Euro je u srijedu prešao psihološku granicu od 1,20 dolara, dostigavši najviši nivo u odnosu na američku valutu u posljednjih nekoliko godina. Na prvi pogled, riječ je o još jednom dnevnom pomjeranju na deviznom tržištu. Međutim, za finansijska tržišta, centralne banke i izvoznike s obje strane Atlantika, ovo je mnogo više od obične brojke na ekranu.
Granica od 1,20 nije slučajna. U valutnom trgovanju ona predstavlja snažan tehnički i psihološki nivo, tačku na kojoj se mijenja percepcija snage valuta i očekivanja investitora. Kada euro pređe taj prag, tržište to ne tumači samo kao jačanje evropske valute, nego prije svega kao – slabljenje dolara.
A dolar je posljednjih sedmica pod sve većim pritiskom.
Investitori sve otvorenije reagiraju na političke poruke iz Sjedinjenih Država, posebno na odnose Bijele kuće i Federalnih rezervi (FED). Pitanja nezavisnosti centralne banke, signali o mogućim političkim pritiscima na monetarnu politiku i geopolitičke tenzije, pojačali su nesigurnost oko dugoročne stabilnosti američke valute. U takvom ambijentu kapital se prirodno seli u sigurnije ili stabilnije valute – a euro se trenutno nameće kao logična alternativa.
Istovremeno, evropska ekonomija pokazuje znakove stabilizacije nakon višegodišnjeg perioda inflatornih pritisaka i energetskih šokova. Evropska centralna banka (ECB) ostavlja dojam monetarne predvidivosti, što je investitorima u ovom trenutku važnije od same visine kamatnih stopa.
Za Evropu, jači euro ima dvostruko lice.
S jedne strane, jača valuta znači jeftiniji uvoz energenata i sirovina, što je posebno važno za zemlje eurozone koje su snažno zavisne od uvoza. S druge strane, izvoznici, naročito njemačka industrija, nisu oduševljeni ovim razvojem događaja. Skuplji euro čini evropsku robu manje konkurentnom na svjetskom tržištu, posebno u odnosu na američke i azijske proizvođače.
Upravo zato se u finansijskim krugovima u Frankfurtu već postavlja pitanje: dokle je poželjan rast eura?
Za Sjedinjene Države, situacija je osjetljivija. Slabiji dolar poskupljuje uvoz, podstiče inflaciju i komplikuje monetarnu politiku FED-a, koji ionako balansira između borbe protiv inflacije i očuvanja ekonomskog rasta. Svaki daljnji pad dolara može povećati pritisak na američke potrošače, ali i na političku scenu uoči izbora.
Važno je napomenuti da kurs od 1,20 nije historijski rekord. Euro je 2008. godine dostizao i 1,56 dolara. Ipak, današnji kontekst je bitno drugačiji. Tada je euro rastao zbog strukturalne slabosti američke ekonomije nakon finansijske krize. Danas euro jača prvenstveno zbog gubitka povjerenja u stabilnost dolara i političke poruke koje dolaze iz Washingtona.
Zato ovaj nivo ima simboličku težinu.
Prelazak eura iznad 1,20 šalje poruku da tržište počinje drugačije vagati odnos snaga između dvije najveće svjetske ekonomije. To je signal da dolar više nije neprikosnoveno utočište kapitala u vremenima neizvjesnosti, barem ne u mjeri u kojoj je to bio proteklih decenija.
Ako se ovaj trend nastavi, kurs eura neće biti samo pitanje valutnog tržišta, nego i pokazatelj dubljih promjena u globalnoj finansijskoj ravnoteži.
