U paru zavezani lancima i provedeni direktno iz istražnih zatvora širom cijele Jugoslavije u stočne vagone, čija je posljednja stanica bila Bakar, odvojak pruge Zagreb – Rijeka, hiljade zatvorenika pod okriljem noći bacano je u tovarne utrobe brodova za koje nisu znali gdje idu.

Tako dezorijentirani, nakon pristajanja na njima nepoznatu lokaciju, gurani su sa palube na oštri krš obale, ponekad toliko jako da neki od njih nisu ni preživjeli pad. Zatim su natjerani da trče kroz “špalir”, dvored tadašnjih milicajaca, koji su ih pljuvali i vrijeđali dok su prolazili između njih, nazivajući ih “slugama Moskve”.

Kad su ‘zaratili’ Tito i Staljin…

To je bio dolazak prve od mnogih grupa zatvorenika na Goli otok, “najmračniju i najsramniju pojavu u jugoslovenskom komunizmu”, kako ga je kasnije opisao Milovan Đilas. Bio je juli 1949. godine, malo više od godinu nakon što je tadašnji Sovjetski savez objavio Rezoluciju Informbiroa kako bi se smijenilo političko vodstvo Jugoslavije poslije raskola Josipa Broza Tita s Jozefom Staljinom.

Za mnoge stanovnike Jugoslavije to je predstavljalo šok, s obzirom da su tokom prethodnih godina intenzivne staljinizacije Sovjetski savez i njegov lider predstavljani kao najveći prijatelji, a sovjetski modeli u ekonomiji, kulturi, sportu i drugim oblastima revnosno kopirani i primjenjivani. Oni koji nisu mogli prihvatiti da to više nije tako i oni za koje se sumnjalo da su na strani Staljina završavali su na Golom tokom, gdje su “preodgajani” da revidiraju svoje stavove.

Sedamdeset i dvije godine nakon toga, u istoj uvali gdje je bilo “pristanište” takozvanih ibeovaca, pristalica Rezolucije, koji su, na nesnosnom suncu, mučeni žeđu, stajali u “gnijezdu” golootočkog kamena, prisiljeni da ga usitnjavaju kako bi nastale najpoznatije pločice u Jugoslaviji, sada je mjesto gdje uplovaljavaju privatni mali gliseri i brodski izleti s turistima u kupaćim kostimima, s peškirima i ostalim plažnim rekvizitima. Na pitanje da li znaju šta se na otoku dešavalo, u prolazu na engleskom jeziku odgovaraju da su usput saznali da je tu bio zloglasni zatvor, koji opisuju kao “hrvatski Alcatraz”.

Odmah uz pristanište je restoran te suvenirnica s magnetima, majicama i razglednicama, čiji su vlasnici ljudi sa otoka Raba, koji tu dolaze svaki dan u sezoni. Preko puta je i polazna tačka za turistički vozić, prikačen na traktor naziva “Goli Express”, koji za 40 kuna (5,5 eura) vozi goste kroz nekadašnji sistem četiri logora, kroz koji je, tokom sedam prvih godina postojanja, prošlo oko 13.000 zatvorenika i zatvorenica.

Svakidašnji prizor tokom ljetne sezone na Jadranu u ovom kontekstu izgleda poprilično banalno i s obzirom na historijsku težinu i pouku ovog mjesta, ali se savršeno poklapa s nemarnim odnosom vlasti prema tome. I za lijevicu i za desnicu u Hrvatskoj Goli otok je škakljiva tema. U antikomunističkom narativu desničarskih političara u fokusu su uvijek bila stradanja na Bleiburugu, jer se u njega nije uklapala činjenica da su na Golom otoku zatvarani i komunisti te da nije bilo etničke segregacije, dok je za ljevičare puno važnije bilo govoriti o veličini fašističkih zločina.

Stoga su Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Hrvatske i Regionalni ured njemačke Fondacije “Friedrich Ebert Stiftung” u Zagrebu pokrenuli inicijativu za memoralizaciju Golog otoka, konstantno pozivajući vlasti na njegovu zaštitu i konzervaciju nekadašnjih logorskih objekata te otvaranje muzejskog i obrazovnog centra gdje će se očuvati sjećanje na ono što se dešavalo.

