Jutro 29. juna Sarajevo je dočekalo u tišini. Vijest o smrti prof. dr. Emira Solakovića, jednog od najuglednijih vaskularnih hirurga u Bosni i Hercegovini, ostavila je bez riječi ne samo zdravstvenu zajednicu, već i sve one koji su ga poznavali, slušali, gledali, vjerovali mu – i osjećali njegovu ljudskost.

Profesor Solaković bio je mnogo više od doktora. Bio je čovjek koji je znao govoriti jezikom običnog čovjeka, jezikom koji ne traži medicinski rječnik, već empatiju i razumijevanje. Upravo taj rijetki dar – da naizgled komplikovane zdravstvene teme objasni jednostavno, iskreno i ljudski – učinio ga je jedinstvenim.

Njegove riječi nisu ulazile samo u uho, već u srce. Bio je profesor koji je znao stati pred kameru i pričati o zdravlju ne kao o dijagnozi, već kao o načinu življenja. Njegova emisija “Anatomija života” na Hayat TV-u bila je upravo to – pokušaj da život, u svoj njegovoj složenosti, približi ljudima. I uspio je.

U ratu je bio među onima koji nisu pitali za uslove – samo gdje treba pomoći. Pomogao je u osnivanju ratne bolnice u Sarajevu 1992. godine, u trenucima kada je svaki dan značio borbu za život. Poslije rata, postao je šef Klinike za vaskularnu hirurgiju na KCUS-u, a zatim osnovao i privatnu kliniku “Dr. Solaković”, gdje je hiljadama pacijenata vraćao nadu.

Njegov doprinos zdravstvu bio je nemjerljiv, ali ono što ga je činilo posebnim jeste ljudskost koja je pratila svaku njegovu rečenicu, svaki pregled, svaku operaciju. Nije operisao samo krvne sudove, operisao je i strah – riječima, stavom i osmijehom.

Profesor Solaković je znao da je zdravlje mnogo više od nalaza – da je ono i u duši, i u mislima. I baš zato ga ljudi nisu gledali samo kao doktora, nego kao savjetnika, kao učitelja, kao prijatelja.

Odlazak profesora Solakovića ostavlja prazninu koju je teško ispuniti. U vremenu kada se medicina sve češće odvaja od čovjeka, on je bio podsjetnik da doktor ne liječi samo skalpelom, nego i riječima.

Neka mu je vječni rahmet. I hvala mu – za svaku izgovorenu rečenicu, za svaki spašeni život, za svaku borbu koju je vodio ne za sebe, nego za druge.

Rođen je 1954. u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu te Medicinski fakultet je završio u Sarajevu dok je specijalizaciju iz kardiohirurgije završio u Njemačkoj.

Jutro 29. juna Sarajevo je dočekalo u tišini. Vijest o smrti prof. dr. Emira Solakovića, jednog od najuglednijih vaskularnih hirurga u Bosni i Hercegovini, ostavila je bez riječi ne samo zdravstvenu zajednicu, već i sve one koji su ga poznavali, slušali, gledali, vjerovali mu – i osjećali njegovu ljudskost.

Profesor Solaković bio je mnogo više od doktora. Bio je čovjek koji je znao govoriti jezikom običnog čovjeka, jezikom koji ne traži medicinski rječnik, već empatiju i razumijevanje. Upravo taj rijetki dar – da naizgled komplikovane zdravstvene teme objasni jednostavno, iskreno i ljudski – učinio ga je jedinstvenim.

Njegove riječi nisu ulazile samo u uho, već u srce. Bio je profesor koji je znao stati pred kameru i pričati o zdravlju ne kao o dijagnozi, već kao o načinu življenja. Njegova emisija “Anatomija života” na Hayat TV-u bila je upravo to – pokušaj da život, u svoj njegovoj složenosti, približi ljudima. I uspio je.

U ratu je bio među onima koji nisu pitali za uslove – samo gdje treba pomoći. Pomogao je u osnivanju ratne bolnice u Sarajevu 1992. godine, u trenucima kada je svaki dan značio borbu za život. Poslije rata, postao je šef Klinike za vaskularnu hirurgiju na KCUS-u, a zatim osnovao i privatnu kliniku “Dr. Solaković”, gdje je hiljadama pacijenata vraćao nadu.

Njegov doprinos zdravstvu bio je nemjerljiv, ali ono što ga je činilo posebnim jeste ljudskost koja je pratila svaku njegovu rečenicu, svaki pregled, svaku operaciju. Nije operisao samo krvne sudove, operisao je i strah – riječima, stavom i osmijehom.

Profesor Solaković je znao da je zdravlje mnogo više od nalaza – da je ono i u duši, i u mislima. I baš zato ga ljudi nisu gledali samo kao doktora, nego kao savjetnika, kao učitelja, kao prijatelja.

Odlazak profesora Solakovića ostavlja prazninu koju je teško ispuniti. U vremenu kada se medicina sve češće odvaja od čovjeka, on je bio podsjetnik da doktor ne liječi samo skalpelom, nego i riječima.

Neka mu je vječni rahmet. I hvala mu – za svaku izgovorenu rečenicu, za svaki spašeni život, za svaku borbu koju je vodio ne za sebe, nego za druge.

Rođen je 1954. u Sarajevu. Osnovnu i srednju školu te Medicinski fakultet je završio u Sarajevu dok je specijalizaciju iz kardiohirurgije završio u Njemačkoj.