U sklopu projekta ‘Ženska strana života’ i emisija ‘One dolaze’ u aprilu pričamo o nasilju. Naša prva sagovornica je socijalna pedagoginja i savjetnica u Medici Zenica Lejla Heremić.
Heremić radi poprilično težak posao. Kada ima slobodnog vremena uglavnom ga koristi za relaksaciju kako bi ispunila to vrijeme lijepim stvarima, onim koje su, za razliku od posla, ispunjene veselijim bojama.
Osnovnu i srednju školu, kao i fakultet je završila u Zenici. Nakon toga je u Sarajevu stekla zvanje sistemske porodične savjetnice. U razgovoru za naš radio govori kako je uvijek interesovalo zanimanje kojim će pomagati drugima.
Oduvijek željela biti koristan član društva
“Opredijeljenost da sam koristan član društva i da mogu doprinijeti poboljšanju života drugih ljudi me uvijek vodila. Prvo sam završila medicinu, koja me nije ispunjavala, pa sam upisala studij gdje bi mogla imati psihološki rad s ljudima. U Zenici sam završila Socijalnu pedagogiju i taj poziv me zainteresirao”, govori Heremić.
S obzirom na to da je za vrijeme rata bila 5-godišnjakinja, blijeda su sjećanja na djetinjstvo. Rođena je u Jajcu, a u ratu je došla u Zenicu, kao izbjeglica.
U Medici radi od druge godine fakulteta gdje je radila kao volonterka. Tada nije imala mnogo informacija, osim da se Medica bavi ženama koje su preživjela nasilje u porodici. Nakon nekog vremena uvidjela je da ova ustanova pruža i psihološko savjetovanje te da je sigurna kuća. Međutim, nakon završetka fakulteta odradila je pripravnički i zaposlila se.
“U suštini, to je bio izazov. Kao mlada osoba, nepovjerljiva i vjerujući da je svijet lijepo mjesto, gdje nema određenih problema, bio je veliki izazov za mene. To je tada bila spoznaja za mene da osobe kojima vjerujemo mogu da nas povrijede, kao što su muževi i članovi porodice. Najteže mi je bilo prihvatljivo zlostavljanje djece, jer svi imamo perspektive porodica gdje nema takvih stvari”, govori Heremić.
Vremenom, dok je radila sa ženama, počela je sve to posmatrati kao jačinu žene koja preživi sve to.
“To su hrabre osobe koje ulože velike napore i kapacitete, iako nemaju podršku okoline ili su onemogućene zbog drugih faktora u svom okruženju”, dodaje naša sagovornica.
Nije moguće ostati ravnodušan na priče nasilja
Ističe kako je nemoguće ostati ravnodušan na sve ono što čuje u radu. To su iskustva žena koje su dugo proživljavale određena iskustva i donose svoju težinu u pričama.
“Profesionalni rad ne isključuje emocije. Sve to pokazuje da smo i mi ljudi, da imamo emocije. S druge strane, ženama to pokazuje da je uredu pokazati emocije, da ih svi imamo i da je uredu govoriti o njima. Naravno, ne u toj mjeri da se ona brine za mene, a ne ja za nju”, pojašnjava Heremić.
Sastanak u Medici je suportivni rad gdje su za korisnike Medice svakodnevno na usluzi, kao i za djecu bez roditelja. Svaka klijentica prolazi i psihoterapijski proces koji je minimalno jednom sedmično.
Heremić nije zadovoljna položajem žena u društvu.
“Žene u zadnjih nekoliko godina nastoje ostvariti svoja prava, ali ona se i dalje onemogućavaju, ne mogu se ispoljiti na isti način. Kada se govori o ravnopravnosti žena, govori se uglavnom o tome da smo jednake u svakom smislu života, ali ne radi se o tome već prilikama koje ne dobijamo kao muškarci. Većinu rukovodećih mjesta dobivaju muškarci, pa i u politici. Nekada žene ne vjeruju da mogu toliko doseći, ali je veći razlog što društvo ne vjeruje da žena može postići uspjehe kao muškarci”, izjavila je naša sagovornica.
Žene nemaju dovoljno povjerenja od muškaraca
Sve to objašnjava s tim što su jednim dijelom žene pasivne, ali i da društvo šalje određenu sliku kakve žene moraju biti i kako u životu moraju živjeti.
“Povjerenje nam se ne da, pa čak ni jedna u drugu ne vjerujemo. S druge strane, na emotivnom planu, imamo dozu da muškarci moraju biti manje emotivni i čvrsti i oni su samim tim ‘spremniji’ da vode neku ustanovu”, dodaje Heremić.
Pred kraj razgovora je kazala da država nije preuzela onu brigu koju je trebala za žrtve nasilja. Praksa pokazuje, da ne postoje nevladine organizacije, da ne bi bilo ni ostvarenih rezultata na ovim poljima kojima se ona bavi.
“Žrtva nasilja nije ista u svakom gradu, a da ne govorim u kantonima. Kakvu će podršku žrtva nasilja dobiti zavisi od vladajućih partija i hoće li uopće biti smještena u sigurnu kuću. U jednom kantonu imamo različite općine koje podržavaju ili nepodržavaju smještanje žrtava nasilja u sigurnu kuću. U Zenici imate pristup u sigurnu kuću, a u Tešnju, Zavidovićima i Žepču ženama se neće dati izbor da idu u sigurnu kuću, a da ne govorim o kantonima gdje ministarstvo sve određuje”, izjavila je naša sagovornica te dodala da sistem nije uređen ni na jednom nivou.
Budite vjetar u leđa ženama, a ne kamane spoticanja
Problem je i dugoročno zbrinjavanje, jer žena u sigurnoj kući ostaje samo dok se ne završe sudski procesi. Nakon toga, ne postoje kriteriji da žene i žrtve nasilja ostvaruju prednosti kao druge kategorije.
Heremić je na kraju ženama, sugrađankama, poručila da bi voljela da se problem nasilja nad ženama, koji je društveni problem, tako i gleda.
“On se tiče svih nas. Kada kažem svih nas, kažem i nas koji u toku noći čujemo da neko riječima ili fizički napada ženu. To je naša pasivnost koja ne vodi osviještenosti da moramo se zauzeti druge. Često zatvaramo oči, jer se mnogo lakše ušutjeti i ne nazvati policiju i reći da u stanu pored nas se dešava nasilje i time spriječiti eskalaciju. Apelovala bih na građane i građanke da prijave nasilje, anonimno. Često imaju strah da će, ako nazovu policiju, morati reći svoje ime i prezime. Identitet možete zaštiti u ovim slučajevima. SOS telefon 1265 koji Medica ima otvoren je 0-24 i na njega se mogu prijaviti slučajevi nasilja u porodici. Ono što je također bitna stvar u odnosu nas kao posmatrača jeste da ne osuđujemo žrtve nasilja. Moramo razumjeti. Nasilje u porodici ne uključuje samo udarac, jer sve oblike nasilja uključuje i socijalna izolacija od porodice i socijalne okoline. Žene su izgubile kontakt, jer je počinitelj stvarao takvu klimu da ona nema osjećaj da je sposobna učiniti nešto za sebe. Sve je to posljedica dugotrajnog zlostavljanja i mi im moramo dati priznanje i u momentu kada su se odlučile boriti za sebe da budemo njihov vjetar u leđa, a ne kamen spoticanja”, zaključila je Heremić u razgovoru za naš radio.
Pratite nas i na Twitteru, Facebooku i Instagramu.
