Dugi haški proces lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju, koji po davnoj ocjeni glavnog tužioca Sergea Brammertza ‘nije najbolji primjer međunarodne pravde’, bit će okončan ove srijede izricanjem pravosnažne presude.

Poslije suđenja, koje je trajalo od 2007. do 2012. godine, Haški tribunal je prvostepenom presudom 30. marta 2016. Šešelja oslobodio optužbi za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH, 1991-1993.

Prema prvostepenoj presudi, nije dokazana Šešeljeva krivica za zločine protiv čovječnosti: progon nesrba na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju i prisilno premještanje.

Šešelj je oslobođen i optužbi za kršenje zakona i običaja ratovanja: ubistva, mučenje, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje naselja, uništavanje vjerskih objekata i pljačku.

Tužilaštvo je žalbom zatražilo da apelaciono vijeće sudskog Mehanizma, pravnog nasljednika Tribunala, poništi oslobađajuću presudu, Šešelja proglasi krivim i osudi ga na 28 godina zatvora.

Šešelj je u pritvoru Haškog tribunala prije izricanja prvostepene presude već proveo 11,5 godina, od marta 2003. do novembra 2014, čime je, kako tvrdi, bilo prekršeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku.

Kao alternativu, tužioci su predložili da zbog toga što presudom, uslijed kardinalnih grešaka, pravda nije zadovoljena, apelaciono vijeće naloži da suđenje Šešelju bude ponovljeno.

Šešelj, koji se tokom procesa branio sam, zatražio je u pisanom podnesku da žalba bude odbačena, a oslobađajuća presuda potvrđena.

Oslobađajuću presudu Šešelju, donijetu preglasavanjem sudija, tužioci su u žalbi nazvali “nerazumnom”, “neobrazloženom”, pravno neutemeljenom i zasnovanom na “pogrešno protumačenim činjenicama”.

Po žalbi, u presudi uopće nisu razmotreni ključni dokazi o ratnim zločinima Šešeljevih ljudi, o povezanosti počinilaca s optuženim i njegovim govorima, kao i o udruženom zločinačkom poduhvatu nasilnog progona nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH radi stvaranja jedinstvene srpske države, čiji je Šešelj, prema optužnici, bio protagonista, zajedno s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i drugima.

Presuda, po tužilaštvu, nije uzela u obzir ni dokaze o masovnim “deportacijama i prisilnom premještanju” nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH, ključnim za utvrđivanje zločinačkog udruženja, koje je, po tužiocima, Šešelj i fizički počinio u Vukovaru i u sremskom selu Hrtkovci.

Kao temeljno pogrešan i potpuno suprotan sudskoj praksi Tribunala, tužioci su istakli zaključak iz presude da u Hrvatskoj i BiH nije bilo sistematskih i raširenih napada srpskih snaga na hrvatsko i muslimansko stanovništvo.

Ključno pitanje na koje bi apelaciono vijeće Mehanizma trebalo da odgovori je da li je Šešelj, kako tvrde tužioci, imao “zločinačku namjeru” stvaranja Velike Srbije progonom nesrba, koju su dobrovoljci SRS-a, podstaknuti njegovim govorima, sprovodili u Hrvatskoj i BiH. Ili je Velika Srbija bila isključivo Šešeljev politički program i neostvaren cilj, koji nije podrazumijevao zločine, kao što je utvrđeno prvostepenom presudom, na osnovu tvrdnji samog optuženog.

Šešeljeva “zločinačka namjera” da progna nesrbe, po tužiocima, dokazana je time što se, poslije njegovih izjava, poput one da je “najbolje rješenje bilo da se Hrvati potrpaju u autobuse i kamione koji će ih odvesti u Zagreb”, to “zaista i dogodilo… žrtve su stavljene u autobuse koji su ih odveli van srpskih teritorija, ili u logore gdje su podvrgnuti brutalnom nasilju”.

U prvostepenoj presudi, sudsko vijeće je, međutim, usvojilo Šešeljevu tvrdnju da su “autobusi bili izraz humanitarne pomoći za nesrbe koji nisu bili borci i koji su željeli da napuste ratnu zonu”.

Taj zaključak, tužioci su nazvali “zapanjujućim” i “uvredom za žrtve i svjedoke”.

Brojne druge Šešeljeve izjave, poput one da će “poteći rijeke krvi ako BiH proglasi nezavisnost”, po tužilaštvu, predstavljaju “jedva prikrivene pozive na prisilno premještanje” Bošnjaka i Hrvata, koje su, po dokazima, njegove pristalice zatim i sprovele na terenu.

U prvostepenoj presudi, međutim, većina sudija dopustila je da Šešeljeve izjave “mogu biti izraz alternativnog političkog programa koji nikada nije sproveden”.

Tužioci su kao suprotan dokazima označili i nalaz iz prvostepene presude da Šešelj nije naredio, ni odobrio zločine na više lokacija u Hrvatskoj i BiH, po da, ni de facto ni de jure, nije imao nadređeni položaj nad počiniocima.

