Marija Branković (poznata i kao Mara, Jelena i Jelača) posljednja bosanska kraljica, bila je žena kralja Stjepana Tomaševića. Iako se njena svekrva, kraljica Katarina, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je zapravo bila Marija. Ona je bila kćerka srpskoga despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata posljednjeg bizantskog cara Ivana VIII Paleologa.

Kako nije imala braće već samo dvije sestre, Jerinu i Milicu, 1. aprila 1459. godine kao dvanaestogodišnjakinja udata je za Stjepana Tomaševića, bosanskog prestolonasljednika, najstarijeg sina tadašnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače. Brak je sklopljen kako bi on preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne ugovore vodili su Marijina majka, tada već udovica, despotica Jelena i kralj Stjepan
Tomaš. U sklopu braka, Jelena se preobratila na rimokatoličanstvo i uzela ime Marija.

Vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka.

U julu 1459. godine osmanski sultan Mehmed ii osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Marija bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni.

______________________________________________
13. Kajan, Ibrahim. Pogled u Bosnu. Tragom bosanskih kraljeva.
Putopisi. Sarajevo: Dobra knjiga, 2010., str. 66.

Godine 1461. umro je Marijin svekar i Marijin muž je postao kralj Bosne, čime ona postaje bosanska kraljica smjenjujući na tom mjestu maćehu svoga muža, Katarinu Kosaču. Po osmanskom osvajanju Bosne, juna 1463. godine, Marijin muž je pogubljen – Mara je ostala udovica sa šesnaest godina. Bosansko kraljevstvo je time srušeno, a teritorija Bosne postala je dio Osmanskog carstva.

Postoje razne teorije o Marijinom životu nakon pada Bosne. Prema jednoj od njih, Marija je pobjegla preko Kupresa u Hrvatsku nadajući se utočistu, ali tamo ju je zarobio i opljačkao hrvatski ban Pavao Speračić, ljuti neprijatelj posljednjeg bosanskog kralja Tomaševića. Nakon što se spasila tamnice, uspjela je pobjeći do Dubrovnika. U Dubrovniku je kraljici onemogućeno da vrati blago svoje porodice koje se tradicionalno čuvalo u Dubrovačkom trezoru. Tako je, potpuno razočarana u prijatelje po vjeri iz Hrvatske, odlučila da ide u mletački Split, nakon čega odlazi svojoj majci u Ugarsku. Prema Fineu, kraljica Marija je preživjela bježeći na obalu Jadranskog mora.

Treća mogućnost je da se Marija pridružila haremu nekog turskog generala. Da li je Marija imala djece sa Tomaševićem ili iz mogućeg sljedećeg braka nije poznato.

1. aprila 1459. godine sklopljen je brak između dvanaestogodišnje
Jelene i Stjepana Tomaševića.

Odmah po vjenčanju preuzeo je vlast nad Srbijom i okončao jednogodišnji interregnum koji je trajao od smrti Jeleninog oca 1458. godine. Međutim, vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkog vijeka. Kako Stjepan Tomašević nije primio pomoć ni od ugarskog kralja ni od svoga oca, pad Srbije je bio neminovan. U junu 1459. sultan Mehmed ii osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Jelena bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog
oca u Bosni.

Srpska despotovina je konačno pala 20. juna 1459. godine.
Jelena je iz Smedereva ponijela i mošti svetog Luke, koje
je pohranila u Jajcu. Kosti svetog Luke Evanđeliste su se bez
sumnje jedno vrijeme nalazile u Tornju, koji je po tome prozvan
Tornjem Svetog Luke.

Dana 10. jula 1461. godine umro je Jelenin svekar, te je njen
muž postao kralj Bosne, a ona bosanska kraljica, smjenjujući
na tome mjestu maćehu svoga muža, Katarinu Kosaču.

Jelenin muž je postao štićenik pape Pija i još više produbio vezu između Vatikana, što je započeo njegov otac. Papa mu je poslao krunu kojom je njegov legat u novembru 1461. godine okrunio za bosanskog kralja, čime je Tomašević postao jedini bosanski kralj u rimokatoličkoj ceremoniji. U duhu muževih nastojanja da se približi Vatikanu, kraljica Jelena se 7. novembra, ili nešto kasnije, odrekla imena koje joj je dato krštenjem u Pravoslavnoj crkvi i uzela ime Djevice Marije. Od tada je izvori nazivaju kraljicom Marom.

Kralj i kraljica su živjeli u kraljevskom gradu sve do 1463.
godine kada su ga osvojile Osmanlije.

Marin muž se tada sklonio u Jajce, a zatim u Ključ. Po osmanskom osvajanju Bosne, 5. juna 1463. godine, Marijin muž je pogubljen. Bosansko kraljevstvo je time srušeno, a teritorija Bosne je postala dio Osmanskog carstva. Marija je sa šesnaest godina ostala udovica. Kraljica Mara je mošti svetog Luke ponijela sa sobom u egzil, da bi na kraju, vjerovatno prodajom, završile u rukama Mlečana.

