Maratonski pregovori između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, održani u pakistanskom glavnom gradu Islamabadu, završeni su bez konkretnog rezultata, potvrđeno je i iz Washingtona i iz Teherana. Nakon više od 20 sati razgovora, delegacije su napustile Pakistan bez dogovora koji bi garantovao dugoročnu stabilnost i okončanje sukoba.
Američki potpredsjednik JD Vance otvoreno je priznao neuspjeh pregovora, poručivši da se delegacija vraća u Sjedinjene Američke Države bez postignutog napretka, uprkos, kako je naveo, “posljednjoj i najboljoj ponudi” koju je Washington stavio na sto.
„Bili smo spremni na kompromis i došli smo u dobroj vjeri. Nažalost, nismo vidjeli spremnost druge strane da ide u tom pravcu“, rekao je Vance, naglasivši da ključni problem ostaje pitanje iranskog nuklearnog programa.
Upravo tu je, prema dostupnim informacijama, pregovarački proces i zapao u ćorsokak. Američka strana insistirala je na jasnim i dugoročnim garancijama da Iran neće razvijati nuklearno oružje, dok je Teheran takve zahtjeve odbacio, smatrajući ih politički neprihvatljivim i suštinski jednostranim.
Iranski državni mediji krivicu za neuspjeh pripisuju “pretjeranim zahtjevima” Sjedinjenih Država, uz poruku da se u jednoj rundi pregovora nije ni moglo očekivati rješenje za kompleksan sukob koji traje godinama.
Ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da su razgovori u Islamabadu bili dio šireg pokušaja da se stabilizuje krhko dvosedmično primirje. Bez konkretnog napretka, sve je izglednije da bi trenutna pauza u sukobima mogla biti samo kratkotrajan predah.
Za razliku od uobičajenih diplomatskih neuspjeha, ovaj put jaz između dvije strane djeluje dublje nego ranije. Dok Washington insistira na sigurnosnim garancijama i kontroli nuklearnog programa, Teheran traži širi politički paket koji uključuje regionalna pitanja i redefinisanje odnosa sa Zapadom.
Zato se pregovori u Islamabadu, iako formalno završeni bez dogovora, teško mogu nazvati potpunim krahom. Prije bi se moglo reći da su samo ogolili stvarno stanje odnosa – duboko nepovjerenje i potpuno različite strateške ciljeve.
U takvom odnosu snaga, naredni potezi obje strane mogli bi imati daleko ozbiljnije posljedice od samog neuspjeha pregovora. Jer, ako diplomatija ne ponudi rješenje, prostor za eskalaciju ponovo se otvara – a ovaj put, uz znatno veći ulog.