Dobrovoljci SRS-a, po presudi, jesu, ali ne pod Šešeljevom kontrolom, počinili masovna ubistva, mučenje, okrutno postupanje, seksualno nasilje i pljačku u Vukovaru, Zvorniku, Sarajevu, Mostaru i Nevesinju.

Još jedno od pitanja za apelaciono vijeće jeste da li je Šešelj govorom mržnje u Vukovaru na jesen 1991. i vojvođanskom selu Hrtkovci u maju 1992 “počinio” progon hrvatskog stanovništva, kako tvrde tužioci, ili za to nema dovoljno dokaza, kako je utvrđeno prvostepenom presudom.

Šešelj, po toj presudi, u nekim svojim govorima jeste pozvao na protjerivanje nesrba, kao u Hrtkovcima, ali “Tužilaštvo nije dokazalo da je taj govor doveo do odlaska Hrvata i kampanje progona”, odnosno da je “postojala uzročno-posljedična veza između Šešeljevih govora i zločina”.

Po tužiocima, Šešeljev govor direktno je izazavao “napade” njegovih pristalica na lokalne Hrvate koji su bili prisiljeni da napuste Hrtkovce.

Tužilaštvo se žalilo i na dio presude u kojem je utvrđeno da Šešelj svojim govorima nije podsticao i pomagao zločine na drugim lokacijama u Hrvatskoj i BiH.

Kako tvrde tužioci, prvostepenom procesu Šešelju “pravda nije zadovoljena”. “Ukoliko oslobađajuća presuda opstane, to bi bilo ne samo uvreda za žrtve, nego bi i potkopalo vjerodostojnost suda”.

S druge strane, Šešelj je, u pisanom podnesku, tvrdio je da je morao i ranije biti oslobođen zbog potpuno nepravičnog postupka i protivpravno dugog pritvora.

Odlukom prvostepenog vijeća, Šešelj je sredinom novembra 2014. zbog bolesti pušten na privremenu slobodu u Srbiju i on od tada odbija da u Haagu učestvuje u postupku, tvrdeći da je “s Tribunalom završio”. Nije prisustvovao izricanju prvostepene presude, a u sudnici se neće pojaviti ni 11. aprila da sasluša konačnu odluku apelacionog vijeća.

Prvostepeno suđenje Šešelju pred Haškim tribunalom počelo je, poslije jednog neuspjelog pokušaja i štrajka glađu optuženog, u novembru 2007., a dokazni postupak je završnim riječima okončan u martu 2012.

Dugi haški proces lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešelju, koji po davnoj ocjeni glavnog tužioca Sergea Brammertza ‘nije najbolji primjer međunarodne pravde’, bit će okončan ove srijede izricanjem pravosnažne presude.

Poslije suđenja, koje je trajalo od 2007. do 2012. godine, Haški tribunal je prvostepenom presudom 30. marta 2016. Šešelja oslobodio optužbi za zločine nad Hrvatima i Bošnjacima u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH, 1991-1993.

Prema prvostepenoj presudi, nije dokazana Šešeljeva krivica za zločine protiv čovječnosti: progon nesrba na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, deportaciju i prisilno premještanje.

Šešelj je oslobođen i optužbi za kršenje zakona i običaja ratovanja: ubistva, mučenje, okrutno postupanje, bezobzirno razaranje naselja, uništavanje vjerskih objekata i pljačku.

Tužilaštvo je žalbom zatražilo da apelaciono vijeće sudskog Mehanizma, pravnog nasljednika Tribunala, poništi oslobađajuću presudu, Šešelja proglasi krivim i osudi ga na 28 godina zatvora.

Šešelj je u pritvoru Haškog tribunala prije izricanja prvostepene presude već proveo 11,5 godina, od marta 2003. do novembra 2014, čime je, kako tvrdi, bilo prekršeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku.

Kao alternativu, tužioci su predložili da zbog toga što presudom, uslijed kardinalnih grešaka, pravda nije zadovoljena, apelaciono vijeće naloži da suđenje Šešelju bude ponovljeno.

Šešelj, koji se tokom procesa branio sam, zatražio je u pisanom podnesku da žalba bude odbačena, a oslobađajuća presuda potvrđena.

Oslobađajuću presudu Šešelju, donijetu preglasavanjem sudija, tužioci su u žalbi nazvali “nerazumnom”, “neobrazloženom”, pravno neutemeljenom i zasnovanom na “pogrešno protumačenim činjenicama”.

Po žalbi, u presudi uopće nisu razmotreni ključni dokazi o ratnim zločinima Šešeljevih ljudi, o povezanosti počinilaca s optuženim i njegovim govorima, kao i o udruženom zločinačkom poduhvatu nasilnog progona nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj i BiH radi stvaranja jedinstvene srpske države, čiji je Šešelj, prema optužnici, bio protagonista, zajedno s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i drugima.

Presuda, po tužilaštvu, nije uzela u obzir ni dokaze o masovnim “deportacijama i prisilnom premještanju” nesrpskog stanovništva u Hrvatskoj, Vojvodini i BiH, ključnim za utvrđivanje zločinačkog udruženja, koje je, po tužiocima, Šešelj i fizički počinio u Vukovaru i u sremskom selu Hrtkovci.