Na ovo je tokom obilježavanja 72. godišnjice dolaska prvih zatvorenika još jednom ukazala voditeljica Documente Vesna Teršelič, objašnjavajući pored devastirane zgrade nekadašnjeg logora koliko su bitni napori da se održi kultura sjećanja i pozvavši vlasti Hrvatske još jednom da se uključe. Obilazak otoka, kojeg su vodili historičari Boris Stamenić i Martin Previšić te arhitekta Vladi Bralić, koautori Kratkog vodiča kroz povijest logora na Golom otoku, potvrđuje upozorenja o stanju u kojem se objekti nalaze.

‘Ljudski’ hlad za zasađeno drveće

Nakon zloglasnog pristaništa, sada okruženog turistima i brodovima, prvi zatvorenici su se smještali u barake, u kojima su spavali na krevetima na sprat, poput onih u nacističkim logorima, toliko pribijeni jedni uz druge da kada bi se jedan okrenuo, svi bi to morali učiniti. U pauzama prisilnog rada išli su na ispitivanja u obližnjoj zgradi za isljednike, koja, zbog svojih lukova obloženih fino isklesanim kamenom, više podsjeća na neki ljetnikovac nego na mjesto gdje su logoraši pod pritiskom morali prokazivati svoje prijatelje i rodbinu.

Bralić, koji trenutno radi doktorsku disertaciju na temu arhitekture Golog otoka, objašnjava kako je među zatvorenicima bilo arhitekata i inženjera koji su pravili nacrte objekata.

Logor je funkcionirao tako da se stvarala fiktivna samouprava zatvorenika, odnosno hijerahija logoraša, koji su rangirani tako da su na vrhu bili oni koji su revidirali svoj stav, a na dnu oni koji su “bojkotirani”. Uprava državne bezbjednosti, odnosno UDB(A), među zatvorenicima birala je i starješine logora, koji su imali određene privilegije.

Kasnije su, umjesto milicajaca, u “špaliru” stajali sami zatvorenici dočekujući pridošlice, koji ne samo da su ih vrijeđali, nego su ih i tukli kako bi dokazali svoju lojalnost. Stvorena je takva atmosfera nepovjerenja i paranoje da je svako svakog prijavljivao čak i kada bi se neko požalio da ima malo vode.

Prije će oprostiti brat nego prijatelj

Vode ni danas nema na Golom otoku, koji je, uz otok Sveti Grugur, gdje su, također, nekada bili držani zatvorenici i zatvorenice, zbog toga najveći nenaseljeni otok na Jadranu. Struja je provedena podvodnim kablom, a zatvorenici su morali graditi velike vodene rezervoare, gdje su skupljali kišnicu, od kojih se neki naziru i danas.

“Morali ste revidirati svoj stav, morali ste priznati da niste za Staljina, nego za Tita, ali to nije bilo dovoljno, morao si to dokazati, a kako? Morao si prokazivati druga, čak i one koji su bili na slobodi. Onda neki ljudi pod takvim pritiskom nisu htjeli odati nekog svoj prijatelja ili poznanika, nego su slagali da im je, recimo, netko iz obitelji ‘ibeovac’, jer će mu brat lakše oprostiti. Ako nisi htio pristati na to, dolazio bi pod bojkot, kažanjavanje prisilnim radom u jednom od kamenoloma”, objašnjava Bralić.

“Taj sistem političkog preodgoja se vidi na primjeru naprave koja se zvala ‘tragač’. To je bio drveni sanduk koji je imao ručke s jedne i s druge strane. Dvojica su ga nosila i to je služilo za prenošenje velikih komada kamena. Međutim, ovdje su jedne ručke bile kraće a druge su bile duže i tu je bilo puno veća težina. Onda je onaj koji je revidirao svoj stav uzimao kraću ručku i tjerao ovog drugog koji je bio bojkotiran da nosi kutiju s kamenjem”, dodaje Bralić.

