Dan nakon utakmice u Zenici, dok su se reflektori ugasili, a tribine Bilinog polja utihnule, jedna mala scena izvan stadiona ispričala je možda i najveću priču ovog susreta.
Italijanski novinar, koji je došao pratiti finale baraža, jutro je započeo sasvim običnim doručkom u jednom zeničkom kafiću, zajedno s kolegom. Grad je bio miran, umoran od sinoćnjeg slavlja. Sve je ukazivalo na to da se euforija polako stišava.
A onda – trenutak koji nije imao veze s fudbalom.
Nepoznati muškarac, oko šezdeset godina, prišao je bez najave, uzeo njihov račun i bez puno riječi otišao do šanka da ga plati. U prvi mah, zbunjenost. Zatim pokušaj da se situacija zaustavi. Pitanja – zašto, zbog čega, nema potrebe.
Odgovor je bio kratak i gotovo simboličan – osmijeh, klimanje glavom i tiho “no, no, no”.
Nije tražio ništa zauzvrat. Nije želio ni ime ostaviti. Na insistiranje novinara samo je dobacio: “Italia, Italia… it's ok”, i otišao.
Ta rečenica, koliko god jednostavna, nosi težinu koju je teško izmjeriti.
U zemlji koja pamti rat, u gradu koji je preživio teške godine, taj gest nije bio slučajan. Bio je to podsjetnik na vrijeme kada je Italija bila među onima koji su došli pomoći, ali i na 1996. godinu, kada su Italijani igrali prijateljsku utakmicu u Bosni i Hercegovini – u trenutku kada je takva podrška značila mnogo više od samog fudbala.
Možda je upravo taj čovjek, tada tridesetogodišnjak, bio svjedok tog vremena. Možda mu je ostalo urezano šta znači kada neko dođe s poštovanjem, a ne s interesom.
I zato je jutro nakon poraza Italije u Zenici dobilo potpuno drugačiji ton.
Jer ovo nije priča o rezultatu. Nije ni o penalima, niti o propuštenim šansama.
Ovo je priča o gesti.
O zemlji u kojoj se i dalje pamti dobro. O ljudima koji znaju vratiti poštovanje – bez pompe, bez kamera, bez potrebe da budu prepoznati.
“It takes so little to be kind”, napisao je italijanski novinar na kraju svog svjedočenja.
U Zenici je to jutro pokazalo da ponekad treba još manje – samo sjećanje i čovjek koji neće proći pored prilike da učini nešto dobro.
Hvala, Bosno.
