14 C
Zenica
Ponedjeljak, August 26, 2019

Ukupno podjela

25 godina bila zaključana na tavanu samo zato jer je imala dečka

25 godina bila zaključana na tavanu samo zato jer je imala dečka

Tokom 1800-tih, na ljubav i brak gledalo se mnogo drugačije nego je to slučaj danas, posebno za pripadnike više klase. Udvaranje je bilo gotovo kao poslovni aranžman, a ljudi su često morali da dobiju dozvolu svojih roditelja prije nego što su mogli biti u vezi.

U modernim vremenima, čitali smo mnogo romantičnih romana iz 1800-ih o zaljubljenim parovima koji ‘odjašu na zalasku sunca’ ili strastvenim govorima kojim zaljubljeni uvjeravaju roditelje da ljubav treba biti važnija od statusa. U stvarnosti, međutim, to se gotovo nikada nije dogodilo. A kada bi se i desilo, posljedice su bile neminovne. Blanche Monnier je samo jedan primjer kako tajna afera može poći po zlu.

Godina je 1876. Poitier je bogati grad u zapadnoj Francuskoj, a porodica Monnier je živjela u vili na Rue de la Visitation. Suprug Madame Louise Monnier, Emilie Monnier, preminuo je. Bio je direktor umjetničkog fakulteta u gradu, a njegovo nagomilano bogatstvo, nakon smrti bilo je dovoljno da Madame Monnier i njihova djeca prežive. Njihova kćerka, Blanche, bila je veoma popularna u gradu. Bila je sretna, vesela i lijepa djevojka s velikim očima i gustom smeđom kosom. Njen brat Marcel je postao advokat i oboje su, sa svojih 20 godina, živjeli zajedno sa majkom.

Blancheina majka, gospođa Monnier, bila je savršen primjer nekoga ko je samo činio fine stvari kako bi izgledao kao dobra osoba. Dobila je nagradu od Komiteta dobrih djela za sve dobrotvorne projekte u gradu, a ipak, bila je čudovište u svojoj kući. Marcel i Blanche su veoma teško pronalazili nekoga ko bi želio da se viđa s njima, jer je njihova majka bila nevjerojatno snobovska i imala velika očekivanja o tome za koga bi njena djeca trebala da se vjenčaju.

Usidjelica” sa 25

U dobi od 25 godina, Blanche se približavala statusu “usjedilice“ (prema standardima iz 1800-tih) i znala je da je bolje da požuri u pronalasku muža i iseli iz kuće prije nego što bude prekasno. Upoznala je advokata koji je bio nešto stariji od nje i potpuno se zaljubila u njega. Nije bio bogat niti uspješan, ali ga je Blanche voljela kao osobu i postali su nerazdvojni.

Blanche je svoju vezu čuvala u tajnosti od svoje majke, jer je znala da ona vezu neće odobriti. Skoro svake večeri čekala je da njena majka i brat odu na spavanje, a onda bi se tiho spustila niz stepenice kako bi nakon što mrak padne vidjela svog ljubavnika. U to vrijeme takav potez bi se u najmanju ruku smatrao skandaloznim.

U 1800-im, ljubav je imala vrlo malo veze sa brakom, a roditelji su bili itekako uključeni u to ko se udvara njihovom djetetu. Ovo je posebno važilo za pripadnike aristokracije, kao što je bila porodica Monnier. Obično su sastanci nadgledani, a obje porodice bi se sastajale i dogovorile da li se dobro slažu ili ne. Brak je bio timski napor, više od dvoje ljudi bi odlučilo ko se zaljubljuje i da li si odgovaraju jedno drugom.

Romantični romani su u to vrijeme dostigli vrhunac popularnosti, a Blanche je dobila reputaciju bibliofila. Veoma je moguće da su je ti izmišljeni parovi koji se bore za ljubav protiv svih prilika inspirisali. Očigledno se nije slagala sa očekivanjima društva od nje. Iako je Blanche pokušala da održi svoju vezu tajnom od svoje majke, u gradu je bilo dosta svjedoka koji su je vidjeli sa dečkom, a ipak nikada nisu čuli ništa o mogućoj vjeridbi. Tokom dana bi se klonili jedno drugog, što je njihovu tajnu aferu učinilo još očitijom.