Najviše je bilo Crnogoraca…

Na otoku je bio i poseban, izdvojen logor za žene, a njih oko 800 koje su se tu nalazile nisu dobijale ništa drugačiji tretman nego muškarci. Svaka nekadašnja jugoslovenska republika je imala svog isljednika, a procentualno u odnosu na broj stanovnika među zatvorenicima je najviše bilo Crnogoraca.

Na iznenađenje mnogih koji su došli očekujući samo kamen i krš, u skladu sa samim imenom mjesta i pričama o teškom radu pod suncem koji prži, na Golom otoku raste dosta vegetacije, a jedan dio je potpuno pod drvećem. Pošumljavanje je krenulo s prvim zatvorenicima. Zemlja se dovozila sa Raba i Velebita, kopale su se jame, u koje su logorši sadili sadnice bora, a zatim stajali iznad njih cijeli dan na suncu kako bi napravili sjenu i zalijevali ih da se to primi i počne rasti. Čak i ova vrsta aktivnosti bilježila se kao pokazatelj revidiranja stava ako su se zatvorenici dobrovljno javljali da to rade, i to nedjeljom, kada su imali slobodan dan.

Ideja o Golom otoku nastala je u vrhu UDBA-e, jer su uvjeti koji su se tražili, a jedan od najvažnijih je bila tajnost i izoliranost, tu bili ispunjeni više nego u nekom zatvoru na kopnu. Nesnosne vrućine ljeti te bura koja puše zimi i doslovno ledi obale, zaklonjenost otoka od kontinentalnog dijela te mogućnost zabrane plovidbe činili su ga idealnim za ideju koju su imali.

‘Ideš na Mermer, a ne u logor’

“Ali, nije se smjelo reći da je to logor. UDBA je tu formirala proizvodnju i poduzeće koje se zvalo Mermer, a onda se govorilo ‘ideš na Mermer’, a ne na Goli otok. Time se lukavo skrivala ta osnovna funkcija, a to je bio politički preodgoj, jer se govorilo da ljudi tu idu na rad. Zatvorenici su, također, radili na obradi drveta. To se sve nastavilo i kasnije, nakon 1956. godine, ali se formiralno novo poduzeće Velebit. Oni su razvili svoje djelatnost, čak su proizvodili svoje pločice od samljevenog kamena, imali su serijsku proizvodnju stolica i stolova, i danas to postoji po Rijeci, a izvozile su se i u arapske zemlje”, priča Bralić dok grupu predvodi prema drugom logoru, poznatom kao “Velika žica”.

Hodajući po nesnosnom suncu, s flašama vode, mogu se čuti međusobni komentari: “Kako li je tek njima bilo?” kada je tu bio samo makadam, bez drveća sa strane, koja toliko-koliko daju hlad i psihološki momenat da nije sve tako ogoljeno. Pogled se pruža na more i obližnji otok Rab, dok se u daljini nazire Pag te uzdiže Velebit.

Sa strane puta svugdje su vidljive pločice karakteristične za brojne škole, javne zgrade i terase izgrađene u socijalizmu. Iako polomljene, na pozadini se na nekima može vidjeti utisnuti natpis preduzeća Velebit. Dolazimo do mjesta gdje se pruža pogled na uvalu Vela Draga i geografsku udubinu u kojoj je izgrađen logor “Velika žica”, napravljen od paviljona za kažnjenike, upravničkih zgrada i trga na kojem se vršila prozivka zatvorenika.

‘Najopasniji’ zatvorenici u Petrovoj rupi

“Tu je čak bila pozornica, na kojoj su zatvorenici igrali predstave. Zabilježeno je da je odigrano više od 20 predstava koje su se posmatrale sa trga. Tu su, također, neki po kazni morali usitnjavati kamen do najmanje sitnežni, tucanika”, opisuje Bralić dok nas vodi ka posljednjoj “stanici”, mjestu poznatom kao Petrova rupa.