Prema zapisima biskupa Angela Masseralija, kraljica Mara je sa Stjepanom imala djecu. Massarelijevi zapisi ne navode njihova imena, niti ikakve biografske podatke. Različiti izvori različito opisuju Marin život nakon pada
Bosne. Dok je njena svekrva Katarina pobjegla u kršćanski Rim, svi izvori potvrđuju da je Mara ostala u Osmanskom
carstvu, koje je uključivalo i njene domovine.

Franz Babinger, Hickman, i Manheim tvrde da se kraljica Mara obratila za pomoć Dubrovačkoj republici i skrasila u samostanu pored Splita, te da je bila na sultanovom dvoru, gdje je stekla nepopularnost spletkama protiv najbliže rodbine. Isti tvrde da je Marija umrla 1474. godine na ostrvu Lefkadi. Michael Agnold piše kako je kraljica Mara živjela u Osmanskom carstvu sa svojim tetkama, sultanijom Marom i celjskom groficom Katarinom. Nakon smrti tetki kraljica Mara je trebala je naslijediti njihovu imovinu (budući da sultanija nije imala djece a celjska grofica nadživjela svoje troje djece). Dio njihove imovine je trebao pripasti samostanima, kraljica Mara je na šerijatskom sudu tražila trideset hiljada za koje je tvrdila da su u posjedu monaha, iako su trebali pripasti njoj nakon
smrti grofice Katarine. Ispostavilo se da nije bila u mogućnosti
dokazati svoje tvrdnje.

Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine također kaže da je kraljica Mara bezuspješno tužila monahe i tražila trideset hiljada zlatnika koje joj je navodno ostavila tetka Katarina, te da se Mara pred kraj života doselila kod svog daidže, Manojla Paleologa, blizu grada Trakija. Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine takođe kaže da je kraljica Mara umrla u tom gradu nakon 1500. godine kada je izvori opisuju kao zlu ženu, te da je sahranjena u lokalnoj crkvi zajedno sa svojim daidžom. Krunoslav Draganović piše kako se posljednji put spominje
24. januara 1495. godine, što znači da je umrla nakon spomenutog datuma.

Prema Fineu, kraljica Mara je preživjela bježeći na obalu
Jadranskog mora.

Postoji teorija da se Mara pridružila haremu nekog turskog
generala, o čemu govori Steve Runciman. Njegovu teoriju
podržava Donald MacGillivray Nicol koji kaže da je kraljica
Mara bila prisiljena postati supruga ili kurtizana osmanskog
paše.14

Marija Branković (poznata i kao Mara, Jelena i Jelača) posljednja bosanska kraljica, bila je žena kralja Stjepana Tomaševića. Iako se njena svekrva, kraljica Katarina, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je zapravo bila Marija. Ona je bila kćerka srpskoga despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata posljednjeg bizantskog cara Ivana VIII Paleologa.

Kako nije imala braće već samo dvije sestre, Jerinu i Milicu, 1. aprila 1459. godine kao dvanaestogodišnjakinja udata je za Stjepana Tomaševića, bosanskog prestolonasljednika, najstarijeg sina tadašnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače. Brak je sklopljen kako bi on preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne ugovore vodili su Marijina majka, tada već udovica, despotica Jelena i kralj Stjepan
Tomaš. U sklopu braka, Jelena se preobratila na rimokatoličanstvo i uzela ime Marija.

Vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka.

U julu 1459. godine osmanski sultan Mehmed ii osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Marija bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni.

______________________________________________
13. Kajan, Ibrahim. Pogled u Bosnu. Tragom bosanskih kraljeva.
Putopisi. Sarajevo: Dobra knjiga, 2010., str. 66.

Godine 1461. umro je Marijin svekar i Marijin muž je postao kralj Bosne, čime ona postaje bosanska kraljica smjenjujući na tom mjestu maćehu svoga muža, Katarinu Kosaču. Po osmanskom osvajanju Bosne, juna 1463. godine, Marijin muž je pogubljen – Mara je ostala udovica sa šesnaest godina. Bosansko kraljevstvo je time srušeno, a teritorija Bosne postala je dio Osmanskog carstva.

Postoje razne teorije o Marijinom životu nakon pada Bosne. Prema jednoj od njih, Marija je pobjegla preko Kupresa u Hrvatsku nadajući se utočistu, ali tamo ju je zarobio i opljačkao hrvatski ban Pavao Speračić, ljuti neprijatelj posljednjeg bosanskog kralja Tomaševića. Nakon što se spasila tamnice, uspjela je pobjeći do Dubrovnika. U Dubrovniku je kraljici onemogućeno da vrati blago svoje porodice koje se tradicionalno čuvalo u Dubrovačkom trezoru. Tako je, potpuno razočarana u prijatelje po vjeri iz Hrvatske, odlučila da ide u mletački Split, nakon čega odlazi svojoj majci u Ugarsku. Prema Fineu, kraljica Marija je preživjela bježeći na obalu Jadranskog mora.

