Na današnji dan, 12. oktobra 2005. godine, fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine gostovala je Srbiji i Crnoj Gori u Beogradu, u utakmici koja je trebala odlučiti mnogo toga u borbi za plasman na Svjetsko prvenstvo 2006. godine.
Ipak, umjesto isključivo fudbalskog spektakla, Marakana je postala poprište nasilja i scena koje su ostavile dubok trag u historiji bh. reprezentacije.
Uoči posljednjeg kvalifikacionog susreta obje selekcije imale su priliku izboriti odlazak na Mundijal u Njemačkoj. Ulog je bio ogroman, ali su dešavanja na tribinama ubrzo bacila u sjenu sve ono zbog čega su se fudbaleri našli na terenu.
Nekoliko stotina pristalica reprezentacije Bosne i Hercegovine doputovalo je u Beograd kako bi pružilo podršku Zmajevima u jednoj od najvažnijih utakmica kvalifikacija.
Međutim, njihov smještaj na stadionu pokazao se izuzetno problematičnim. Navijači BiH našli su se između pristalica domaće reprezentacije iz Srbije i onih koji su stigli iz Republike Srpske.
Prostor između navijačkih grupa bio je odvojen niskom ogradom, dok prisutne policijske snage nisu bile dovoljne da spriječe nasilje koje je uslijedilo.
S tribina su odjekivala skandiranja u čast ratnih zločinaca, prijetnje ubistvima i nacionalističke uvrede upućene bosanskohercegovačkim navijačima.
Verbalno nasilje ubrzo je preraslo u fizičke napade. Prema sektoru u kojem su se nalazili navijači BiH letjele su baklje, topovski udari, kamenje i dijelovi stadionskih stolica.
U haosu koji je nastao povrijeđeni su brojni navijači Bosne i Hercegovine.
Barbarez nije želio šutjeti dok su navijači stradavali
Dok su se na tribinama odvijale dramatične scene, na terenu je posebno reagovao tadašnji kapiten reprezentacije BiH Sergej Barbarez.
Svjestan onoga što se događa ljudima koji su došli bodriti njegovu ekipu, Barbarez je više puta prilazio grčkom arbitru Kyrosu Vassarasu, zahtijevajući da se utakmica prekine.
Njegovi zahtjevi, međutim, nisu doveli do obustavljanja susreta.
Upravo je te večeri nastala fotografija Barbareza koja će godinama kasnije ostati jedan od najupečatljivijih prizora u historiji bosanskohercegovačkog reprezentativnog fudbala.
Za brojne navijače BiH tadašnji kapiten nije bio samo fudbaler koji je predvodio ekipu na terenu. Njegova reakcija postala je simbol solidarnosti s ljudima koji su, uprkos opasnosti, doputovali u Beograd kako bi podržali svoju reprezentaciju.
Utakmica je, uprkos svemu što se događalo na tribinama, odigrana do kraja.
Jedini pogodak postigao je Mateja Kežman već u sedmoj minuti, čime je Srbiji i Crnoj Gori donio pobjedu rezultatom 1:0 i plasman na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj.
Bosna i Hercegovina ostala je bez prilike za nastup na najvećoj svjetskoj fudbalskoj smotri.
Ipak, ono što se dogodilo 12. oktobra 2005. godine ostalo je mnogo veće od samog rezultata.
Dvadeset i jednu godinu kasnije, susret na Marakani pamti se po nasilju nad bh. navijačima, ali i po Sergeju Barbarezu, čovjeku koji je u jednoj od najtežih noći reprezentacije pokazao koliko mu znače ljudi na tribinama.
