Roditelji se često nađu u situaciji u kojoj dijete burno reaguje jer ne može dobiti ono što želi. Bilo da je riječ o slatkišu u prodavnici, novoj igrački ili dodatnom vremenu pred ekranom, najjednostavnije rješenje ponekad se čini popustiti kako bi se izbjegli plač i ljutnja. Međutim, dječija psihologinja dr. Becky Kennedy upozorava da takav pristup može otežati djetetu razvoj sposobnosti suočavanja s frustracijom.
Kako piše Upworthy, Kennedy je gostujući u podcastu The Jefferson Fisher objasnila zašto neka djeca razvijaju uvjerenje da uvijek moraju dobiti ono što žele i šta roditelji mogu učiniti kako bi to spriječili.
Prema njenim riječima, ključ nije u tome da se dijete nikada ne naljuti ili razočara. Ključ je da nauči kako se nositi s neugodnim osjećajima.
“Takvo ponašanje zapravo proizlazi iz straha od frustracije”, objasnila je Kennedy.
Kao primjer navela je svakodnevne situacije u kojima dijete želi novu majicu, ali mu roditelj kaže da je neće dobiti, ili se želi igrati, ali mora sačekati.
Svaki put kada ne može odmah dobiti ono što želi, dijete osjeća frustraciju.
Problem, smatra psihologinja, nastaje kada roditelji stalno pokušavaju ukloniti taj osjećaj tako što popuštaju djetetovim zahtjevima.
“Kada dijete postane frustrirano, a roditelj mu odmah da ono što želi kako bi ga umirio, zapravo ga uči da se frustracije treba bojati i da je se treba što prije riješiti. Roditelji se boje djetetove reakcije pa radije popuštaju i daju mu ono što traži”, objašnjava Kennedy.
Na taj način dijete može razviti očekivanje da će se svaka neugodna situacija riješiti tako što će neko drugi ukloniti ono što ga frustrira.
Kako se takav odgoj može odraziti na odraslu dob?
Kennedy smatra da se teškoće u suočavanju s frustracijom mogu nastaviti i u odrasloj dobi.
Osobe koje očekuju poseban tretman ili teško prihvataju kada stvari ne idu prema njihovim željama možda nisu razvile dovoljno sposobnosti za podnošenje razočaranja.
“Osoba koja se ponaša kao da joj sve pripada zapravo se teško nosi s frustracijom. Možda se i dalje s takvim situacijama suočava na način kakav je uobičajen kod dvogodišnjaka. Ili je odrasla uz nekoga ko je uvijek uklanjao sve što joj je stvaralo nelagodu”, objašnjava psihologinja.
Zbog toga roditeljima savjetuje da djeci omoguće da postepeno razvijaju toleranciju na frustraciju.
“Ako ne želimo da dijete misli kako uvijek mora dobiti ono što želi, trebamo mu dopustiti da iskusi frustraciju, ali u malim i primjerenim dozama”, poručuje Kennedy.
Psihoterapeut Dipesh Patel upozorava da se osjećaj povlaštenosti kod djece može ispoljavati na različite načine.
Neka djeca teško dijele svoje stvari ili ne uzimaju u obzir osjećaje drugih. Druga, pak, očekuju da se sve odvija isključivo prema njihovim željama.
“Važno je prepoznati te razlike jer ne postoji samo jedan oblik takvog ponašanja”, objašnjava Patel.
Slaže se da je sposobnost suočavanja s frustracijom važna za emocionalni razvoj.
“Djeca trebaju naučiti podnijeti nelagodu i neugodne osjećaje, a da odrasli svaki put ne uskaču kako bi riješili problem umjesto njih”, ističe.
Dodaje da je roditeljima prirodno da žele zaštititi dijete od neugodnih iskustava, ali da takve situacije mogu predstavljati i priliku za učenje.
Šta znači biti roditelj poput svjetionika?
Patel zagovara pristup koji naziva roditeljstvom poput svjetionika.
Prema tom pristupu, roditelj djetetu pruža sigurnost, podršku i usmjerenje, ali mu istovremeno dopušta da samostalno prolazi kroz izazove primjereno svojoj dobi.
“Dijete treba znati da se uvijek može osloniti na roditelje, ali mu treba dopustiti i da se samo suoči s poteškoćama, umjesto da odmah uskočimo i riješimo svaki problem. Roditelji su poput svjetionika: pružaju sigurnost i usmjeravaju dijete, ali ne upravljaju svakim njegovim korakom”, objašnjava Patel.
Smatra da takav pristup može doprinijeti razvoju samopouzdanja.
Kada dijete uspije savladati izazov bez toga da roditelj odmah riješi problem umjesto njega, dobija priliku da razvije osjećaj sposobnosti i samostalnosti.
Školska psihologinja Farah Downs naglašava da roditelji ne trebaju uklanjati svaku frustraciju iz djetetovog života.
Međutim, jednako je važno da dijete u trenucima razočaranja ne ostane bez emocionalne podrške.
“Pomagati djetetu da se nosi s frustracijom nije isto što i ukloniti razlog njegove frustracije. Roditelji ne moraju birati između postavljanja granica i pružanja utjehe”, objašnjava Downs.
Kao primjer navodi situaciju u kojoj dijete želi nastaviti koristiti telefon ili tablet, iako je vrijeme pred ekranom isteklo.
Roditelj tada može reći: “Znam da si se još želio igrati, ali sada je vrijeme da ugasimo uređaj. Želiš li zagrljaj?”
Odluka ostaje ista, ali dijete dobija poruku da su njegovi osjećaji prihvaćeni. Čak i kada se njegov zahtjev ne može ispuniti.
Downs upozorava da djecu ne treba olako nazivati razmaženom samo zato što teško prihvataju odbijanje.
Dob, temperament, anksioznost, ADHD i teškoće u učenju mogu utjecati na način na koji dijete reaguje na frustraciju i na količinu podrške koja mu je potrebna.
Stručnjaci se slažu da cilj nije odgojiti dijete koje nikada ne pokazuje ljutnju ili razočaranje, već dijete koje postepeno uči prihvatati granice, upravljati emocijama i suočavati se sa situacijama koje ne može kontrolisati.
