7.8 C
Zenica
More

    Ukupno podjela

    Posljednje objavljeno

    U fokusu: Aida Peko (AUDIO)

    U fokusu: Aida Peko (AUDIO)

    Aida Peko (Foto: Zenit.ba)
    Aida Peko (Foto: Zenit.ba)

    U novom izdanju emisije In Focus: Her predstavljena je inspirativna priča planinarke Aida Peko, žene čiji životni i sportski put briše granice, stereotipe i strahove…

    “Rođena u Sarajevu, odrasla u Visokom. Provela prvih 20 godina u ovom gradu i poslije toga se odselila.”

    Govoreći o svom porijeklu, Aida je istakla složenost i bogatstvo vlastitih korijena.

    “Ne. Porijeklo nije iz Visokog. Moji roditelji su se našli nekako na pola puta. Moja mama je iz Livna, a tatini su iz istočne Bosne, tačnije iz Foče. Spletom okolnosti dedo je dobio posao u Visokom. Radio je u kinu. Tata je odrastao tu pa su se mama i tata upoznali u Livnu i doselili u Visoko.”

    Njen život obilježila su brojna preseljenja i iskustva u različitim državama.

    “U Visokom sam provela 21 godinu. Poslije toga sam živjela 10–11 godina u Hrvatskoj, poslije toga Norveška 10 godina i onda kratak period u Singapuru. I onda se vratila u Bosnu zbog svog projekta.”

    Razlog odlaska u Hrvatsku bio je jednostavan i ličan.

    “Bila je ljubav u pitanju.”

    Put ju je potom odveo u Norvešku.

    “Također spletom nekih okolnosti. Tražeći priliku neku za posao da se iskoristi, Norveška je nekako bila najbolji izbor.”

    Povratak u Bosnu i Hercegovinu, kako kaže, nije bio planiran.

    “Spontano, nije bilo u planu da se vratim u Bosnu niti sam razmišljala puno o tome. Vratila sam se u Bosnu da se odmorim i puno novih prilika se ukazalo. Kvalitetnih razgovora sa ljudima i na brzinu sam odlučila da se vratim u Bosnu i sad sam tu.”

    Ljubav prema planini

    Ljubav prema planinama rodila se iz dječijeg sna.

    “Ja sam imala veliku dječiju želju da se penjem na Kilimandžaro. I to je samo bila želja koju sam ostvarila 2024. godine. Nakon tog iskustva neka se želja rodila i ideja da ostvarim nešto što nije ostvarila ni jedna žena iz Bosne i Hercegovine. Usudila sam se da napravim jedan veliki poduhvat prošle godine da se popnem na planinu veću od 8.000 metara.”

    Put do tog cilja bio je sve samo ne lagan.

    “U mom slučaju je bilo trnovito jer sam poslije Kilimandžara otišla za Nepal da se penjem na planinu od 6.000 metara. Između toga sam imala trening i školu penjanja. Na mom usponu Labuche sam doživjela nesreću gdje sam zahvalna što sam preživjela. Mislila sam da je to to, da je gotovo sa planinarenjem jer mi je doktor rekao da mogu zaboraviti da se penjem. Meni je želja bila i upornost me je gurala cijelo vrijeme tako da sam poslije nesreće, nakon 10 mjeseci, stajala na vrhu Manaslua.”

    Oporavak je zahtijevao strpljenje i ogroman trud.

    “Jedan dio oporavka sam radila u Bosni i Hercegovini. Jako puno truda i rada. Želja mi je bila da ostvarim svoj san.”

    Pripreme su bile svakodnevne i iscrpljujuće.

    “Najviše se dešavaju u samoj teretani. Puno radno vrijeme sam radila na poslu. Poslije posla sam što više trenirala. Nekad što više šetnje, trčanje i druženje s ljudima koji imaju isto razmišljanje – da ne treba odustati i da trebamo pomagati i motivirati jedni druge.”

    Boravak na planini, priznaje, nosi stalni osjećaj straha.

    “Strašljivo. Bez obzira što se osjećate sigurno. Strah sjedi tu na ramenu. Mislim da je to dobro jer vas gura da se penjete. Podsjeća vas da ste mali i da morate uvijek biti na oprezu. Koliko trebate biti zahvalni na prirodi i na svemu što vam život donosi.”

    Usponi iznad 8.000 metara predstavljaju i fizički i mentalni izazov.

    “Puno je izazova. Kažu da je penjanje na planinu 60 posto fizička snaga, 40 posto mentalna. Nekad mislim da je to i obrnuto. Morate se fokusirati na sebe i na penjanje. Isto tako vas taj put nagradi jer upoznate puno jakih ljudi koji imaju ciljeve veće od vaših.”

