Zeničanka Maja Hadžiselimović svoj život je posvetila ličnoj nadogradnji, ali i jačanju samopouzdanja kod djevojčica i djevojaka u robotici. Upravo zbog ovoga Hadžiselimović je gošća naše emisije ‘One dolaze’ u mjesecu maju, kada govorimo o samopouzdanju.

Inžinjerka robotike Maja Hadžiselimović, koja je rođena u Zenici, a trenutno živi i radi u Augsburgu u Njemačkoj.

Na početku razgovora ističe da je priča o robotici počela na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, pa i prije toga s obzirom na to da je s tatom voljela gledati filmove o robotima i naučnoj fantastici.

“Na Elektrotehničkom fakultetu sam spoznala da bi to mogla biti moja naredna profesija te sam s profesorom Tarikom Lačevićem, koji mi je otvorio vrata prema tom svijetu, odlučila da konkurišem na nekoliko stipendija. Nakon toga je došla praksa u Njemačkoj i sve je išlo tim nekim putem”, govori Hadžiselimović i dodaje da su podrška porodice i profesora bili neizostavni na tom putu.

[poll id=”10″]

Tajvan, Maribor, Novi Sad, Augsburg…

Ističe kako je bilo teško ostvariti cilj, a od šest apliciranih stipendija dobila je samo dvije.

Smatra da se previše idealizira put do uspjeha u našem društvu, ali i da su padovi i odbijenice sastavni dijelovi toga i normalno dešavanje u životu.

Brojne prepreke savladala je voljom, ali i test ispita granica i snaga.

“Kada sam odlučila da idem u Tajvan, da budem učiteljica u jednoj školi i kada sam se prijavila i dobila tu priliku, zabrinula sam se kako će to sve da izgleda. Jednostavno, htjela sam sebe dovesti u takvo stanje, jer volim osjećaj kada se mogu uporediti na početku i kraju. Volim segmente života kada postajem jača i nezavisnija, a tome je doprinijelo i seljenje iz Sarajeva u Maribor, zatim u Novi Sad, pa Augsburg. Nije jednostavno kada znate da ste u krugu od 500 kilometara sami. Ti momenti vas učine jačim. Sada gdje god odem bit će na početku teško, ali brzo sve uredu kada dolazi osjećaj da postajem jača”, dodaje Hadžiselimović.

Nakon Novog Sada, Maja je otišla u Augsburg gdje je uradila praktični dio svog magistarskog rada i s njim ušla među šest finalista za inovacije u 2016. godinie. Radila je za brojne automobilske industrije, a njen cilj je samo ići dalje.

Sve ovo je jačalo njeno samopouzdanje. Smatra i da društvo samopouzdanje miješa s hvalisanjem te da je i sama bila žrtva svega toga.

Samopouzdanje

Samopouzdanje je, prema njenim riječima, bitno za svaku ženu.

“Bitno je bitno za svaku ženu, za njen razvoj i buduće odluke koje treba da donese, bilo za privatni ili profesionalni život. Samopouzdanje može olakšati taj život”, dodaje naša sagovornica.

Da nije bila tvrdoglava i puna samopouzdanja ne bi imala hrabrosti otići izvan BiH, kao ni na Tajvan, gdje je živjela dva mjeseca s nepoznatim ljudima.

“Uskratila bi sama sebi predivne životne odluke i iskustva. Vjerovatno bi živjela u svom malom balončiću bez velikih životnih odluka”, govori Hadžiselimović.

Hadžiselimović svojim znanjem i dostignućima razbija sve predrasude da su robotika i programiranje samo za muškarce. Brojni poslovni uspjesi Maji su proširili vidike, ali i želju da dalje uči i napreduje.

