeg ne mogu saprati, a u kojeg će gledati, slušati, čitati, kako sadašnje, tako i buduće generacije.

    Uzvišeni Allah potvrđuje: ‘Allahove džamije grade i podižu oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji namaz obavljaju i zekat daju i koji se nikog osim Allaha ne boje, oni su na pravom put.’ (Tevbe, 18.)

    Iz ajeta razumijevamo da su banjalučke džamije i sve druge gradili vjerujući ljudi, radi postizanja Božijeg zadovoljstva, te radi ljudske potrebe boravka u svetom prostoru, kao i čovjekove potvrde i njegove manifestacije pobožnosti, plemenitosti i dobrote.

    Kada ugledamo i vidimo džamiju trebamo znati i pomisliti da se ispod njenih kupola i svodova nalaze utisnute i nanizane ljudske sjene, kao pečati njihovog boravka u njima, kao i njihove izgovorene riječi i suptilni šapat duše, dove, skrivene čežnje, prigušeni uzdasi koje je iz tog prostora mogao razumjeti, čuti i primiti i odgovoriti na njih samo Onaj kome su te dove upućene. A On je Allah, Stvoritelj ljudi, nebesa, Zemlje i kosmosa.

    U džamijama se Allah slavi i veliča, pa zašto su ih rušili?

    Banjalučke džamije i sve druge džamije, gradili su vjerujući ljudi, da se u njima, takođe, spominju imena odabranih poslanika, plemenitih meleka, imena objavljenih knjiga i suhufa i da se u njima tumači važnost i značaj skrivenosti evlija.

    Allahovi poslanici, Njegovi miljenici su odabrani, izabrani i određeni da ljudima prenesu Uputu i ukažu na svjetlost hidajeta, tevhida, vjere u Jednog Boga, te da naglase moć istine i predstave ljudima, ljudsko bratstvo i da ukazuju na zajedničko ishodište duša i njihovu povezanost s Bogom.

    Džamije su gradili poslanici, Allahovi miljenici da služe vjernicima, pa zašto su ih rušili?

    U banjalučkim džamijama, kao i u drugim, vjerujući ljudi su se susretali, viđali i jedni drugima činili trenutke života sretnim i ugodnim. Kroz tu komunikaciju, razvijali su mišljenja, ideje, stavove, poglede, te razmjenjivali životna iskustva. Pružali su podršku i pomoć jedni drugima, podizali zajednicu i tako jačali duhovnu silsilu, lanac osoba povezanih kopčama duša, koje plutaju jedna drugoj, služeći tako Bogu, ljudima, miru i općem dobru.

    Život u džamiji i oko džamije, njenom prostoru, treba promatrati kao duhovno postignuće i stepen ljudskog dosega, kojeg od Božijih stvorenja samo čovjek može živjeti i prakticirati. Važno je biti čovjek, sve drugo nije bitno.

    Džamije su gradili iskreni Božiji robovi da im služe, pa zašto su ih rušili?

    Izgradnjom Ferhadije džamije 1579. godine Banja Luka je dobila obrise i sliku urbanog razvoja i planske gradnje grada. Tipičan primjer za veliki broj bosansko-hercegovačkih gradova. Uporedo sa medresom, odgojno-obrazovnom ustanovom, gradila se i sahat-kula, koja je otkucavala sate i tako pružala, pomagala ljudima orijentaciju u njihovim svakodnevnim i životnim potrebama.

    Džamijski harem Ferhadije nisu krasili samo turbeta i jablanovi, nego su tom sakralnom prostoru sliku i draž pružali, davali stilizovani nišani sa sadržajnim epitafima i čipkasto ukrašeni sarkofazi, koji su svjedočili o društvenom statusu i ugledu umrlog. Gradnjom bezistana, zanatskih radnji, trgovačkih dućana uz samu Ferhadiju, udaren je temelj za duhovni, obrazovni, trgovački i privredni razvoj grada. Kada su se gradile banjalučke džamije, posebno Ferhadija, vjerovatno se nikad nije pomislilo da bi kao opće dobro mogla biti srušena, niti se slutilo da će ona biti polazna osnova za prve korake kroz ljubavne susrete, maštanja i pregršt očekivanja mladih od života. Ferhadija je mnogim mladićima i djevojkama bila majka od koje su otpočinjali gradsku šetnju i kojoj su se vraćali kao majki, nekada radosni, a nekada tužni, kako kad.

    Džamije su voljeli oni koji su u njih ulazili i koji su pored njih prolazili, mladi i stari, znani i neznani, domaći stanovnici i putnici namjernici, pa zašto su ih rušili?