Treća mogućnost je da se Marija pridružila haremu nekog turskog generala. Da li je Marija imala djece sa Tomaševićem ili iz mogućeg sljedećeg braka nije poznato.

1. aprila 1459. godine sklopljen je brak između dvanaestogodišnje
Jelene i Stjepana Tomaševića.

Odmah po vjenčanju preuzeo je vlast nad Srbijom i okončao jednogodišnji interregnum koji je trajao od smrti Jeleninog oca 1458. godine. Međutim, vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkog vijeka. Kako Stjepan Tomašević nije primio pomoć ni od ugarskog kralja ni od svoga oca, pad Srbije je bio neminovan. U junu 1459. sultan Mehmed ii osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Jelena bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog
oca u Bosni.

Srpska despotovina je konačno pala 20. juna 1459. godine.
Jelena je iz Smedereva ponijela i mošti svetog Luke, koje
je pohranila u Jajcu. Kosti svetog Luke Evanđeliste su se bez
sumnje jedno vrijeme nalazile u Tornju, koji je po tome prozvan
Tornjem Svetog Luke.

Dana 10. jula 1461. godine umro je Jelenin svekar, te je njen
muž postao kralj Bosne, a ona bosanska kraljica, smjenjujući
na tome mjestu maćehu svoga muža, Katarinu Kosaču.

Jelenin muž je postao štićenik pape Pija i još više produbio vezu između Vatikana, što je započeo njegov otac. Papa mu je poslao krunu kojom je njegov legat u novembru 1461. godine okrunio za bosanskog kralja, čime je Tomašević postao jedini bosanski kralj u rimokatoličkoj ceremoniji. U duhu muževih nastojanja da se približi Vatikanu, kraljica Jelena se 7. novembra, ili nešto kasnije, odrekla imena koje joj je dato krštenjem u Pravoslavnoj crkvi i uzela ime Djevice Marije. Od tada je izvori nazivaju kraljicom Marom.

Kralj i kraljica su živjeli u kraljevskom gradu sve do 1463.
godine kada su ga osvojile Osmanlije.

Marin muž se tada sklonio u Jajce, a zatim u Ključ. Po osmanskom osvajanju Bosne, 5. juna 1463. godine, Marijin muž je pogubljen. Bosansko kraljevstvo je time srušeno, a teritorija Bosne je postala dio Osmanskog carstva. Marija je sa šesnaest godina ostala udovica. Kraljica Mara je mošti svetog Luke ponijela sa sobom u egzil, da bi na kraju, vjerovatno prodajom, završile u rukama Mlečana.

Prema zapisima biskupa Angela Masseralija, kraljica Mara je sa Stjepanom imala djecu. Massarelijevi zapisi ne navode njihova imena, niti ikakve biografske podatke. Različiti izvori različito opisuju Marin život nakon pada
Bosne. Dok je njena svekrva Katarina pobjegla u kršćanski Rim, svi izvori potvrđuju da je Mara ostala u Osmanskom
carstvu, koje je uključivalo i njene domovine.

Franz Babinger, Hickman, i Manheim tvrde da se kraljica Mara obratila za pomoć Dubrovačkoj republici i skrasila u samostanu pored Splita, te da je bila na sultanovom dvoru, gdje je stekla nepopularnost spletkama protiv najbliže rodbine. Isti tvrde da je Marija umrla 1474. godine na ostrvu Lefkadi. Michael Agnold piše kako je kraljica Mara živjela u Osmanskom carstvu sa svojim tetkama, sultanijom Marom i celjskom groficom Katarinom. Nakon smrti tetki kraljica Mara je trebala je naslijediti njihovu imovinu (budući da sultanija nije imala djece a celjska grofica nadživjela svoje troje djece). Dio njihove imovine je trebao pripasti samostanima, kraljica Mara je na šerijatskom sudu tražila trideset hiljada za koje je tvrdila da su u posjedu monaha, iako su trebali pripasti njoj nakon
smrti grofice Katarine. Ispostavilo se da nije bila u mogućnosti
dokazati svoje tvrdnje.

Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine također kaže da je kraljica Mara bezuspješno tužila monahe i tražila trideset hiljada zlatnika koje joj je navodno ostavila tetka Katarina, te da se Mara pred kraj života doselila kod svog daidže, Manojla Paleologa, blizu grada Trakija. Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine takođe kaže da je kraljica Mara umrla u tom gradu nakon 1500. godine kada je izvori opisuju kao zlu ženu, te da je sahranjena u lokalnoj crkvi zajedno sa svojim daidžom. Krunoslav Draganović piše kako se posljednji put spominje
24. januara 1495. godine, što znači da je umrla nakon spomenutog datuma.

Prema Fineu, kraljica Mara je preživjela bježeći na obalu
Jadranskog mora.

Postoji teorija da se Mara pridružila haremu nekog turskog
generala, o čemu govori Steve Runciman. Njegovu teoriju
podržava Donald MacGillivray Nicol koji kaže da je kraljica
Mara bila prisiljena postati supruga ili kurtizana osmanskog
paše.14