Rođena Zeničanka, majka, pravnica, bivša atletičarka i žena koja već decenijama uspijeva spojiti sport, profesionalni angažman i porodični život – Kanita Pojskić primjer je kako se strast, disciplina i znanje mogu pretvoriti u dugoročan i smislen put.
“Rođena sam Zeničanka, iz prave zeničke porodice. Već 39 godina živim i radim u Zenici. Majka sam dvanaestogodišnjeg dječaka i po zanimanju diplomirana pravnica. Trenutno sam zaposlena na gradilištu, na jednom od projekata izgradnje autoputa, gdje radim kao pravnica, ali u praksi obavljam mnogo više – od pravnih i administrativnih, do prevodilačkih poslova. Iskreno, posao je zanimljiv, dinamičan, ekipa je sjajna i drago mi je što sam dio tog tima.”
Iako je danas profesionalno vezana za pravo, njen životni put snažno je obilježen sportom, posebno atletikom, kojom se aktivno bavila dugi niz godina.
“Na atletsku stazu sam prvi put došla 1997. godine. Potaknula me je rodica Dalila Pojskić, koja živi u Americi i bila je atletičarka. Pitala me je da li želim da me povede na trening i ja sam bez razmišljanja rekla da želim. Bio je to poslijeratni period, proljeće, mart ili april. Došla sam nekoliko puta samo da gledam treninge i tada sam se jednostavno zaljubila u atletiku.”
Od tog trenutka pa sve do svoje 22. godine, atletika je bila njen svakodnevni život.
“Od 1997. godine pa sve do svoje 22. godine aktivno sam se bavila atletikom, takmičarskim dijelom. Nažalost, u Bosni i Hercegovini je jako teško baviti se individualnim sportom. Imamo nekoliko atletičara koji su uspjeli, ali svi znamo koliko je to odricanja zahtijevalo. Ipak, atletika je bila i ostala moja prva ljubav. I danas, kada imam slobodnog vremena, dođem na stazu da trčim.”
Iako je završila takmičarsku karijeru, atletiku nikada nije u potpunosti napustila.
“Ostala sam vezana za atletiku i danas. Kada se održavaju takmičenja, Atletski klub Zenica me često pozove kao sudiju. Dakle, tu sam, nisam zauvijek otišla sa atletske staze.”
“To nije samo trčanje u krug”
Atletika se često doživljava kao jednostavan i “dosadan” sport, ali Kanita ima potpuno drugačiji pogled.
“Ne znam šta bih rekla – svako se zaljubi u nešto. Kao što neko voli gledati trčanje za loptom 90 minuta koliko traje nogometna utakmica, tako sam se ja zaljubila u atletiku. Svako ima svoje afinitete.”
Prisjeća se i svojih trenera, koji su imali važnu ulogu u njenom sportskom razvoju.
“Moj prvi trener bio je Miroslav Ubiparip, koji me tada usmjerio na skok u dalj. Nakon toga sam prešla kod trenera Munira Selimovića, koji je bio trener i našem olimpijcu Elviru Krehmiću, i tada sam se fokusirala na skok u vis. Atletika nije samo trčanje u krug – to su individualne, tehničke discipline gdje morate upregnuti ne samo tijelo, nego i mozak.”
Nakon sporta, Kanitin put vodi ka organizacionim i pravnim strukturama sporta.
“Bila sam angažovana u Sindikatu profesionalnih nogometaša, na poziciji generalne sekretarke, zahvaljujući nogometašu Aldinu Đidiću. Tu sam provela nekoliko godina. Međutim, posao vas nekada odvede na drugu stranu – svi tražimo bolji i stabilniji posao.”
Nakon sindikata, slijedi angažman u NK Čelik.
“Poslije toga sam bila angažovana kao generalna sekretarka i PR u NK Čelik. Sva ta iskustva zaista obogaćuju čovjeka – i profesionalno i ljudski. Kontakti koje ostvarite u tom poslu su izuzetno važni, jer bez ljudi i saradnje je teško napraviti bilo kakav ozbiljan iskorak.”
Rad u sindikatu, priznaje, nije bio nimalo lagan.
“Bilo je teško, jer smo kod mnogih klubova nailazili na otpor kada je u pitanju saradnja. Neki klubovi su imali jaču zaštitu Nogometnog saveza. U jednom trenutku smo čak bili prozvani neprijateljima Nogometnog saveza, što zaista nije bilo tačno. Naš cilj je bio da se pomogne – jer zadovoljan igrač, koji ima ispunjena prava, znači manje problema i za klub i za savez.”
Ipak, stvari su se vremenom počele mijenjati.
“U početku to nije bilo prihvaćeno u pozitivnom smislu, ali mislim da su danas napravili dobru priču i da su se odnosi sa klubovima i Nogometnim savezom BiH okrenuli ka pozitivnijoj komunikaciji i saradnji.”