“Moram da priznam, kada sam studirala u Mariboru pet godina, bila sam jedina djevojka na smjeru robotike i automatike. Mislila sam da je to problem regiona, ali ista situacija je u Njemačkoj. Kada bi na terenu radila montaže, kolege inžinjeri od nekih 60 godina bi me pitali zašto sam upisala robotiku i rekli da nikada nisu vidjeli ženu na terenu da montira i programira robote. U početku mi je bilo čudno, ali sam se navikla. Mislim da su se i kolege navikle i da se cijeni raznolikost, posebno u inžinjerskim projektima. Mix muškog i ženskog pristupa problemu donosi mnogo toga pozitivnog”, dodaje naša sagovornica.

“Bitno je imati stav”

S obzirom na to da je izazivala čuđenje na studiju svojom pojavom, pa i na terenima, bilo je bitno imati stav. Često njeno mišljenje nisu uzimali prilikom donošenja odluke, a bilo je ispravno.

“Bitno je imati stav. Bude momenata kada se moje mišljenje nije uzelo u obzir prilikom nekih odluka. To mi je smetalo, ali me tjeralo da to glasnije kažem u svojoj odluci i bude mi drago kada budem upravu. Zbog svih djevojčica, s kojim radim radionice i uživanja s njima, to mi je motiv da dajem dio sebe i da ih sutra ne gledaju s predrasudama”, izjavila je Hadžiselimović.

Kroz projekte ‘IT girls’ želi ojačati samopouzdanje i vjeru da u životu ženama ništa nije nemoguće, pa i baviti se robotikom i automobilskom industrijom. Razbijanje predrasuda i život s aktivnim ženama u društvu njen su cilj.

“Žene moraju  da vjeruju u sebe i ne odustaju od snova i želja samo jer je društvo nametnulo predrasude da im je mjesto u kuhinji. To trebamo zaboraviti i to ne treba biti prepreka našim snovima i željama. Ono što nas zanima mora biti naš cilj i moramo rušiti sve pred sobom. Moramo ojačati i s još više žara i želje krenuti prema tom cilju”, zaključila je Hadžiselimović u razgovoru za Radio Zenit.

Zeničanka Maja Hadžiselimović svoj život je posvetila ličnoj nadogradnji, ali i jačanju samopouzdanja kod djevojčica i djevojaka u robotici. Upravo zbog ovoga Hadžiselimović je gošća naše emisije ‘One dolaze’ u mjesecu maju, kada govorimo o samopouzdanju.

Inžinjerka robotike Maja Hadžiselimović, koja je rođena u Zenici, a trenutno živi i radi u Augsburgu u Njemačkoj.

Na početku razgovora ističe da je priča o robotici počela na Elektrotehničkom fakultetu u Sarajevu, pa i prije toga s obzirom na to da je s tatom voljela gledati filmove o robotima i naučnoj fantastici.

“Na Elektrotehničkom fakultetu sam spoznala da bi to mogla biti moja naredna profesija te sam s profesorom Tarikom Lačevićem, koji mi je otvorio vrata prema tom svijetu, odlučila da konkurišem na nekoliko stipendija. Nakon toga je došla praksa u Njemačkoj i sve je išlo tim nekim putem”, govori Hadžiselimović i dodaje da su podrška porodice i profesora bili neizostavni na tom putu.

[poll id=”10″]

Tajvan, Maribor, Novi Sad, Augsburg…

Ističe kako je bilo teško ostvariti cilj, a od šest apliciranih stipendija dobila je samo dvije.

Smatra da se previše idealizira put do uspjeha u našem društvu, ali i da su padovi i odbijenice sastavni dijelovi toga i normalno dešavanje u životu.

Brojne prepreke savladala je voljom, ali i test ispita granica i snaga.

