U okviru serijala In Focus: Her, koji govori o ženama, njihovim uspjesima, izazovima i snazi da mijenjaju zajednicu u kojoj žive, ovog puta predstavljamo Evelinu Hamzić – ženu koja u Zenici čuva porodičnu tradiciju dugu tri decenije, baveći se jednim od najstarijih zanata – bojenjem tekstila.
Serijal ima za cilj da pruži glas ženama koje se rijetko čuju, da pokaže bogatstvo različitosti i doprinese većoj jednakosti u našem društvu.
Početak priče
“Rođena sam u Visokom. Odrasla i završila osnovnu i srednju školu u Visokom. U Zenici sam upisala Ekonomski fakultet, ali ga nisam završila. Bavim se bojenjem odjeće”, započinje Evelina svoj razgovor u emisiji.
Na pitanje kako bi opisala svoj posao – kao zanat, kućnu radinost ili nešto treće, ona pojašnjava:
“Nije kućna radinost, to je više tradicionalni zanat. Moji su se bavili s tim skoro 30 godina. Međutim, kako je otac umro, mama je već u godinama i ona se povukla, a ja sam ostala.”
Objašnjava i kako je završila u Zenici.
“Moji roditelji su živjeli u Zenici, a mene je nena odgojila u Visokom. Oni su bili u Zenici. Otac je radio u Kazneno-popravnom zavodu Zenica i dobio stan gdje već ljudi godinama prepoznatljivo da su dolazili u naselje Odmut u kuću i bojili i iz tog razloga sam u Zenici.”
Na pitanje da li je majka pokrenula zanat, Evelina kaže:
“Roditelji su pokrenuli zanat, više otac nego mama. Pokrenuli su to nekako poslije rata. Otac je to volio, on je grafički dizajner bio. Volio je sa bojama raditi. Dobijao je jedne hlače možda sedmično. Onda je krenuo da razvija to i išlo mu je stvarno dobro. Boju su nabavljali iz Bosne, ali nije bila dobra i spadala je sa odjeće. Onda, obzirom da je bio snalažljiv, krenuo je da uvozi boju iz inostranstva. Kada je krenuo da registruje obrt nije uspio jer nisu mogli naći način kako da ga registruju. Zatim se registrovao na pakovanju kesica malih, te sam ja u konačnici nakon svega uspjela da registrujem kao profesionalni zanat bojenje, pranje, peglanje tekstila.”
Nastavak porodičnog posla
Evelina objašnjava da je njen otac već bio penzionisan kada je započeo ovaj posao.
“Ne, on je prije rata penzionisan. Oni su imali beneficirani radni staž, pa je poslije toga otišao u penziju. Poslije je bio borac u ratu, ali je bio u penziji.”
Prisjećajući se kako su roditelji pokušavali uključiti nju i sestru u posao, kaže:
“Oni su nas nastojali uključiti. Njihovo objašnjenje je bilo staviš hlače, ovo boji… ali na kraju kada smo ja i sestra to pokušale raditi nekako nije bilo to, nismo bile toliko zainteresovane tada možda. Međutim, mama je nastojala to da nekako prenese. Ja sam više nekako bila za to i ja sam u konačnici to preuzela. Ali njeno iskustvo nakon 30 godina i moje – ipak slušam nju. Opet iskustvo mamino, hvala Bogu da je živa.”
Osnivanje firme i prvi koraci
Govoreći o samostalnom poslovanju, Evelina navodi:
“Firma je osnovana u decembru 2017. godine pod tradicionalni zanat. 2019. osnivam drugu i ovu zatvaram i prebacujem na osnovnu djelatnost. Nažalost, nije tu bilo neke zarade, a veliki su nameti bili. 2025. to zatvaram, retroaktivno na 2023. Sada tražim prostor kako bi mogla da nastavim sa ovim poslom.”
Kako izgleda jedan radni dan
“Sad trenutno radim po pozivu. Ne mogu nikako drugačije. Ljudi me pronalaze na Fartex stranici, na Googlu. Mamu kada nazovu, pa po pozivu. Ja izađem, preuzmem, obojim i vratim. Jednostavno po preporuci. U zadnje vrijeme sam više prebacila akcenat na marketing, a ne nekako po preporuci. Više sam kući i pristupačnija sam mušterijama.”
