Nevjerovatna priča o jednom ljudskom životu samo je još jedan dokaz da bolesnici nikada ne smiju gubiti nadu i moraju nastaviti sa borbom.

Kada su mu 1976. godine doktori dijagnosticirali rak pluća, Stamatis Moraitis se nije pomirio sa činjenicom da će uskoro umrijeti. Tada je devet različitih doktora potvrdilo da mu je ostalo još pola godine života i da odmah treba da počne agresivnu hemoterapiju.

Nije želio da se na ovaj način liječi. Stamatis je odbio liječenje u SAD i vratio se u svoje rodno mjesto, na ostrvo Ikarija u Grčkoj. A onda se dogodilo nešto nevjerovatno.

Na samom početku bio je shrvan depresijom i ležao je po cijele dane u krevetu dok su supruga i majka brinule o njemu. Međutim, jednog dana mu se vratila vjera i želja za životom, pa je pretpostavljajući da će poživjeti malo duže, odlučio da posljednjih mjeseci izlazi i komunicira s ljudima…
Samo da ima aktivan život.

U narednih nekoliko sedmica osjetio je da mu se snaga polako vraća, pa je jednog dana čak odlučio da zasadi svoju baštu, iako nije očekivao da će vidjeti plodove zasađenih biljaka. Ipak, ovo je dobar razlog da iskoristi sunce i svjež zrak uz more.
Prošlo je šest mjeseci, ali Moraitis nije umro. Umjesto smrti, radio je na zemlji, budio se rano i provodio cijeli dan napolju, na zraku. Sam je pripremao ručak od povrća koje je posadio u svom dvorištu. Uveče se povlačio u lokalnu krčmu, igrajući domine sa prijateljima.

Godine su prolazile, a on se osjećao sve zdravije. Nakon 30 godina takvog načina života, napunio je 97 godina i kada je shvatio da neće uskoro umrijeti, odlučio je da ode na pregled sa starim nalazima, kako bi provjerio šta se dogodilo.
Ubrzo je shvatio da su svi ti doktori, koji su mu predvidjeli još šest mjeseci života, tada već bili mrtvi, odnosno sve ih je nadživio.
Moraitis nikada nije započeo hemoterapiju, koja je trebala da mu produži život, jednostavno se preselio na Ikariju.

Nevjerovatan starac, koji je preminuo u 102. godini, a u njegovoj umrlici uzrok smrti je starost, a rak se ne pominje, jer ga na poslednjem pregledu nije bilo.
Poruka Moraitisove životne priče je da ljudi moraju znati da bolesnoj osobi nije potrebno toliko lijekova koliko vjere, volje i ljubavi prema prirodi. Regeneracija tijela i duše je neophodna za zdravlje. Ono što je posebno interesantno jeste da je mjesto gde je Moraitis proveo poslednje decenije svog života poznato u svijetu po zdravoj hrani, ali i kao ostrvo na kome “ljudi zaboravljaju da umru”.

Tamošnji stanovnici jedva da znaju šta je srčana bolest, rak i slično, jer su prava rijetkost na Ikariji. Maslinovo ulje, rukola, heljda, hljeb od integralnog brašna, origano, peršun i slično začinsko bilje svakodnevno se nalaze na stolu ovih ljudi. Takođe, crveno meso na Ikariji se ne jede više od jednom nedeljno.
„Možda nemamo mnogo novca, ali uvijek imamo hranu na stolu i zabavljamo se sa porodicom i prijateljima. Nemojte žuriti da završite sve svoje obaveze tokom dana da ne biste radili uveče. Na kraju dana ne sjedimo ispred televizora, već pričamo i smijemo se“, kažu stanovnici Ikarije.

Neobična stvar u vezi života na Ikariji jeste u činjenici da tamo niko ne žuri.
Sve što ljudi jedu, oni sami proizvode u svojim baštama. Danju hodaju i 20 km, a popodne se cijelo selo odmara. Ovi ljudi se smiju i druže jedni s drugima. Žive bez mnogo stresa i upravo zbog toga su najsretniji.

Borba za novac njima je nešto nepoznato.

