Fatima Zanović i Jana Jozeljić život provode u Varešu, a Kadrija Mujezinović u Stranjanima kod Zenice. U razgovoru za Radio Zenit ispričale su kako je živjeti na selu.

U sklopu projekta ‘Ženska strana života’ u mjesecu februaru sa našim sagovornicama razgovaramo na temu ‘žena na selu’, a koje žive na marginama i svojim radom žele poboljšati uslove života.

Zanović je rođena u Varešu i samohrana je majka dvojice sinova. Završila je srednju školu, a njen život se promijenio kada je postala članica udruženja žena ‘Zvjezdangrad Vareš’.

“Dok nije bilo Udruženja, plela sam kod kuće i oduvijek mi je to bila neka razonoda. Sada izlazim iz kuće, družim se, upoznala sam dosta ljudi, odlazila u gradove u koje nikad nisam išla i naučila mnoge stvari koje nikada nisam znala”, govori Zanović.

[poll id=”7″]

Ističe kako je teško bilo kao samohrana majka život provoditi u kući, ali se izborila za svoju djecu.

Bit će bolje

Danas u Udruženju pravi i prodaje brojne ukrase i pletiva. Od ‘Snage žena’ dobila je i plastenik od 50 metara kvadratnih, a dobila je i prve plodove.

“Nisam toliko uspjela u plasteniku, ali bit će bolje narednih godina. Korisno je baviti se nečim. Izađem u plastenik, odmorim mozak, dan brže prođe, a i naučit ću nešto”, dodaje naša sagovornica.

U Udruženju je stekla i nove prijateljice koje su jedna drugoj podrška. Zaraditi se od plastenika može, ali i preko Udruženja, gdje žene prodaju svoje proizvode po sajmovima.

“Ja mislim da svakoj ženi treba pružiti priliku, ako ima volju i želju. Moramo vidjeti hoće li to moći, znati i uspjeti u životu”, izjavila je Zanović.

Njen cilj je da ostane ovdje i da se bori za bolje svog grada.

Slična priča je i Jane Jozeljić iz mjesta Oćevija kod Vareša. Život joj je protekao u radu, a nada se da će uskoro pronaći i posao u Varešu.

“Na selu se čovjek svime bavi. Uvijek se može raditi, ima posla, možda i previše nekada. Teško je bilo, ali kada naučite neke stvari to pređe u naviku i kasnije sve bez problema ide”, govori Jozeljić.

Pojašnjava kako radi ono što joj se kaže. Svakodnevno brine o kravama, svinjama, ovcama i drugim životinjama koje posjeduju.

“Udruženje nam mnogo znači”

Ističe kako odnos prema ženama nije bio sjajan.

“Odnos i nije bio baš sjajan. Samo sam radila i radila, kao da su mi sve ove godine prošle samo u radu. U Udruženju sam radi druženja, lijepo nam je, svako ponešto radi. Nadam se da ću ostati ovdje i kada počnem raditi, jer se uvijek može pronaći vremena za dodatne aktivnosti”, izjavila je Jozeljić te dodala da ženama aktivnost u Udruženju mnogo znači.

“Kada ih pozovete na druženje, uvijek imaju obaveza, ali ima nas dovoljno za druženje i veselje”, dodaje naša sagovornica.

Njen dan počinje u 5:30 sati ujutro, a završava u kasnim noćnim satima po završetku svih obaveza. Nada se da će početi raditi u Varešu i pobjeći od sela.

“Bila sam u Švicarskoj i svugdje, ali kući je najljepše”, zaključila je Jozeljić.

Kadrija Mujezinović rođena je u Tarčinu, a već 42 godine živi u Zenici u mjestu Stranjani. Radni dan joj počinje u 6 sati s obavljanjem vjerskih dužnosti, a zatim se posvećuje stočarstvu i poljoprivredi.

U jutarnjim satima pripremi mlijeko, spremi proizvode za pijacu i uputi se prema svom radnom mjestu. Često joj radni dan traje i po 17 sati. Na svojoj tezgi već 12 godina prodaje mliječne proizvode, sokove, džemove i druge domaće proizvode.

“Volim ovaj narod”

“Prodajem sve što je domaće. Imam 60 godina, a nikakve tablete ne pijem. Iza sebe imam pet kćerki koje su izašle na pravi put. U mom periodu nije bila bitna škola. Nisu mi dali da idem u školu, govorili su da je bitnije da se školuju muška djeca. Što žene ne trebaju da se školuju? To je čista glupost”, govori Mujezinović.