Stanovnici grada nisu mogli da shvate zašto bi oni svoj odnos čuvali kao tajnu, pa su počeli glasine o tome da je Blanche trudna. Kada je njena mama saznala za tajnu vezu, bila je potpuno bijesna. Madam Monnier je zabranila Blanche da ponovo vidi svog ljubavnika. Njih dvije bi se stalno svađale, a Blanche bi se ipak iskrala da ga vidi. Sigurno se nadala da će je on uskoro zaprositi i da će uskoro moći pobjeći od kuće i svoje majke. Nikada nije mogla zamisliti šta će joj se sljedeće dogoditi.

Bačena u samicu

Madam Monnier je svom sinu Marcelu ispričala o Blanchevoj vezi. Bio je veoma poslušan i odan majci, i potpuno je vjerovao u tradicionalne ideje društva. Bio je šokiran ljutim i zlokobnim sukobima između njegove sestre i majke i pomislio je da je Blanche izvan kontrole. Oboje su se složili da ne žele da Blanche bude sa tim čovjekom i htjeli su da je nauče lekciju.

Usred noći, Blanche se vratila kući nakon sastanka sa ljubavnikom. Madame Monnier i Marcel su se skrivali na vrhu stepenica. U mraku su zgrabili Blanche, a potom je zatvorili u potkrovlje na kojem je na podu čekao slamnati madrac. Blanche mora da je vrištala na njih, a majka joj je rekla kroz vrata da će, ako želi da izađe, obećati da će prekinuti sa svojim dečkom.

Na prozore su prikovane roletne, a teške zavjese visile su preko tih kapaka, što je učinilo sobu potpuno tamnom, čak i danju. Blanche bi sigurno morala da se dodirima kreće po sobi kako bi znala gdje se šta nalazi. Insekti i miševi puzali su tavanom. Njena majka čak nije ni otvorila vrata kako bi joj dala hranu ili dozvolila da koristi kupatilo. Umjesto toga, povremeno bi joj ispod vrata provukla ostatke hrane.

To su bile čak i gore okolnosti od onih kada se neko drži u samici. Biti sam i u mraku tako dugo je poznato po tome što ljude izludi, bez obzira koliko su prije toga bili mentalno sposobni. Blanche je zapravo bila jako jaka i očigledno vrlo tvrdoglava, jer je odbila da se preda zahtjevima svoje majke.

Dvadeset i pet godina zarobljeništva

Dani su prolazili, a gospođa Monnier je mogla vidjeti da Blanche ostaje čvrsta u svojoj odluci. Počela je da govori svojim prijateljima u gradu da je Blanche nestala usred noći, čineći to prilično uvjerljivo sa lažnim plakanjem i sve što ide uz to. Ne znamo da li je Blanchein dečko ikada došao do kuće da je potraži, ali da jeste, Madam Monnier bi mu vjerovatno ispričala istu priču.

Njen sin, Marcel, bio je veoma odan i svima je ispričao istu priču. Vjerovatno su odlučili da će, ako konačno pristane da izađe, reći susjedima da se vratila kući. Marcel je postao administrator u lokalnoj zajednici, a za njega i njegovu majku bila je važna samo njihova reputacija.

Blanche je postajala sve tanja i mršavija, živjela je u svojoj prljavštini, iz dana u dan sve više i više luda. Vrištala je kroz prozore, nadajući se da će je neko na ulici čuti, ali pomoć nikad nije došla. Dvadeset pet godina kasnije, Blanche nije popustila pred zahtjevima svoje majke, i ostala je zatvorena na tavanu.

Anonimno pismo

Godine 1901. u policijsku stanicu u Poitieru stiglo je anonimno pismo u kojem je pisalo da je jedna mlada žena zarobljena u kući u Rue de la Visitation. Policija je došla u kuću da istraži, a kada su pokucali na vrata, iako su iznutra čuli glasove niko se nije javio. Vidjeli su i kako se miču zastori i pretpostavili da mama Monnier viri kroz prozor. Odlučili su provaliti i pretražili svaku sobu u potrazi za zarobljenom ženom. Kada su otvorili vrata potkrovlja, ugledali su kostur Blanche Monnier.

Ona je tada već imala 50 godina i nije vidjela dnevnu svjetlost 25 godina. Bila je potpuno gola, i sakrila je svoje tijelo i lice ispod pokrivača, jer se prije svega nije mogla nositi sa sunčevom svjetlošću. Bila je prestravljena i potpuno poremećena. Imala je samo 25 kilograma.

Jedan od policajaca je u svojoj izjavi napisao: “Odmah smo izdali nalog da otvorimo prozore. To je učinjeno s velikim poteškoćama. Stare, tamne zavjese padale su pod veliki oblak prašine. Da bi otvorili kapke, bilo je potrebno potpuno ih izvaliti iz njihovih šarki.”