Kao temeljno pogrešan i potpuno suprotan sudskoj praksi Tribunala, tužioci su istakli zaključak iz presude da u Hrvatskoj i BiH nije bilo sistematskih i raširenih napada srpskih snaga na hrvatsko i muslimansko stanovništvo.

Ključno pitanje na koje bi apelaciono vijeće Mehanizma trebalo da odgovori je da li je Šešelj, kako tvrde tužioci, imao “zločinačku namjeru” stvaranja Velike Srbije progonom nesrba, koju su dobrovoljci SRS-a, podstaknuti njegovim govorima, sprovodili u Hrvatskoj i BiH. Ili je Velika Srbija bila isključivo Šešeljev politički program i neostvaren cilj, koji nije podrazumijevao zločine, kao što je utvrđeno prvostepenom presudom, na osnovu tvrdnji samog optuženog.

Šešeljeva “zločinačka namjera” da progna nesrbe, po tužiocima, dokazana je time što se, poslije njegovih izjava, poput one da je “najbolje rješenje bilo da se Hrvati potrpaju u autobuse i kamione koji će ih odvesti u Zagreb”, to “zaista i dogodilo… žrtve su stavljene u autobuse koji su ih odveli van srpskih teritorija, ili u logore gdje su podvrgnuti brutalnom nasilju”.

U prvostepenoj presudi, sudsko vijeće je, međutim, usvojilo Šešeljevu tvrdnju da su “autobusi bili izraz humanitarne pomoći za nesrbe koji nisu bili borci i koji su željeli da napuste ratnu zonu”.

Taj zaključak, tužioci su nazvali “zapanjujućim” i “uvredom za žrtve i svjedoke”.

Brojne druge Šešeljeve izjave, poput one da će “poteći rijeke krvi ako BiH proglasi nezavisnost”, po tužilaštvu, predstavljaju “jedva prikrivene pozive na prisilno premještanje” Bošnjaka i Hrvata, koje su, po dokazima, njegove pristalice zatim i sprovele na terenu.

U prvostepenoj presudi, međutim, većina sudija dopustila je da Šešeljeve izjave “mogu biti izraz alternativnog političkog programa koji nikada nije sproveden”.

Tužioci su kao suprotan dokazima označili i nalaz iz prvostepene presude da Šešelj nije naredio, ni odobrio zločine na više lokacija u Hrvatskoj i BiH, po da, ni de facto ni de jure, nije imao nadređeni položaj nad počiniocima.

Dobrovoljci SRS-a, po presudi, jesu, ali ne pod Šešeljevom kontrolom, počinili masovna ubistva, mučenje, okrutno postupanje, seksualno nasilje i pljačku u Vukovaru, Zvorniku, Sarajevu, Mostaru i Nevesinju.

Još jedno od pitanja za apelaciono vijeće jeste da li je Šešelj govorom mržnje u Vukovaru na jesen 1991. i vojvođanskom selu Hrtkovci u maju 1992 “počinio” progon hrvatskog stanovništva, kako tvrde tužioci, ili za to nema dovoljno dokaza, kako je utvrđeno prvostepenom presudom.

Šešelj, po toj presudi, u nekim svojim govorima jeste pozvao na protjerivanje nesrba, kao u Hrtkovcima, ali “Tužilaštvo nije dokazalo da je taj govor doveo do odlaska Hrvata i kampanje progona”, odnosno da je “postojala uzročno-posljedična veza između Šešeljevih govora i zločina”.

Po tužiocima, Šešeljev govor direktno je izazavao “napade” njegovih pristalica na lokalne Hrvate koji su bili prisiljeni da napuste Hrtkovce.

Tužilaštvo se žalilo i na dio presude u kojem je utvrđeno da Šešelj svojim govorima nije podsticao i pomagao zločine na drugim lokacijama u Hrvatskoj i BiH.

Kako tvrde tužioci, prvostepenom procesu Šešelju “pravda nije zadovoljena”. “Ukoliko oslobađajuća presuda opstane, to bi bilo ne samo uvreda za žrtve, nego bi i potkopalo vjerodostojnost suda”.

S druge strane, Šešelj je, u pisanom podnesku, tvrdio je da je morao i ranije biti oslobođen zbog potpuno nepravičnog postupka i protivpravno dugog pritvora.

Odlukom prvostepenog vijeća, Šešelj je sredinom novembra 2014. zbog bolesti pušten na privremenu slobodu u Srbiju i on od tada odbija da u Haagu učestvuje u postupku, tvrdeći da je “s Tribunalom završio”. Nije prisustvovao izricanju prvostepene presude, a u sudnici se neće pojaviti ni 11. aprila da sasluša konačnu odluku apelacionog vijeća.

Prvostepeno suđenje Šešelju pred Haškim tribunalom počelo je, poslije jednog neuspjelog pokušaja i štrajka glađu optuženog, u novembru 2007., a dokazni postupak je završnim riječima okončan u martu 2012.