Pravo kao oslonac, sport kao poziv
Kanita se potom vraća svojoj osnovnoj struci – pravu.
“Nakon osnovne škole završila sam Pedagošku gimnaziju u Zenici, a potom sam 2005. godine upisala Pravni fakultet u Zenici. Bila sam prva generacija bolonjskog sistema. Pripravnički sam odradila u šumariji u Žepču i od tada sam ostala u pravnoj struci.”
Radila je na različitim pozicijama, što danas smatra velikim bogatstvom iskustva.
“Radila sam na različitim radnim mjestima i to smatram izuzetno vrijednim. Nisam, međutim, nikada odustala od sporta.”
Trenutno je angažovana u Ragbi savezu Bosne i Hercegovine.
“To je bila ideja Edisa Šaćirovića, predsjednika Ragbi saveza BiH, i Mirze Oruča. Njih dvojica vode kompletan savez, zajedno s Ragbi klubom Čelik u Zenici. Došli su na ideju da se osnuje prvi ženski Univerzitetski ragbi klub u BiH, a krajnji cilj je odlazak na Olimpijske igre 2032. godine.”
Iskreno priznaje da je u početku bila skeptična.
“Bila sam skeptična, ali su mi rekli da dijelimo isti entuzijazam kada je sport u BiH u pitanju. Ragbi nije popularan kao fudbal ili košarka, ali nakon nekoliko razgovora pristala sam. Vidjela sam pozitivnu energiju i ljude koji imaju ogromno iskustvo. To su visokoobrazovani ljudi sa strateški osmišljenim planovima, čak i za, kako su neki govorili, ‘sulude ideje’.”
Rezultati su brzo počeli dolaziti.
“U posljednjih osam do devet mjeseci desilo se mnogo pozitivnih stvari. Učestvovala sam u naprednim ciklusima o sportu i upravljanju sportskim organizacijama u okviru Olimpijskog komiteta BiH. Prošli smo važne module o tome kako se postavlja i vodi sportska organizacija, a na kraju smo dobili certifikat Olimpijskog komiteta, što nije mala stvar.”
Zenicu vidi kao grad sa izuzetnim sportskim potencijalom.
“Zenica ima fantastičnu infrastrukturu za razvoj ragbija. Kolege u Mostaru, recimo, imaju ozbiljan problem s terenom i samim trenažnim procesom.”
Ipak, ključni problem vidi u finansiranju.
“Najveći problem je finansiranje klubova. Smatram da se mora izdvajati mnogo više sredstava, kako sa gradskog, tako i sa kantonalnog nivoa. Da bi klub funkcionisao, potrebna su značajna sredstva samo za osnovne potrebe. Danas sportista ne može uspjeti bez opreme, suplementacije i sistemske podrške.”
Naglašava i važnost edukacije.
“Entuzijazam nije dovoljan. Često se kaže – bio je dobar sportista, biće i dobar trener, menadžer ili direktor. Ali bez formalne edukacije o tome kako se vodi klub ili savez, teško možemo govoriti o dugoročnom uspjehu.”
Majka, profesionalka i umjetnica
Uprkos brojnim obavezama, Kanita uspijeva pronaći balans.
“Malo je sati u danu, ali sve je stvar organizacije. Stigne se i na posao, i sa djetetom, a pored svega sam i članica Hora Art Sonore u Zenici, pod palicom našeg maestra Saida Jusića. To su velike obaveze, ali kada volite ono što radite – ništa nije problem.”
Zenicu vidi kao dobar grad za porodičan život.
“Živim u Zenici i smatram da je to zahvalan grad za život u porodici. Trebamo biti sretni i zahvalni što živimo u ovako lijepom i organizovanom gradu.”
Na kraju razgovora, otvoreno govori o izazovima s kojima se suočavala kao žena.
“Jesam, imala sam problema. Nažalost, u Bosni i Hercegovini još uvijek postoji stigma da žena ne može biti lider. To žene sputava da dođu na vodeće pozicije. Bilo je neugodnih situacija, i to posebno u sportu.”
Ipak, iskustvo i znanje su joj pomogli da se izbori.
“Kada znate argumentovano odgovoriti i stati iza svojih stavova, onda nije problem. Smatram da sport čovjeka učini jakim – nauči vas kako da se postavite, ali i kako da sve to upakujete na način koji vas dostojanstveno predstavlja.”
Razgovor sa Kanitom Pojskić pokazuje da snaga žene ne leži samo u jednoj ulozi, već u sposobnosti da poveže sport, znanje, profesionalizam i porodicu – i pritom ostane dosljedna sebi.
Ova emisija je kreirana uz finansijsku podršku Evropske unije u okviru programa Reporting Diversity Network. Za njen sadržaj isključivo je odgovorno udruženje MediaS i ono nužno ne odražava stavove Evropske unije niti Reporting Diversity Network.