Jama nastala kopanjem italijanskih firmi, koje su imale koncesiju na eksploataciju boksita, što je bio prvi ljudski utjecaj na otok, sada je poprilično zatrpana i zaravnjenja. Ne odaje dojam da je to nekada bila jama duboka deset metara, u kojoj se držalo 130 visokih političkih zatvorenika, univerzitetskih profesora i intelektualaca, najvećih protivnika režima i za UDBA-u najopasnijih, zbog mogućeg širenja utjecaja i ideologije na druge. Zbog toga kažnjenici iz tri ostala logora nisu znali za Petrovu rupu, iako su neki kasnije svjedočili da su naslućivali da ona postoji, jer su nosili vodu iz kazana do određenog mjesta i onda su se morali povući kako bi došli kažnjenici iz jame da je preuzmu.

Bralić ističe da tokom proučavanja ove teme nigdje nije naišao na primjer logora u drugim dijelovima svijeta u kojem su ljude držali u rupi, okružene zidom od dva metra, sa stražarnicima i stepenicama. Čak dodaje da se ne može sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da je tu bila Petrova rupa, ali da svi dokazi upućuju da je to mjesto koje se zvanično zvalo “Radilište 101”.

“Neki ljudi su nam to pokazali, neki su približno pokazivali, ali nismo sto posto sigurni. Ja sam našao na nacrtu iz 70-tih godina da je tu označen ‘objekt 101’, tako da je 90 posto sigurno, ali potrebno je uraditi arheološka ispitivanja da bi se to definitivno utvrdilo. Petrova rupa se zove jer je jedan od kažnjenika bio Petar Komnenić, inače Crnogorac i predsjednik Ustavotvorne skupštine Crne Gore. Kada su ga tu doveli, on je govorio da to nije radilište, nego rupa, i onda bio bio kažnjen; s obzirom da je pružao inat, to se onda tako i nazvalo.”

Jedina zatvorenica koja nije ‘revidirala’ stav

Pod pritiskom mučenja i prisilnog rada, gotovo svi zatvorenici Golog otoka revidirali bi svoj stav, osim jedne zatvorenice, Brane Marković, koja je do kraja ostala dosljedna u svojoj podršci Staljinu. Kako objašnjava Bralić, ona je na kraju puštena, ali se objesila na grobu svoje majke u Beogradu. Dodaje da je danas živ samo jedan od zatvorenika Golog otoka koji je tu bio zatočen tokom sukoba Jugoslavije i SSSR-a.

“Od 13.000 ljudi koliko ih je bilo tu, a neki su bili povratnici i njih su zvali ‘dvomotorci’, poginulo je 287 ljudi, prema evidenciji UDBA-e. Najgore je bilo u razdoblju kada je eskalirao sukob Staljina i Tita, a kasnije je, pogotovo nakon smrti Staljina 1953. godine, ublažen režim kazne.”

Nakon 1956. godine, na Goli otok prestaju se dovoditi politički zatvorenici te, umjesto toga, postaje zatvor za kriminalce koje su bili osuđeni u pravim sudskih postupcima. Zatvor je ukinut 1988. godine, a nakon što je čuvarska služba potpuno napustila otok, počeli su dolaziti ljudiiz okolnih mjesta i pljačkati sve što su našli. Skidali su čak pločice i prozore, a jedan brod je i potonuo pod težinom ukradenog materijala.

Lokalci su shvatli potencijal otoka

Goli otok je dugo bio zabranjena tema te čak ni oni koji su bili tu nisu o tome pričali na slobodi, jer su morali potpisati zapisnik gdje piše da im je to zabranjeno. Prvi put se za logor moglo saznati početkom 60-tih, i to nakon objavljena dva članka u magazinu hrvatskih emigranata u Londonu, u kojima su se opisivale torture, a bile su priložene i dvije neprecizne karte nacrtane rukom. Kako ističe Bralić, tek nakon Titove smrti 1980. godine nastupio je “bum” literature o Golom otoku.

Danas je cijelo mjesto prepušteno stihiji. Ozbiljnije od vlasti i vjerovatno s više uloženih sredstava, potencijal mjesta su shvatili lokalci. Ipak, da bi se ostvarila istinska svrha Golog otoka kao mjesta sjećanja i podsjećanja te kritičkog suočavanja s prošlošću potrebne su državne inicijative i ulaganja.