    Ekspedicija na Manaslu trajala je 21 dan, a sljedeći cilj je – Everest.

    “Pokušat ću biti dio tima koji će se penjati sa sjeverne strane, sa Tibeta. Trenutno sam u pripremama. Radim intenzivno na treninzima. Pokušavam da nađem sponzora koji vidi potencijal u mom projektu.”

    Planovi za budućnost

    Ishranu ne doživljava striktno sportski.

    “Moja ishrana nije sportska. Ne pazim šta jedem iskreno. Volim maminu domaću kuhinju. Sve je u balansu.”

    Krajnji cilj je ambiciozan i globalan.

    “Moj krajnji cilj je sedam najviših vrhova na svakom kontinentu.”

    Govoreći o finansijama, ističe ličnu odgovornost i ulaganje u sebe.

    “Radila sam dva-tri posla, kupila kuću, ali i štedila sam. Sve što sam uštedila potrošila sam na sebe. Uložila sam sve u sebe i ne kajem se ni jednog trenutka.”

    Ekspedicija na Everest planirana je za april.

    “Počinje polovinom aprila i trajat će oko 45 dana.”

    Na pitanje kako žena sve to stiže, odgovor je bio jasan.

    “Mi imamo puno jakih žena, ali ih ne vidimo. Mi žene smo sposobne sve da napravimo. Nekad smo stidne i skromne da pokažemo svoj uspjeh, ali to se mijenja.”

    Internet, smatra, može biti snažan saveznik.

    “Internet je super stvar kada se koristi u dobre svrhe. Ja ne radim ovaj projekat zbog sebe, već zbog mnogih žena. Za Aidu malu kojoj su rekli da se snovi ne mogu ostvariti.”

    Na kraju, planina koju nazivaju “planinom duha” ostavila je poseban trag.

    “Ta planina me naučila zahvalnosti. Zahvalnost je snažniji osjećaj od sreće. To ne želim nikad da izgubim u svom životu.”


    Ova emisija je kreirana uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Reporting Diversity Network. Za njen sadržaj isključivo je odgovorno udruženje MediaS i ono nužno ne odražava stavove Evropske unije niti Reporting Diversity Network.

    Aida Peko (Foto: Zenit.ba)
    Aida Peko (Foto: Zenit.ba)

    U novom izdanju emisije In Focus: Her predstavljena je inspirativna priča planinarke Aida Peko, žene čiji životni i sportski put briše granice, stereotipe i strahove…

    “Rođena u Sarajevu, odrasla u Visokom. Provela prvih 20 godina u ovom gradu i poslije toga se odselila.”

    Govoreći o svom porijeklu, Aida je istakla složenost i bogatstvo vlastitih korijena.

    “Ne. Porijeklo nije iz Visokog. Moji roditelji su se našli nekako na pola puta. Moja mama je iz Livna, a tatini su iz istočne Bosne, tačnije iz Foče. Spletom okolnosti dedo je dobio posao u Visokom. Radio je u kinu. Tata je odrastao tu pa su se mama i tata upoznali u Livnu i doselili u Visoko.”

    Njen život obilježila su brojna preseljenja i iskustva u različitim državama.

    “U Visokom sam provela 21 godinu. Poslije toga sam živjela 10–11 godina u Hrvatskoj, poslije toga Norveška 10 godina i onda kratak period u Singapuru. I onda se vratila u Bosnu zbog svog projekta.”

    Razlog odlaska u Hrvatsku bio je jednostavan i ličan.

    “Bila je ljubav u pitanju.”

    Put ju je potom odveo u Norvešku.

    “Također spletom nekih okolnosti. Tražeći priliku neku za posao da se iskoristi, Norveška je nekako bila najbolji izbor.”

    Povratak u Bosnu i Hercegovinu, kako kaže, nije bio planiran.

    “Spontano, nije bilo u planu da se vratim u Bosnu niti sam razmišljala puno o tome. Vratila sam se u Bosnu da se odmorim i puno novih prilika se ukazalo. Kvalitetnih razgovora sa ljudima i na brzinu sam odlučila da se vratim u Bosnu i sad sam tu.”

    Ljubav prema planini

    Ljubav prema planinama rodila se iz dječijeg sna.

    “Ja sam imala veliku dječiju želju da se penjem na Kilimandžaro. I to je samo bila želja koju sam ostvarila 2024. godine. Nakon tog iskustva neka se želja rodila i ideja da ostvarim nešto što nije ostvarila ni jedna žena iz Bosne i Hercegovine. Usudila sam se da napravim jedan veliki poduhvat prošle godine da se popnem na planinu veću od 8.000 metara.”