“Kada sam odlučila da idem u Tajvan, da budem učiteljica u jednoj školi i kada sam se prijavila i dobila tu priliku, zabrinula sam se kako će to sve da izgleda. Jednostavno, htjela sam sebe dovesti u takvo stanje, jer volim osjećaj kada se mogu uporediti na početku i kraju. Volim segmente života kada postajem jača i nezavisnija, a tome je doprinijelo i seljenje iz Sarajeva u Maribor, zatim u Novi Sad, pa Augsburg. Nije jednostavno kada znate da ste u krugu od 500 kilometara sami. Ti momenti vas učine jačim. Sada gdje god odem bit će na početku teško, ali brzo sve uredu kada dolazi osjećaj da postajem jača”, dodaje Hadžiselimović.

Nakon Novog Sada, Maja je otišla u Augsburg gdje je uradila praktični dio svog magistarskog rada i s njim ušla među šest finalista za inovacije u 2016. godinie. Radila je za brojne automobilske industrije, a njen cilj je samo ići dalje.

Sve ovo je jačalo njeno samopouzdanje. Smatra i da društvo samopouzdanje miješa s hvalisanjem te da je i sama bila žrtva svega toga.

Samopouzdanje

Samopouzdanje je, prema njenim riječima, bitno za svaku ženu.

“Bitno je bitno za svaku ženu, za njen razvoj i buduće odluke koje treba da donese, bilo za privatni ili profesionalni život. Samopouzdanje može olakšati taj život”, dodaje naša sagovornica.

Da nije bila tvrdoglava i puna samopouzdanja ne bi imala hrabrosti otići izvan BiH, kao ni na Tajvan, gdje je živjela dva mjeseca s nepoznatim ljudima.

“Uskratila bi sama sebi predivne životne odluke i iskustva. Vjerovatno bi živjela u svom malom balončiću bez velikih životnih odluka”, govori Hadžiselimović.

Hadžiselimović svojim znanjem i dostignućima razbija sve predrasude da su robotika i programiranje samo za muškarce. Brojni poslovni uspjesi Maji su proširili vidike, ali i želju da dalje uči i napreduje.

“Moram da priznam, kada sam studirala u Mariboru pet godina, bila sam jedina djevojka na smjeru robotike i automatike. Mislila sam da je to problem regiona, ali ista situacija je u Njemačkoj. Kada bi na terenu radila montaže, kolege inžinjeri od nekih 60 godina bi me pitali zašto sam upisala robotiku i rekli da nikada nisu vidjeli ženu na terenu da montira i programira robote. U početku mi je bilo čudno, ali sam se navikla. Mislim da su se i kolege navikle i da se cijeni raznolikost, posebno u inžinjerskim projektima. Mix muškog i ženskog pristupa problemu donosi mnogo toga pozitivnog”, dodaje naša sagovornica.

“Bitno je imati stav”

S obzirom na to da je izazivala čuđenje na studiju svojom pojavom, pa i na terenima, bilo je bitno imati stav. Često njeno mišljenje nisu uzimali prilikom donošenja odluke, a bilo je ispravno.

“Bitno je imati stav. Bude momenata kada se moje mišljenje nije uzelo u obzir prilikom nekih odluka. To mi je smetalo, ali me tjeralo da to glasnije kažem u svojoj odluci i bude mi drago kada budem upravu. Zbog svih djevojčica, s kojim radim radionice i uživanja s njima, to mi je motiv da dajem dio sebe i da ih sutra ne gledaju s predrasudama”, izjavila je Hadžiselimović.

Kroz projekte ‘IT girls’ želi ojačati samopouzdanje i vjeru da u životu ženama ništa nije nemoguće, pa i baviti se robotikom i automobilskom industrijom. Razbijanje predrasuda i život s aktivnim ženama u društvu njen su cilj.

“Žene moraju  da vjeruju u sebe i ne odustaju od snova i želja samo jer je društvo nametnulo predrasude da im je mjesto u kuhinji. To trebamo zaboraviti i to ne treba biti prepreka našim snovima i željama. Ono što nas zanima mora biti naš cilj i moramo rušiti sve pred sobom. Moramo ojačati i s još više žara i želje krenuti prema tom cilju”, zaključila je Hadžiselimović u razgovoru za Radio Zenit.