U paru zavezani lancima i provedeni direktno iz istražnih zatvora širom cijele Jugoslavije u stočne vagone, čija je posljednja stanica bila Bakar, odvojak pruge Zagreb – Rijeka, hiljade zatvorenika pod okriljem noći bacano je u tovarne utrobe brodova za koje nisu znali gdje idu.

Tako dezorijentirani, nakon pristajanja na njima nepoznatu lokaciju, gurani su sa palube na oštri krš obale, ponekad toliko jako da neki od njih nisu ni preživjeli pad. Zatim su natjerani da trče kroz “špalir”, dvored tadašnjih milicajaca, koji su ih pljuvali i vrijeđali dok su prolazili između njih, nazivajući ih “slugama Moskve”.

Kad su ‘zaratili’ Tito i Staljin…

To je bio dolazak prve od mnogih grupa zatvorenika na Goli otok, “najmračniju i najsramniju pojavu u jugoslovenskom komunizmu”, kako ga je kasnije opisao Milovan Đilas. Bio je juli 1949. godine, malo više od godinu nakon što je tadašnji Sovjetski savez objavio Rezoluciju Informbiroa kako bi se smijenilo političko vodstvo Jugoslavije poslije raskola Josipa Broza Tita s Jozefom Staljinom.

Za mnoge stanovnike Jugoslavije to je predstavljalo šok, s obzirom da su tokom prethodnih godina intenzivne staljinizacije Sovjetski savez i njegov lider predstavljani kao najveći prijatelji, a sovjetski modeli u ekonomiji, kulturi, sportu i drugim oblastima revnosno kopirani i primjenjivani. Oni koji nisu mogli prihvatiti da to više nije tako i oni za koje se sumnjalo da su na strani Staljina završavali su na Golom tokom, gdje su “preodgajani” da revidiraju svoje stavove.

Sedamdeset i dvije godine nakon toga, u istoj uvali gdje je bilo “pristanište” takozvanih ibeovaca, pristalica Rezolucije, koji su, na nesnosnom suncu, mučeni žeđu, stajali u “gnijezdu” golootočkog kamena, prisiljeni da ga usitnjavaju kako bi nastale najpoznatije pločice u Jugoslaviji, sada je mjesto gdje uplovaljavaju privatni mali gliseri i brodski izleti s turistima u kupaćim kostimima, s peškirima i ostalim plažnim rekvizitima. Na pitanje da li znaju šta se na otoku dešavalo, u prolazu na engleskom jeziku odgovaraju da su usput saznali da je tu bio zloglasni zatvor, koji opisuju kao “hrvatski Alcatraz”.

Odmah uz pristanište je restoran te suvenirnica s magnetima, majicama i razglednicama, čiji su vlasnici ljudi sa otoka Raba, koji tu dolaze svaki dan u sezoni. Preko puta je i polazna tačka za turistički vozić, prikačen na traktor naziva “Goli Express”, koji za 40 kuna (5,5 eura) vozi goste kroz nekadašnji sistem četiri logora, kroz koji je, tokom sedam prvih godina postojanja, prošlo oko 13.000 zatvorenika i zatvorenica.

Svakidašnji prizor tokom ljetne sezone na Jadranu u ovom kontekstu izgleda poprilično banalno i s obzirom na historijsku težinu i pouku ovog mjesta, ali se savršeno poklapa s nemarnim odnosom vlasti prema tome. I za lijevicu i za desnicu u Hrvatskoj Goli otok je škakljiva tema. U antikomunističkom narativu desničarskih političara u fokusu su uvijek bila stradanja na Bleiburugu, jer se u njega nije uklapala činjenica da su na Golom otoku zatvarani i komunisti te da nije bilo etničke segregacije, dok je za ljevičare puno važnije bilo govoriti o veličini fašističkih zločina.

Stoga su Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Hrvatske i Regionalni ured njemačke Fondacije “Friedrich Ebert Stiftung” u Zagrebu pokrenuli inicijativu za memoralizaciju Golog otoka, konstantno pozivajući vlasti na njegovu zaštitu i konzervaciju nekadašnjih logorskih objekata te otvaranje muzejskog i obrazovnog centra gdje će se očuvati sjećanje na ono što se dešavalo.