Blanche je ležala na slamnatom dušeku koji je bio potpuno truo, a ona je ležala u svojoj prljavštini. Mrvice hrane i bube su bile na podu. Miris je bio tako loš, da policajci nisu htjeli da uđu unutra da istraže. Blanche je odvedena u Hotel-Dieu bolnicu, a doktori su mislili da će umrijeti, jer je bila tako mršava. Medicinske sestre su je okupale, a ona je stalno govorila kako je divno biti čist, i koliko je zahvalna što je slobodna. Još joj je zbog osetljivosti bilo teško da bude na suncu.

Kada je policija izvršila pretres njenog doma, gospođa Monnier je potpuno mirna sjedila u svojoj dnevnoj sobi. Blanchein brat je još uvijek živio u kući, što jasno pokazuje da je i on izmanupilisan te da ni u svojim pedesetim nije imao vlastiti život. Ipak, on je policiju pokušao da ubijedi da je Blanche sama kriva za sve što joj se dogodilo.

Na suđenju

Kada su on i njegova majka dovedeni na sud, Marcel je posvjedočio da je Blanche bila ljuta žena, puna bijesa. (Pitate se zašto ?!) I da su mislili da je mentalno bolesna. Rekao je da će samo luda osoba izabrati da ostane u samici umjesto da raskine sa nekim, i zato su je držali zaključanom. Smatrali su da mora da je luda i da zaslužuje da bude zatvorena. Također je tvrdio da nikada nije ni pokušala pobjeći iz sobe, te da je nakon što su je zaključali, jednostavno prihvatila sudbinu i odlučila ostati.

Očigledno, ovo nije bila istina. Čitava grupa policajaca morala je da radi zajedno kako bi skinula kapke sa prozora, i nije bilo šanse da slaba i izgladnjela Blanche to sama uradi. Susjedi su došli da svjedoče na suđenju, tvrdeći da su mislili da čuju krikove žene koja viče “policija!” iza blokiranog prozora. To je najverovatnije mjesto odakle je policiji i došlo anonimno pismo. Neko je vjerovatno (konačno!) primjetio vrištanje koje je trajalo 25 godina.

Blanche se nikada nije ponašala nasilno ili je napala nekog od doktora ili medicinskih sestara. Bila je smirena i veoma zahvalna što je spašena. Tragično, nikada više nije vidjela svog ljubavnika. Umro je 1885. godine.

Njena majka je proglašena krivom za svoje zločine i poslata je u zatvor. Ali bila je tako stara, tako da je umrla samo 15 dana nakon što je uhvaćena. Njen brat je dobio kaznu od godinu dana zatvora, ali on je bio advokat, tako da je znao kako da se zaštiti. Žalio se na optužbe i na kraju je bio slobodan.

Život u psihijatrijskoj bolnici

Blanche je bila u stanju da u bolnici dobije koji kilogram, ali nakon što je 25 godina bila u samici, kažu da je izgubila razum. Ona također nije imala gdje da ode. Imala je 50 godina i nije mogla naći muža i nastaviti sa svojim životom, a sigurno nije htjela da se vrati da živi sa svojim bratom. Poslali su je da živi u psihijatrijskoj bolnici Blois, gdje je umrla 1913. godine.

Gledajući unatrag, neki ljudi raspravljaju da li je Blanche Monnier  zaista bila luda ili ne. Na kraju krajeva, mogla je lagati mamu kako bi izašla iz potkrovlja, a onda pobjeći sa svojim dečkom. Drugi vjeruju da je bila savršeno zdrava prije odlaska na tavan, a da su je samica i tama izludili. Proučavane su i teorije da je Blanche pokazivala znakove lošeg ponašanja mnogo prije incidenta, ali se većina toga mogla pripisati tinejdžerskoj tjeskobi i pobuni.

Iako je ovo šokantan slučaj zlostavljanja, postavlja se pitanje – koliko je žena bilo stavljeno u slične situacije, samo da bi u roku od 24 sata popustile i složile da prekinu vezu? Koliko dugo je nasilje i mučenje korišteno za ugnjetavanje žena od donošenja vlastitih odluka? Pošto se ova porodična pitanja uvijek dešavaju iza zatvorenih vrata, sigurno je da većinu toga nikada nećemo saznati.

Zenica
scattered clouds
14 ° C
14 °
14 °
100 %
1kmh
40 %
pon
25 °
uto
28 °
sri
28 °
čet
28 °
pet
26 °

Posljednje objavljeno