    Put do tog cilja bio je sve samo ne lagan.

    “U mom slučaju je bilo trnovito jer sam poslije Kilimandžara otišla za Nepal da se penjem na planinu od 6.000 metara. Između toga sam imala trening i školu penjanja. Na mom usponu Labuche sam doživjela nesreću gdje sam zahvalna što sam preživjela. Mislila sam da je to to, da je gotovo sa planinarenjem jer mi je doktor rekao da mogu zaboraviti da se penjem. Meni je želja bila i upornost me je gurala cijelo vrijeme tako da sam poslije nesreće, nakon 10 mjeseci, stajala na vrhu Manaslua.”

    Oporavak je zahtijevao strpljenje i ogroman trud.

    “Jedan dio oporavka sam radila u Bosni i Hercegovini. Jako puno truda i rada. Želja mi je bila da ostvarim svoj san.”

    Pripreme su bile svakodnevne i iscrpljujuće.

    “Najviše se dešavaju u samoj teretani. Puno radno vrijeme sam radila na poslu. Poslije posla sam što više trenirala. Nekad što više šetnje, trčanje i druženje s ljudima koji imaju isto razmišljanje – da ne treba odustati i da trebamo pomagati i motivirati jedni druge.”

    Boravak na planini, priznaje, nosi stalni osjećaj straha.

    “Strašljivo. Bez obzira što se osjećate sigurno. Strah sjedi tu na ramenu. Mislim da je to dobro jer vas gura da se penjete. Podsjeća vas da ste mali i da morate uvijek biti na oprezu. Koliko trebate biti zahvalni na prirodi i na svemu što vam život donosi.”

    Usponi iznad 8.000 metara predstavljaju i fizički i mentalni izazov.

    “Puno je izazova. Kažu da je penjanje na planinu 60 posto fizička snaga, 40 posto mentalna. Nekad mislim da je to i obrnuto. Morate se fokusirati na sebe i na penjanje. Isto tako vas taj put nagradi jer upoznate puno jakih ljudi koji imaju ciljeve veće od vaših.”

    Ekspedicija na Manaslu trajala je 21 dan, a sljedeći cilj je – Everest.

    “Pokušat ću biti dio tima koji će se penjati sa sjeverne strane, sa Tibeta. Trenutno sam u pripremama. Radim intenzivno na treninzima. Pokušavam da nađem sponzora koji vidi potencijal u mom projektu.”

    Planovi za budućnost

    Ishranu ne doživljava striktno sportski.

    “Moja ishrana nije sportska. Ne pazim šta jedem iskreno. Volim maminu domaću kuhinju. Sve je u balansu.”

    Krajnji cilj je ambiciozan i globalan.

    “Moj krajnji cilj je sedam najviših vrhova na svakom kontinentu.”

    Govoreći o finansijama, ističe ličnu odgovornost i ulaganje u sebe.

    “Radila sam dva-tri posla, kupila kuću, ali i štedila sam. Sve što sam uštedila potrošila sam na sebe. Uložila sam sve u sebe i ne kajem se ni jednog trenutka.”

    Ekspedicija na Everest planirana je za april.

    “Počinje polovinom aprila i trajat će oko 45 dana.”

    Na pitanje kako žena sve to stiže, odgovor je bio jasan.

    “Mi imamo puno jakih žena, ali ih ne vidimo. Mi žene smo sposobne sve da napravimo. Nekad smo stidne i skromne da pokažemo svoj uspjeh, ali to se mijenja.”

    Internet, smatra, može biti snažan saveznik.

    “Internet je super stvar kada se koristi u dobre svrhe. Ja ne radim ovaj projekat zbog sebe, već zbog mnogih žena. Za Aidu malu kojoj su rekli da se snovi ne mogu ostvariti.”

    Na kraju, planina koju nazivaju “planinom duha” ostavila je poseban trag.

    “Ta planina me naučila zahvalnosti. Zahvalnost je snažniji osjećaj od sreće. To ne želim nikad da izgubim u svom životu.”


    Ova emisija je kreirana uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Reporting Diversity Network. Za njen sadržaj isključivo je odgovorno udruženje MediaS i ono nužno ne odražava stavove Evropske unije niti Reporting Diversity Network.

    Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.

    Zenica
    overcast clouds
    7.8 ° C
    7.8 °
    7.8 °
    84 %
    0.4kmh
    98 %
    ned
    8 °
    pon
    9 °
    uto
    11 °
    sri
    10 °
    čet
    11 °