Na ovo je tokom obilježavanja 72. godišnjice dolaska prvih zatvorenika još jednom ukazala voditeljica Documente Vesna Teršelič, objašnjavajući pored devastirane zgrade nekadašnjeg logora koliko su bitni napori da se održi kultura sjećanja i pozvavši vlasti Hrvatske još jednom da se uključe. Obilazak otoka, kojeg su vodili historičari Boris Stamenić i Martin Previšić te arhitekta Vladi Bralić, koautori Kratkog vodiča kroz povijest logora na Golom otoku, potvrđuje upozorenja o stanju u kojem se objekti nalaze.

‘Ljudski’ hlad za zasađeno drveće

Nakon zloglasnog pristaništa, sada okruženog turistima i brodovima, prvi zatvorenici su se smještali u barake, u kojima su spavali na krevetima na sprat, poput onih u nacističkim logorima, toliko pribijeni jedni uz druge da kada bi se jedan okrenuo, svi bi to morali učiniti. U pauzama prisilnog rada išli su na ispitivanja u obližnjoj zgradi za isljednike, koja, zbog svojih lukova obloženih fino isklesanim kamenom, više podsjeća na neki ljetnikovac nego na mjesto gdje su logoraši pod pritiskom morali prokazivati svoje prijatelje i rodbinu.

Bralić, koji trenutno radi doktorsku disertaciju na temu arhitekture Golog otoka, objašnjava kako je među zatvorenicima bilo arhitekata i inženjera koji su pravili nacrte objekata.

Logor je funkcionirao tako da se stvarala fiktivna samouprava zatvorenika, odnosno hijerahija logoraša, koji su rangirani tako da su na vrhu bili oni koji su revidirali svoj stav, a na dnu oni koji su “bojkotirani”. Uprava državne bezbjednosti, odnosno UDB(A), među zatvorenicima birala je i starješine logora, koji su imali određene privilegije.

Kasnije su, umjesto milicajaca, u “špaliru” stajali sami zatvorenici dočekujući pridošlice, koji ne samo da su ih vrijeđali, nego su ih i tukli kako bi dokazali svoju lojalnost. Stvorena je takva atmosfera nepovjerenja i paranoje da je svako svakog prijavljivao čak i kada bi se neko požalio da ima malo vode.

Prije će oprostiti brat nego prijatelj

Vode ni danas nema na Golom otoku, koji je, uz otok Sveti Grugur, gdje su, također, nekada bili držani zatvorenici i zatvorenice, zbog toga najveći nenaseljeni otok na Jadranu. Struja je provedena podvodnim kablom, a zatvorenici su morali graditi velike vodene rezervoare, gdje su skupljali kišnicu, od kojih se neki naziru i danas.

“Morali ste revidirati svoj stav, morali ste priznati da niste za Staljina, nego za Tita, ali to nije bilo dovoljno, morao si to dokazati, a kako? Morao si prokazivati druga, čak i one koji su bili na slobodi. Onda neki ljudi pod takvim pritiskom nisu htjeli odati nekog svoj prijatelja ili poznanika, nego su slagali da im je, recimo, netko iz obitelji ‘ibeovac’, jer će mu brat lakše oprostiti. Ako nisi htio pristati na to, dolazio bi pod bojkot, kažanjavanje prisilnim radom u jednom od kamenoloma”, objašnjava Bralić.

“Taj sistem političkog preodgoja se vidi na primjeru naprave koja se zvala ‘tragač’. To je bio drveni sanduk koji je imao ručke s jedne i s druge strane. Dvojica su ga nosila i to je služilo za prenošenje velikih komada kamena. Međutim, ovdje su jedne ručke bile kraće a druge su bile duže i tu je bilo puno veća težina. Onda je onaj koji je revidirao svoj stav uzimao kraću ručku i tjerao ovog drugog koji je bio bojkotiran da nosi kutiju s kamenjem”, dodaje Bralić.