Nevjerovatna priča o jednom ljudskom životu samo je još jedan dokaz da bolesnici nikada ne smiju gubiti nadu i moraju nastaviti sa borbom.

Kada su mu 1976. godine doktori dijagnosticirali rak pluća, Stamatis Moraitis se nije pomirio sa činjenicom da će uskoro umrijeti. Tada je devet različitih doktora potvrdilo da mu je ostalo još pola godine života i da odmah treba da počne agresivnu hemoterapiju.

Nije želio da se na ovaj način liječi. Stamatis je odbio liječenje u SAD i vratio se u svoje rodno mjesto, na ostrvo Ikarija u Grčkoj. A onda se dogodilo nešto nevjerovatno.

Na samom početku bio je shrvan depresijom i ležao je po cijele dane u krevetu dok su supruga i majka brinule o njemu. Međutim, jednog dana mu se vratila vjera i želja za životom, pa je pretpostavljajući da će poživjeti malo duže, odlučio da posljednjih mjeseci izlazi i komunicira s ljudima…
Samo da ima aktivan život.

U narednih nekoliko sedmica osjetio je da mu se snaga polako vraća, pa je jednog dana čak odlučio da zasadi svoju baštu, iako nije očekivao da će vidjeti plodove zasađenih biljaka. Ipak, ovo je dobar razlog da iskoristi sunce i svjež zrak uz more.
Prošlo je šest mjeseci, ali Moraitis nije umro. Umjesto smrti, radio je na zemlji, budio se rano i provodio cijeli dan napolju, na zraku. Sam je pripremao ručak od povrća koje je posadio u svom dvorištu. Uveče se povlačio u lokalnu krčmu, igrajući domine sa prijateljima.

Godine su prolazile, a on se osjećao sve zdravije. Nakon 30 godina takvog načina života, napunio je 97 godina i kada je shvatio da neće uskoro umrijeti, odlučio je da ode na pregled sa starim nalazima, kako bi provjerio šta se dogodilo.
Ubrzo je shvatio da su svi ti doktori, koji su mu predvidjeli još šest mjeseci života, tada već bili mrtvi, odnosno sve ih je nadživio.
Moraitis nikada nije započeo hemoterapiju, koja je trebala da mu produži život, jednostavno se preselio na Ikariju.

Nevjerovatan starac, koji je preminuo u 102. godini, a u njegovoj umrlici uzrok smrti je starost, a rak se ne pominje, jer ga na poslednjem pregledu nije bilo.
Poruka Moraitisove životne priče je da ljudi moraju znati da bolesnoj osobi nije potrebno toliko lijekova koliko vjere, volje i ljubavi prema prirodi. Regeneracija tijela i duše je neophodna za zdravlje. Ono što je posebno interesantno jeste da je mjesto gde je Moraitis proveo poslednje decenije svog života poznato u svijetu po zdravoj hrani, ali i kao ostrvo na kome “ljudi zaboravljaju da umru”.

Tamošnji stanovnici jedva da znaju šta je srčana bolest, rak i slično, jer su prava rijetkost na Ikariji. Maslinovo ulje, rukola, heljda, hljeb od integralnog brašna, origano, peršun i slično začinsko bilje svakodnevno se nalaze na stolu ovih ljudi. Takođe, crveno meso na Ikariji se ne jede više od jednom nedeljno.
„Možda nemamo mnogo novca, ali uvijek imamo hranu na stolu i zabavljamo se sa porodicom i prijateljima. Nemojte žuriti da završite sve svoje obaveze tokom dana da ne biste radili uveče. Na kraju dana ne sjedimo ispred televizora, već pričamo i smijemo se“, kažu stanovnici Ikarije.

Neobična stvar u vezi života na Ikariji jeste u činjenici da tamo niko ne žuri.
Sve što ljudi jedu, oni sami proizvode u svojim baštama. Danju hodaju i 20 km, a popodne se cijelo selo odmara. Ovi ljudi se smiju i druže jedni s drugima. Žive bez mnogo stresa i upravo zbog toga su najsretniji.

Borba za novac njima je nešto nepoznato.