Kvalitet tkanine nekad i danas
O kvalitetu odjeće kroz vrijeme Evelina kaže:
“U kvaliteti odjeće ima velike razlike. Nedavno sam sinu kupila trenerku originalnu i nakon pranja, obzirom da je crveno-bijela, boja je prešla na bijelu i postalo roze boje. Nakon što sam otišla reklamirati kažu nema garancije na boju, jedino na materijal. Dakle, razlika je u tome kako se materijal danas boji, a kako se nekad bojio.”
Na pitanje kako je danas ženama u Bosni i Hercegovini, posebno u Zenici, Evelina odgovara iskreno:
“Treba daleko više truda. Kada se borite kao žena sami… meni je u biti posao veoma bitan. Nekako kako sam odrasla uz njega i uz roditelje, ali meni kao ženi mislim da je teže. Dosta nam je vrata zatvorenih. Nekada imate osjećaj kao da stojite u mjestu. Možda u Zenici samo zna posao stagnirati. Baš nekako tjera te na razmišljanje da li ćeš odustati ili ćeš nastaviti. Ali ja nastavljam se boriti.”
O tradicionalnim zanatima
“Tradicionalni zanat je stariji od starog zanata. Kada kažete bojenje tekstila, ljudi zamišljaju lonac. Sada su to mašinske boje. Ona više nije za lonac, ali imam osjećaj da baš izumiru dosta. Ljudi ne vjeruju. Ista je tvornička boja. Desilo se to kod njih prilikom kupovine, ja kada obojim desit će se opet – spast će boja.”
Šta se sve može bojiti i kako izgleda proces
“Trenutno pamuk, a sintetika se nikada neće moći bojiti. Može pamuk 100%, polijamid i kada ima mješavine. Polijester ne može, ali sam našla boju za to. Nadam se da ću i nju moći da koristim uskoro”, objašnjava Evelina.
Govori i o procesu bojenja.
“Na primjer, ako su ljudi donijeli jednu nijansu i mogu prebojiti u tu boju, ali opet će se desiti da se nakon određenih pranja da se to izapere. Omekšivač je za odjeću užasan. Boja ne može kroz to proći. Pripremim boju, razmutim i stavim u mašinu i onda ponovo perem i očvrščivače stavljam. Nekako za jedan postupak je potrebno tri sata.”
“Ja sam osoba bez konkurencije. Jedina sam u kantonu koja se bavim ovim poslom. Baziram se trenutno na firme, sklapam poslove. Trenutno dogovaram sa jednom državnom ustanovom da farbam njihove uniforme”, ističe.
O kesicama za bojenje
“Nekada i više to košta. Na primjer kada ja radim mi uzimamo boju na kilogram. Meni na primjer manje boje ide za jedne hlače nego za njih više. Na nivo vode kada se stavi na jedne hlače, koliko se deterdženta stavi? Koliko će te boje onda staviti? Onda se tu desi da ostanu mrlje. Mora se staviti dovoljna količina boje kako bi pokrila materijal.”
Saradnja sa firmama
“Trenutno radim sa jednom firmom, hotelom. Trenutno radim im pranje. Ja sam fleksibilna. Malo su svi skeptični kada kažete bojenje. Ukoliko se nešto desi firma stoji iza toga. Dakle sve što se desi ja ću namiriti. Ja sam za ovoliko godina koliko radim imala samo jednu reklamaciju. Radi se o jednom čovjeku koji je hlače natopio u sirće. Dakle tada mi je bilo jasno zbog čega je boja se prošarala. Dakle radim sa bojom na odjeći istoj onoj kao i što kupite.”
“Vidim perspektivu u ovom poslu. Svi imamo neki drag dio odjeće. Mislim da je nekada bolje obojiti ponovo nego uzimati neke nove. Možda što sam dugo godina sa roditeljima radila, ali i kroz ljude to vidim. Tek sam u zadnja dva-tri mjeseca počela sa marketingom raditi. Zaista mi nije bilo potrebno, imam dosta preporuka. Perspektivu vidim svakako, vidim zbog ljudi sa kojima radim”, zaključuje Evelina.
Ova emisija je kreirana uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Reporting Diversity Network. Za njen sadržaj isključivo je odgovorno udruženje MediaS i ono nužno ne odražava stavove Evropske unije niti Reporting Diversity Network.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