Najviše je bilo Crnogoraca…

Na otoku je bio i poseban, izdvojen logor za žene, a njih oko 800 koje su se tu nalazile nisu dobijale ništa drugačiji tretman nego muškarci. Svaka nekadašnja jugoslovenska republika je imala svog isljednika, a procentualno u odnosu na broj stanovnika među zatvorenicima je najviše bilo Crnogoraca.

Na iznenađenje mnogih koji su došli očekujući samo kamen i krš, u skladu sa samim imenom mjesta i pričama o teškom radu pod suncem koji prži, na Golom otoku raste dosta vegetacije, a jedan dio je potpuno pod drvećem. Pošumljavanje je krenulo s prvim zatvorenicima. Zemlja se dovozila sa Raba i Velebita, kopale su se jame, u koje su logorši sadili sadnice bora, a zatim stajali iznad njih cijeli dan na suncu kako bi napravili sjenu i zalijevali ih da se to primi i počne rasti. Čak i ova vrsta aktivnosti bilježila se kao pokazatelj revidiranja stava ako su se zatvorenici dobrovljno javljali da to rade, i to nedjeljom, kada su imali slobodan dan.

Ideja o Golom otoku nastala je u vrhu UDBA-e, jer su uvjeti koji su se tražili, a jedan od najvažnijih je bila tajnost i izoliranost, tu bili ispunjeni više nego u nekom zatvoru na kopnu. Nesnosne vrućine ljeti te bura koja puše zimi i doslovno ledi obale, zaklonjenost otoka od kontinentalnog dijela te mogućnost zabrane plovidbe činili su ga idealnim za ideju koju su imali.

‘Ideš na Mermer, a ne u logor’

“Ali, nije se smjelo reći da je to logor. UDBA je tu formirala proizvodnju i poduzeće koje se zvalo Mermer, a onda se govorilo ‘ideš na Mermer’, a ne na Goli otok. Time se lukavo skrivala ta osnovna funkcija, a to je bio politički preodgoj, jer se govorilo da ljudi tu idu na rad. Zatvorenici su, također, radili na obradi drveta. To se sve nastavilo i kasnije, nakon 1956. godine, ali se formiralno novo poduzeće Velebit. Oni su razvili svoje djelatnost, čak su proizvodili svoje pločice od samljevenog kamena, imali su serijsku proizvodnju stolica i stolova, i danas to postoji po Rijeci, a izvozile su se i u arapske zemlje”, priča Bralić dok grupu predvodi prema drugom logoru, poznatom kao “Velika žica”.

Hodajući po nesnosnom suncu, s flašama vode, mogu se čuti međusobni komentari: “Kako li je tek njima bilo?” kada je tu bio samo makadam, bez drveća sa strane, koja toliko-koliko daju hlad i psihološki momenat da nije sve tako ogoljeno. Pogled se pruža na more i obližnji otok Rab, dok se u daljini nazire Pag te uzdiže Velebit.

Sa strane puta svugdje su vidljive pločice karakteristične za brojne škole, javne zgrade i terase izgrađene u socijalizmu. Iako polomljene, na pozadini se na nekima može vidjeti utisnuti natpis preduzeća Velebit. Dolazimo do mjesta gdje se pruža pogled na uvalu Vela Draga i geografsku udubinu u kojoj je izgrađen logor “Velika žica”, napravljen od paviljona za kažnjenike, upravničkih zgrada i trga na kojem se vršila prozivka zatvorenika.

‘Najopasniji’ zatvorenici u Petrovoj rupi

“Tu je čak bila pozornica, na kojoj su zatvorenici igrali predstave. Zabilježeno je da je odigrano više od 20 predstava koje su se posmatrale sa trga. Tu su, također, neki po kazni morali usitnjavati kamen do najmanje sitnežni, tucanika”, opisuje Bralić dok nas vodi ka posljednjoj “stanici”, mjestu poznatom kao Petrova rupa.

