“Postojao je UZP za stvaranje Velike Srbije”

Objavljeno prije 10 mjeseci

Poslije zadnjih presuda u Haagu, Mladiću i Prliću i drugima, prvenstveno predstavnci političkih elita, ali i drugi pojedinci, među kojima i advokati odbrane iz predmeta Prlić, kao i mediji, plasirali su teze kako je Haški sud osudio Hrvatsku, ali da je Srbija oslobođena odgovornosti za učešće u ratu u BiH i počinjene zločine. Pojedinci su čak išli dotle da javno tvrde kako se Velika Srbija i Velika Hrvatska ne spominju nigdje u haškim predmetima, što nije ništa drugo do obmana javnosti kako bi se skinula odgovornost sa Zagreba i Beograda zbog ciljeva da podjele BiH u okviru kojih su i počinjeni zločini, a što se u presudama decidno navodi uz objašnjenja da je to činjeno u okviru udruženih zločinačkih planova u kojima su uz Republiku Srpsku Krajinu, Republiku Srpsku, učestovale i Srbija i Hrvatska.

U sažetku odluke Raspravnog vijeća u predmetu Milošević navodi se da je utvrđeno da se s razlogom može vjerovati da su “plate i penzije pripadnika VRS stizale iz Beograda; da je JNA pružala kontinuirano podršku VRS-u u pogledu opreme, municije i vodstva te povremeno učestvovala u oružanim operacijama tokom rata”. U nedavnoj prvostepenoj presudi Mladiću, ti su nalazi ponovljeni i time potvrđeni. (Milošević, 98bis Odluka, 258-60.) Uz to, Miloševićeva ekstenzivna uključenost u pregovore koji su doveli do Dejtonskog sporazuma —uključujući to što je imao ovlasti da odlučuje u ime bosanskih Srba i to što je mogao prihvatiti odredbe Sporazuma koje su sami bosanski Srbi smatrali neprihvatljivim i da im te uslove nametne — uzeto je kao razložno ubjedljiv dokaz njegove uloge vrhovnog vođe u odnosu na bosanske Srbe. Milošević je identificiran kao pripadnik golemog UZP-a u koji je bio uključen velik broj zasebno optuženih pojedinaca: Milan Milutinović, Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić i Vlajko Stojiljković u optužnici za Kosovo; Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, i Vojislav Šešelj u optužnici za Bosnu; te Milan Babić, Milan Martić i Goran Hadžić, kao i Simatović, Stanišić i Šešelj ponovno, u optužnici za Hrvatsku.

Transkripti sa suđenja, kao i dokumentirani i digitalni dokazi koje su pribavili i tužitelji i odbrana optuženih, pružaju mnogo detaljnije informacije o ulozi Slobodana Miloševića i Srbije nego same presude. Mnogo dokumentacije čeka na istraživače i historičare.

Na suđenju Slobodanu Miloševiću sveobuhvatno je razmatrana uloga Beograda u jugoslovenskim ratovima. Mada se uveliko pretpostavljalo da je, pod Miloševićevim režimom, Srbija podržavala srpske oružane snage u Hrvatskoj i Bosni, puni opseg te podrške i mehanizmi kojima je ona pružana nisu bili otkriveni javnosti sve do ovog suđenja. To nije bilo slučajno: kako bi svijet ubijedio da nije učestvovao u tim ratovima, Beograd je krio brojne pojedinosti o svojoj umiješanosti u ratove u Bosni i Hrvatskoj.

Smrt Slobodana Miloševića je spriječila donošenje presude protiv njega, ali nije izbrisala zabilježenu historiju.

U središtu UZP-a bio je Milošević

Milošević je Haški tribunal optuživao da je posredno kolektivno sudio srpskom narodu. Ali stvarno stanovište Tužiteljstva u pogledu kolektivne krivnje bilo je daleko usmjerenije. Strategija Tužiteljstva je bila iznijeti sveobuhvatnu tezu kojom bi se objasnilo učešće Beograda: udruženi zločinački poduhvat (UZP) koji je povezivao glavne aktere u Srbiji, RS-u i RSK-u oko plana primjene masovnog nasilja i terora kako bi se prisilno i trajno uklonili nesrbi s područja Kosova i velikih područja Hrvatske i Bosne, koja su trebala postati dio nove države pod dominacijom Srba.