    Uzvišeni Allah upozorava: „Nema većeg silnika od onog koji brani da se u Allahovim kućama Njegovo ime spominje i koji radi na tome da se one poruše. Takvi bi trebali da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjet će poniženja, a na onom svijetu patnju veliku.“ (Bekare, 114.)

    Rušenje Ferhadije i ostalih bosanskohercegovačkih džamija je necivilizacijski, nehuman i neljudski čin. Suprotan svim Božijim i ljudskim zakonima. On se može uporediti samo s najezdom, naletom varvarskih, primitivnih plemena, koji su zatečene duhovne i kulturne vrijedne objekte rušili i ravnali sa zemljom, samo zbog toga, što nisu znali niti razumjeli njihovu smisao i vrijednost. U kontekstu događaja koji su se tih dana nizali u samom gradu, ovaj rušilački pohod pun mržnje, prezira, mučenja i progona, ničim nije izazvan niti se može bilo čim opravdati.

    Angažmanom odgovornih domaćih i međunarodnih faktora, te uz pomoć i podršku prijateljskih zemalja i različitih organizacija, džamija Ferhadija je obnovljena u izvornom obliku. Obnovljene su i ostale džamije i služe svojoj svrsi, no, nažalost, svakim danom sve se više osjeća praznina i nedostatak prognanih, protjeranih džematlija. Oni pate u daljinama, a džamije u svojim prazninama.

    Čovjek nije stvoren za tuđine, a džamije nisu građene zbog praznine, nego zbog njene punine, punine ljudima, ženama, mladima, djecom i melekima. Ni obnova i ponovna izgradnja Ferhadije nije mogla proći bez nasilnih demonstracija, uništavanje imovine i smrti rahmetli Murata Badića.

    Pomućeni um se donekle razbistrio, tek 2016. godine i na radost velikog broja posjetilaca i uglednih zvanica, džamija je otvorena u miru i dostojanstvu, kako to i dolikuje.

    Nakon materijalne obnove džamija i drugih objekata, važno je u ovom gradu raditi na duhovnom i vjerskom uzdizanju našeg naroda. Duhovna obnova zahtjeva osobe koje svojom duhovnošću, pobožnošću, moralom, učenošću i intelektom hoće, žele i znaju raditi na polju da’veta kao dugotrajnom procesu.

    Ova vrsta obnove, duhovnog uzdizanja, nužno polazi od svake osobe, pojedinca. To je zahtjevan proces jer svaka ličnost, u naravi, polazi od toga da se drugi trebaju mijenjati, a ne on.

    Nacionalno buđenje polazi iz svijesti pojedinca o samom sebi. Obnova porodičnih vrijednosti i očuvanje porodičnog identiteta kroz kulturu, tradiciju, običaje i vjeru je drugi po važnosti prioritet. Treći prioritet je jačanje Zajednice, džematskog djelovanja kom treba svako da pripada, bio u domovini ili dijaspori. To zahtjeva veću pažnju i širu mobilnost u organiziranju Zajednice.

    Nacionalne vrijednosti se afirmišu, potvrđuju kroz kolektivitet. Vraćanje spomenutim vrijednostima je platforma sa koje se duhom vjere i svjetlom imana može osvjetliti naša Zajednica, kao svjetiljka Islama.

    Iz tragedije koja nas je zadesila valja primiti pouku i razumjeti poruku da velika iskušenja, stradanja, ogromne patnje i boli, kosmički potresi u dušama ljudi mogu biti Allahova milost. U našem slučaju, radi očuvanja supstance, vjerskog i nacionalnog bića i identiteta našeg naroda.

    Nažalost, svjedoci smo da su neki, na kaza, naknadno shvatili da su džamije sagrađene tek kada su ih silnici srušili i uništili.

    Mudri bi kazali da fizičkom uništenju prethodi duhovna otuđenost, devastacija i pustoš. Vratimo se svome biću, našim korijenima, ispunimo džamijske prostore svojim ličnostima i dovama. Bog nas tamo želi vidjeti.

    Ne dopustimo da pored nas živućih, džamije postanu i ostanu spomenici kulturne baštine, zaostavštine, to je zastrašujuća pomisao. Džamije su Božije kuće, naša vjera je Islam, mi smo potomci dobrih Bošnjana.

    Prigrlimo te vrijednosti, jer je naš spas u njima“, poručio je muftija banjalučki mr. Nusret-ef. Abdibegović.

    Zenica
    clear sky
    13.3 ° C
    13.3 °
    13.3 °
    91 %
    1.2kmh
    5 %
    pet
    13 °
    sub
    23 °
    ned
    20 °
    pon
    24 °
    uto
    20 °