Razgovor u emisiji „Most“ Radio Slobodna Evropa ponovo je otvorio pitanje koje u Bosni i Hercegovini tinja već godinama: zašto je negiranje genocida u Srebrenica postalo gotovo uobičajena politička praksa, a sankcionisanje takvog govora tek sporadična pojava?
Povod su prve pravosnažne presude za veličanje ratnih zločinaca i negiranje genocida, donesene četiri i po godine nakon što je to djelo ušlo u Krivični zakon BiH. Četiri i po godine u zemlji u kojoj se negiranje genocida ne dešava u kafanskim razgovorima, nego u skupštinskim klupama, na press konferencijama, u medijskim istupima i političkim govorima najviših zvaničnika.
Tu dolazimo do suštine problema.
Zakon postoji. Presude su moguće. Ali politički vrh ostaje nedodirljiv.
Upravo na toj liniji se godinama kreće retorika predsjednika Republike Srpske Milorad Dodik, koji negiranje genocida ne koristi kao incident, nego kao politički alat. I to ne sporadično, nego sistematski. U takvom ambijentu, svaka presuda protiv pojedinaca izvan političkog vrha izgleda kao poruka: zakon važi, ali ne za sve.
Sagovornici u „Mostu“, Vehid Šehić i Branko Todorović, zapravo su izgovorili ono što građani već odavno vide – pravosuđe reaguje sporo, selektivno i sa vidljivom dozom opreza kada se radi o političarima.
A upravo su političari ti koji najčešće negiraju genocid.
To nije pravni paradoks. To je društveni i institucionalni slom.
Jer negiranje genocida u Bosni i Hercegovini više nije pitanje historijskog revizionizma, nego pitanje političke poruke. Poruke koja kaže da se presude međunarodnih sudova mogu ignorisati, da se utvrđene činjenice mogu relativizirati i da je takav govor legitiman dio političke borbe.
I tu dolazimo do ključnog problema: negiranje genocida u BiH danas nije devijacija, nego normalizirana pojava.
Murali sa likom Ratka Mladića, javna okupljanja u čast osuđenih ratnih zločinaca, izjave političara u kojima se presude Haškog tribunala nazivaju „političkim konstrukcijama“ – sve to traje godinama. I tek sada imamo prve presude.
To znači da je društvo već duboko naviknuto na takav govor.
Kada tužilac može odbaciti prijavu za mural uz obrazloženje da „nema pismenog dokaza da je na njemu lik Ratka Mladića“, onda je jasno da problem nije u zakonu, nego u volji da se zakon primjenjuje.
I zato ovo pitanje nije pravno, nego političko.
Dokle god najviši zvaničnici mogu nekažnjeno negirati genocid, svaka presuda protiv „malih ljudi“ izgleda kao alibi pravosuđa da pokaže kako nešto radi. A zapravo šalje poruku da se granica sankcije završava tamo gdje počinje politika.
U takvoj atmosferi, zakon ne djeluje preventivno. Ne djeluje ni odgojno. Ne djeluje ni simbolički.
On samo postoji na papiru.
A negiranje genocida se nastavlja – glasno, javno i bez posljedica.
I zato pravo pitanje više nije da li će biti još presuda.
Pravo pitanje je: hoće li se zakon ikada primijeniti tamo gdje je najpotrebnije – na one koji negiranje genocida koriste kao političku strategiju.