U središtu ovog UZP-a, kao neko ko objedinjuje sva njegova tri dijela, bio je Milošević – optužen na osnovu njegovih de jure različitih pozicija, na kojima je bivao tokom decenije ratova, kao predsjednik SRJ i Srbije i glavnokomandujući Vojske Jugoslavije, kao član i predsjednik Vrhovnog saveta odbrane (VSO); i njegove de facto ovlasti nad, i podrške, institucijama SRJ, Srbije, RS-a i RSK-a, i ključnim pojedincima u njima. Optužba je, dakle, obećavala da će objasniti kako su Beograd/Milošević, ali i njegovi bliski saradnici u administracijama savezne države i Srbije, vojsci i policiji bili umiješani u sve zločine – od Hrvatske do Kosova.

U novembru 2005, nekoliko mjeseci prije njegove smrti, Tužiteljstvo je prikupilo i odbrani optuženog predalo preko 1,2 miliona stranica dokumentacije. U junu 2004. godine, odluka sudskog vijeća da odbije zahtjev optuženog da donese odluku kojom Miloševića oslobađa krivice – odluka poznata kao međupresuda – odigrala je ključnu ulogu u tumačenju te dokumentacije.

U tom dugom i pomno sačinjenom dokumentu, utvrđeno je da je Tužiteljstvo prikupilo “dovoljno dokaza kao podršku svakoj tački koja se osporava u tri optužnice”, unatoč tome što “nije bilo, ili nije bilo dovoljno, dokaza koji podržavaju izvjesne navode relevantne za neke od tačaka optužnice”. Milošević se, prema tome, morao braniti po svim tačkama.

Analizom drugih presuda Haškog tribunala, posebno dijelovima koji se odnose na Miloševićevu ulogu, počinje se ukazivati prva skica njegove uloge, kao osobe na čelu oružanih sukoba u Hrvatskoj, Bosni i, posebno, na Kosovu.

U kontekstu raspada Jugoslavije, većina naučnih radova podvlači da “historijska građa pokazuje da je Milošević, i niko drugi do njega, bio onaj čije su akcije gurnule zemlju na ivicu ambisa.”(1)

Dokazi

Dokazi koji su izneseni tokom suđenja Miloševiću pokazuju kako je rukovodstvo Srbije pružalo finansijsku, oružanu i materijalnu podršku hrvatskim i bosanskim Srbima; pomoglo u stvaranju vojski hrvatskih Srba i bosanskih Srba, te uspostavi administrativnih i struktura ljudstva koje je bilo podrška tim vojskama, gotovo potpuno oslonjenih na Srbiju; pružalo tim vojskama ključno ljudstvo i imalo vlastite agente u njihovoj komandnoj strukturi; te slalo vlastite jedinice preko granice da se bore. Ali, uloga Srbije u tom ratu nije bila ograničena na logističku i finansijsku podršku ili povremene vojne intervencije. S obzirom na intenzivnu uključenost najviših vlasti Srbije u svaki aspekt ovih ratova, ključno pitanje tokom suđenja bilo je da li je Milošević imao ili čak odredio zajedničke ciljeve, ili zločine, u čije su planiranje i izvođenje bili u tolikoj mjeri uključeni oni koji su od Srbije dobijali podršku? Da li im je cilj bio zajednički?

U Odluci iz juna 2004. Raspravno vijeće Haškog tribunala proučilo je odnos Miloševića sa vojnim i civilnim vlastima bosanskih Srba i utvrdilo da se s razlogom može vjerovati da je on imao “veliki utjecaj” na njih. (Predmet Milošević, 98bis, Odluka, 257.) Preciznije, Raspravno vijeće je ukazalo na dokaze Tužiteljstva o vezama između Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije, uključujući postojanje 30. kadrovskog centra, koji je služio kao maska za kontinuirano finansiranje VRS-a od strane VJ i isplatu plata njenih oficira. (Milošević, 98bis Odluka, 258-60.)

U sažetku odluke navodi se da je utvrđeno da se s razlogom može vjerovati da su “plate i penzije pripadnika VRS stizale iz Beograda; da je JNA pružala kontinuirano podršku VRS-u u pogledu opreme, municije i vodstva te povremeno učestvovala u oružanim operacijama tokom rata”. U nedavnoj prvostepenoj presudi Mladiću, ti su nalazi ponovljeni i time potvrđeni.

Ova odluka portretira Miloševića kao onoga koji je konzistentno bio dobro informiran o vojnoj i političkoj situaciji u Bosni. U njoj se navode dokazi koji sugeriraju da Milošević, ne samo da je bio upoznat sa situacijom, već je bio i konsultiran od strane vojnog i političkog vodstva bosanskih Srba, te da su njegove savjete oni uzimali kao autoritativne. (Milošević, 98bis Odluka, 278, 282, 285.)