Jama nastala kopanjem italijanskih firmi, koje su imale koncesiju na eksploataciju boksita, što je bio prvi ljudski utjecaj na otok, sada je poprilično zatrpana i zaravnjenja. Ne odaje dojam da je to nekada bila jama duboka deset metara, u kojoj se držalo 130 visokih političkih zatvorenika, univerzitetskih profesora i intelektualaca, najvećih protivnika režima i za UDBA-u najopasnijih, zbog mogućeg širenja utjecaja i ideologije na druge. Zbog toga kažnjenici iz tri ostala logora nisu znali za Petrovu rupu, iako su neki kasnije svjedočili da su naslućivali da ona postoji, jer su nosili vodu iz kazana do određenog mjesta i onda su se morali povući kako bi došli kažnjenici iz jame da je preuzmu.

Bralić ističe da tokom proučavanja ove teme nigdje nije naišao na primjer logora u drugim dijelovima svijeta u kojem su ljude držali u rupi, okružene zidom od dva metra, sa stražarnicima i stepenicama. Čak dodaje da se ne može sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da je tu bila Petrova rupa, ali da svi dokazi upućuju da je to mjesto koje se zvanično zvalo “Radilište 101”.

“Neki ljudi su nam to pokazali, neki su približno pokazivali, ali nismo sto posto sigurni. Ja sam našao na nacrtu iz 70-tih godina da je tu označen ‘objekt 101’, tako da je 90 posto sigurno, ali potrebno je uraditi arheološka ispitivanja da bi se to definitivno utvrdilo. Petrova rupa se zove jer je jedan od kažnjenika bio Petar Komnenić, inače Crnogorac i predsjednik Ustavotvorne skupštine Crne Gore. Kada su ga tu doveli, on je govorio da to nije radilište, nego rupa, i onda bio bio kažnjen; s obzirom da je pružao inat, to se onda tako i nazvalo.”

Jedina zatvorenica koja nije ‘revidirala’ stav

Pod pritiskom mučenja i prisilnog rada, gotovo svi zatvorenici Golog otoka revidirali bi svoj stav, osim jedne zatvorenice, Brane Marković, koja je do kraja ostala dosljedna u svojoj podršci Staljinu. Kako objašnjava Bralić, ona je na kraju puštena, ali se objesila na grobu svoje majke u Beogradu. Dodaje da je danas živ samo jedan od zatvorenika Golog otoka koji je tu bio zatočen tokom sukoba Jugoslavije i SSSR-a.

“Od 13.000 ljudi koliko ih je bilo tu, a neki su bili povratnici i njih su zvali ‘dvomotorci’, poginulo je 287 ljudi, prema evidenciji UDBA-e. Najgore je bilo u razdoblju kada je eskalirao sukob Staljina i Tita, a kasnije je, pogotovo nakon smrti Staljina 1953. godine, ublažen režim kazne.”

Nakon 1956. godine, na Goli otok prestaju se dovoditi politički zatvorenici te, umjesto toga, postaje zatvor za kriminalce koje su bili osuđeni u pravim sudskih postupcima. Zatvor je ukinut 1988. godine, a nakon što je čuvarska služba potpuno napustila otok, počeli su dolaziti ljudiiz okolnih mjesta i pljačkati sve što su našli. Skidali su čak pločice i prozore, a jedan brod je i potonuo pod težinom ukradenog materijala.

Lokalci su shvatli potencijal otoka

Goli otok je dugo bio zabranjena tema te čak ni oni koji su bili tu nisu o tome pričali na slobodi, jer su morali potpisati zapisnik gdje piše da im je to zabranjeno. Prvi put se za logor moglo saznati početkom 60-tih, i to nakon objavljena dva članka u magazinu hrvatskih emigranata u Londonu, u kojima su se opisivale torture, a bile su priložene i dvije neprecizne karte nacrtane rukom. Kako ističe Bralić, tek nakon Titove smrti 1980. godine nastupio je “bum” literature o Golom otoku.

Danas je cijelo mjesto prepušteno stihiji. Ozbiljnije od vlasti i vjerovatno s više uloženih sredstava, potencijal mjesta su shvatili lokalci. Ipak, da bi se ostvarila istinska svrha Golog otoka kao mjesta sjećanja i podsjećanja te kritičkog suočavanja s prošlošću potrebne su državne inicijative i ulaganja.