Poljoprivredom se bavi od 1993. godine kada je u ratnom periodu od svog muža zatražila da pronađu obradivu zemlju i posvete se poljoprivredi. Iz prvog braka ima tri kćerke, a dvije je dobila poslije rata 1995. i 1996. godine. Sve ih je uspjela iškolovati, osigurati sve što im je potrebno, pa čak obezbijediti i odlazak na ekskurziju.

“S troje djece iz prvog braka i dvoje iz drugog, odlučili smo da moramo više prodavati kako bi više zaradili. Kada sam prije 12 godina došla na pijacu, nikada je više nisam napustila. Kupovna moć prije je bila bolja. Ljudima se prirodno čini skupo i uzimaju jeftinije, što baš i nije zdravo. Naši Zeničani su s malo sretni. Volim ovaj narod. Odem često u Sarajevo, ali Zenica me uvijek privlači. Ovdje ima međusobna ljubav u odnosu mušterija i prodavača. Razumijem ovu situaciju, ali ja se nikada nisam požalila na mušteriju”, dodaje naša sagovornica.

Žene na selu

Mišljenja je da se ljudi danas manje bave poljoprivredom, a to se najbolje vidi u tome da i sama iznajmljuje zemlju od komšije za obradu i poljoprivredu. Zadovoljna je svojim životom, a cilj je ostvarila.

“Kćerka mi je završila fakultet. Sada zaradim sebi neku platicu, platim sve račune i to je to. Sve je to bilo teško ostvariti sa sela, dolaziti svaki dan na pijacu, ali s tim parama, kreditom, poslala sam djecu i u Španiju. Ja nisam uspjela, ali nek su one sve to vidjele. Presretna sam s njima i to su mi vratili”, dodala je Mujezinović.

Ženama na selu je poručila da moraju više raditi i družiti se, obilaziti međusobno, a mišljenja je da su internet i društvene mreže zlo za mlade i stare koji su ih zatvorili u kuće.

“Žene moraju raditi. Moraju sebi zaraditi i biti borci. Borila sam se za troje djece, kasnije dvoje rodila, radila sam i ostala sam zdrava i uz pomoć Boga još uvijek sve uspijem”, zaključila je naša sagovornica.

Fatima Zanović i Jana Jozeljić život provode u Varešu, a Kadrija Mujezinović u Stranjanima kod Zenice. U razgovoru za Radio Zenit ispričale su kako je živjeti na selu.

U sklopu projekta ‘Ženska strana života’ u mjesecu februaru sa našim sagovornicama razgovaramo na temu ‘žena na selu’, a koje žive na marginama i svojim radom žele poboljšati uslove života.

Zanović je rođena u Varešu i samohrana je majka dvojice sinova. Završila je srednju školu, a njen život se promijenio kada je postala članica udruženja žena ‘Zvjezdangrad Vareš’.

“Dok nije bilo Udruženja, plela sam kod kuće i oduvijek mi je to bila neka razonoda. Sada izlazim iz kuće, družim se, upoznala sam dosta ljudi, odlazila u gradove u koje nikad nisam išla i naučila mnoge stvari koje nikada nisam znala”, govori Zanović.

[poll id=”7″]

Ističe kako je teško bilo kao samohrana majka život provoditi u kući, ali se izborila za svoju djecu.

Bit će bolje

Danas u Udruženju pravi i prodaje brojne ukrase i pletiva. Od ‘Snage žena’ dobila je i plastenik od 50 metara kvadratnih, a dobila je i prve plodove.

“Nisam toliko uspjela u plasteniku, ali bit će bolje narednih godina. Korisno je baviti se nečim. Izađem u plastenik, odmorim mozak, dan brže prođe, a i naučit ću nešto”, dodaje naša sagovornica.

U Udruženju je stekla i nove prijateljice koje su jedna drugoj podrška. Zaraditi se od plastenika može, ali i preko Udruženja, gdje žene prodaju svoje proizvode po sajmovima.

“Ja mislim da svakoj ženi treba pružiti priliku, ako ima volju i želju. Moramo vidjeti hoće li to moći, znati i uspjeti u životu”, izjavila je Zanović.

Njen cilj je da ostane ovdje i da se bori za bolje svog grada.

Slična priča je i Jane Jozeljić iz mjesta Oćevija kod Vareša. Život joj je protekao u radu, a nada se da će uskoro pronaći i posao u Varešu.