Navode se i neki dokazi koji aludiraju na to da je Milošević unaprijed znao kakve su namjere generala Ratka Mladića u vezi sa civilnim stanovništvom enklave Srebrenica u julu 1995. (Milošević, 98bis Odluka, 280, 284.) Uz to, Miloševićeva ekstenzivna uključenost u pregovore koji su doveli do Dejtonskog sporazuma —uključujući to što je imao ovlasti da odlučuje u ime bosanskih Srba i to što je mogao prihvatiti odredbe Sporazuma koje su sami bosanski Srbi smatrali neprihvatljivim i da im te uslove nametne — uzeto je kao razložno ubjedljiv dokaz njegove uloge vrhovnog vođe u odnosu na bosanske Srbe.

Prirodno je da se Milošević ima istaknuto mjesto i u drugim predmetima koji se široko odnose na de jure i de facto ovlasti koje je on imao tokom sukoba u bivšoj Jugoslaviji.

Kontrola medija

Milošević je identificiran kao pripadnik golemog UZP-a u koji je bio uključen velik broj zasebno optuženih pojedinaca: Milan Milutinović, Nikola Šainović, Dragoljub Ojdanić i Vlajko Stojiljković u optužnici za Kosovo; Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, Ratko Mladić, Jovica Stanišić, Franko Simatović, i Vojislav Šešelj u optužnici za Bosnu; te Milan Babić, Milan Martić i Goran Hadžić, kao i Simatović, Stanišić i Šešelj ponovno, u optužnici za Hrvatsku.

Tim pojedincima je bilo suđeno odvojeno u sklopu teorije o UZP-u u optužnicama koje su uključivale nekoliko podsetova Miloševićevog UZP-a. Simatoviću i Stanišiću se ponovo sudi i njihovo suđenje će biti nastavljeno u sklopu rezidualnog mehanizma koji preuzima rad Haškog tribunala nakon njegovog zatvaranja 2017. godine. Nakon što je u prvostepenom procesu oslobođen, predmet protiv Vojislava Šešelja sada je u žalbenom postupku.

Već u predmetu protiv Duška Tadića, prvom kojem je suđeno na Haškom tribunalu, Milošević se pojavljue, usputno. U to je vrijeme Raspravno vijeće u predmetu Tadić posjedovalo vrlo malo bitnih informacija koje će Tribunal tek kasnije prikupiti, a koje ukazuju na političke i vojne veze između Miloševića i bosanskih Srba. Stoga se presuda Tadiću bavila Miloševićem primarno zbog njegove uloge ideološkog i političkog inspiratora događaja.

U presudi je utvrđeno da je “Milošević koristio nacionalizam kako bi sebi priskrbio karizmu zaštitnika i branitelja Srba diljem bivše Jugoslavije” (Tužilac protiv Tadića, Mišljenje i presuda, 7. maj 1997, 72) i da je on političku moć koristio kako bi uspostavio “vrlo učinkovitu kontrolu nad medijima”, koji su “bili vrlo učinkovito usmjeravani da podstiču srpska nacionalna osjećanja i očito prijateljsku atmosferu koja je vladala između Muslimana, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini i pretvore je u atmosferu straha, nepovjerenja i uzajamnog neprijateljstva.” (Tadić, Presuda, 83)

U presudi se navodi i da je Srpska demokratska stranka bosanskih Srba sebe poistovjećivala sa Miloševićevom politikom. (Tadić, Presuda, 131.) A što se tiče optuženog Tadića, u presudi stoji da se on lično identificirao sa Miloševićem do te mjere da je želio svome djetetu dati ime po tom srpskom vođi. (Tadić, Presuda, 183, 474.)

Velika Srbija i Velika Hrvatska

U presudi protiv Tadića spominje se politika “Velike Srbije” koja se pripisuje Miloševiću i zaključuje da je “praksa etničkog čišćenja bila usvojena” kao dio politike “uspostavljanja Velike Srbije. Ovaj koncept je Milošević prihvatio, a etnički Srbi su ga uveliko usvojili diljem bivše Jugoslavije.” (Tadić, Presuda, 84.) Uz Veliku Srbiju, u presudi Tadiću se također identificira koncept “Velike Hrvatske”, koja bi uključila sve Hrvate koji žive na teritoriji bivše Jugoslavije.