“Na selu se čovjek svime bavi. Uvijek se može raditi, ima posla, možda i previše nekada. Teško je bilo, ali kada naučite neke stvari to pređe u naviku i kasnije sve bez problema ide”, govori Jozeljić.

Pojašnjava kako radi ono što joj se kaže. Svakodnevno brine o kravama, svinjama, ovcama i drugim životinjama koje posjeduju.

“Udruženje nam mnogo znači”

Ističe kako odnos prema ženama nije bio sjajan.

“Odnos i nije bio baš sjajan. Samo sam radila i radila, kao da su mi sve ove godine prošle samo u radu. U Udruženju sam radi druženja, lijepo nam je, svako ponešto radi. Nadam se da ću ostati ovdje i kada počnem raditi, jer se uvijek može pronaći vremena za dodatne aktivnosti”, izjavila je Jozeljić te dodala da ženama aktivnost u Udruženju mnogo znači.

“Kada ih pozovete na druženje, uvijek imaju obaveza, ali ima nas dovoljno za druženje i veselje”, dodaje naša sagovornica.

Njen dan počinje u 5:30 sati ujutro, a završava u kasnim noćnim satima po završetku svih obaveza. Nada se da će početi raditi u Varešu i pobjeći od sela.

“Bila sam u Švicarskoj i svugdje, ali kući je najljepše”, zaključila je Jozeljić.

Kadrija Mujezinović rođena je u Tarčinu, a već 42 godine živi u Zenici u mjestu Stranjani. Radni dan joj počinje u 6 sati s obavljanjem vjerskih dužnosti, a zatim se posvećuje stočarstvu i poljoprivredi.

U jutarnjim satima pripremi mlijeko, spremi proizvode za pijacu i uputi se prema svom radnom mjestu. Često joj radni dan traje i po 17 sati. Na svojoj tezgi već 12 godina prodaje mliječne proizvode, sokove, džemove i druge domaće proizvode.

“Volim ovaj narod”

“Prodajem sve što je domaće. Imam 60 godina, a nikakve tablete ne pijem. Iza sebe imam pet kćerki koje su izašle na pravi put. U mom periodu nije bila bitna škola. Nisu mi dali da idem u školu, govorili su da je bitnije da se školuju muška djeca. Što žene ne trebaju da se školuju? To je čista glupost”, govori Mujezinović.

Poljoprivredom se bavi od 1993. godine kada je u ratnom periodu od svog muža zatražila da pronađu obradivu zemlju i posvete se poljoprivredi. Iz prvog braka ima tri kćerke, a dvije je dobila poslije rata 1995. i 1996. godine. Sve ih je uspjela iškolovati, osigurati sve što im je potrebno, pa čak obezbijediti i odlazak na ekskurziju.

“S troje djece iz prvog braka i dvoje iz drugog, odlučili smo da moramo više prodavati kako bi više zaradili. Kada sam prije 12 godina došla na pijacu, nikada je više nisam napustila. Kupovna moć prije je bila bolja. Ljudima se prirodno čini skupo i uzimaju jeftinije, što baš i nije zdravo. Naši Zeničani su s malo sretni. Volim ovaj narod. Odem često u Sarajevo, ali Zenica me uvijek privlači. Ovdje ima međusobna ljubav u odnosu mušterija i prodavača. Razumijem ovu situaciju, ali ja se nikada nisam požalila na mušteriju”, dodaje naša sagovornica.

Žene na selu

Mišljenja je da se ljudi danas manje bave poljoprivredom, a to se najbolje vidi u tome da i sama iznajmljuje zemlju od komšije za obradu i poljoprivredu. Zadovoljna je svojim životom, a cilj je ostvarila.

“Kćerka mi je završila fakultet. Sada zaradim sebi neku platicu, platim sve račune i to je to. Sve je to bilo teško ostvariti sa sela, dolaziti svaki dan na pijacu, ali s tim parama, kreditom, poslala sam djecu i u Španiju. Ja nisam uspjela, ali nek su one sve to vidjele. Presretna sam s njima i to su mi vratili”, dodala je Mujezinović.

Ženama na selu je poručila da moraju više raditi i družiti se, obilaziti međusobno, a mišljenja je da su internet i društvene mreže zlo za mlade i stare koji su ih zatvorili u kuće.

“Žene moraju raditi. Moraju sebi zaraditi i biti borci. Borila sam se za troje djece, kasnije dvoje rodila, radila sam i ostala sam zdrava i uz pomoć Boga još uvijek sve uspijem”, zaključila je naša sagovornica.