U presudi Krajišniku se generalno ponavljaju opći nalazi o Miloševiću utvrđeni u predmetu Tadić. Također se navodi da je 1991. i 1992. godine Milošević znao za, i sa bosanskim Srbima razmatrao njihove planove da prigrabe vojnu i političku kontrolu nad velikim dijelovima Bosne. (Krajišnik, Presuda, 27. septembar 2006, 45, 61, 66, 924)

Ograničavanjem obuhvata UZP-a u Srebrenici 1995. na malu grupu oficira VRS-a, u presudi protiv Popovića i ostalih ne spominje se uloga bilo kojeg aktera iz SRJ ili Srbije. S druge strane, u predmetima Karadžić i Mladić, vođenim nakon Miloševićeve smrti, odnos između Miloševića i političkog i vojnog vodstva bosanskih Srba u periodu od 1990. do 1995. godine ne spominje se u mjeri u kojoj bi se to očekivalo.

Sužavanjem (na kome je insistirao sud) ovih optužnica 2008. i fokusiranjem na dokazivanje genocida 1992. u Prijedoru i u drugim općinama Tužiteljstvu je ostao ograničen prostor da unese sve dokaze koje su imali o učešću Miloševića i njegovih suradnika u zločinačkim planovima za koje se Karadžiću i Mladiću sudilo. U prvostepenim presudama Karadžiću i Mladiću, oba sudska vijeća su zaključila da im nije predočeno dovoljno dokaza da je Milošević učestvovao u zlocinačkom poduhvatu u Bosni i Hercegovini.

Zajednički cilj svih srpskih zemalja

Aktuelno, ponovno suđenje Stanišiću i Simatoviću, koje je počelo u junu 2017. godine, važno je radi procjene Miloševićeve uloge jer je to suđenje usmjereno na srbijanski SDB i njegove navodne zločine u Bosni, kao i Hrvatskoj. Dvojici bivših šefova srbijanske sigurnosne službe ponovno se sudi kao ključnim učesnicima u “borbi za postizanje zajedničkog cilja svih srpskih zemalja”, prema Stanišićevim vlastitim riječima u telegramu iz 1994. (Tužilac Dermot Groome, Uvodno izlaganje, juni 2009)

Prema tvrdnjama Tužiteljstva, Stanišić je — nekad smatran drugim najmoćnijim funkcionerom u Srbiji — osnovao grupu elitnih snaga predviđenu za vođenje tajnih operacija izvan Srbije, poznatu kao JSO ili Crvene Beretke. Te su snage djelovale pod Simatovićevom operativnom komandom. Stanišić i Simatović postupali su po direktnim naredbama Miloševića, koji je vjerovao svojoj tajnoj policiji i njenoj tajnoj borbenoj jedinici više nego formalnoj vojsci; zapravo, tajne jedinice su bile i osmišljene kako bi sakrile srbijansku vladu i vojske od odgovornosti za neke od najsurovijih kampanja protiv civila izvan Srbije.

Na ponovnom suđenju će se suditi o njihovoj odgovornosti za organizaciju, obuku, finansiranje i kontrolu pripadnika specijalnih jedinica SDB-a, koje su terorizirale, protjerivale i pobile hiljade nesrba između maja 1991. i decembra 1995. Međutim, teško da će ovaj predmet ići dalje od onog što je o ulozi Srbije u genocidu u Srebrenici utvrdio Međunarodni sud pravde pošto Stanišić i Simatović nisu optuženi za genocid počinjen tokom masovnih ubijanja u julu 1995, već za zločine protiv čovječnosti u vezi sa ubistvom najmanje šest odraslih muslimana i dječaka zarobljenih u Srebrenici koja su u to vrijeme u Trnovu počinili Škorpioni. (Stanišić i Simatović, dopunjena optužnica, 2008)

U odluci Međunarodnog suda pravde donesenoj u februaru 2007. po tužbi za genocid koju je Bosna i Hercegovina podnijela protiv Srbije — donesenoj manje od godinu dana nakon Miloševićeve smrti — sudije su utvrdile da je Srbija prekršila svoje obaveze iz Konvencije o genocidu, ali samo u vezi sa obavezom spriječavanja i kažnjavanja. Ovaj Sud je prihvatio da su u Srebrenici elementi VRS počinili genocid, što je konzistentno sa sudskom praksom Haškog tribunala, ali nije utvrdio da je Srbija bila direktno odgovorna za genocid. Međunarodni sud pravde je bio uveliko kritiziran, uključujući i od jednog broja njegovih sudija (Vidjeti Bosnia v. Serbia, Presuda, 2007, ICJ, izjava sudije Bennoune, na 3, izdvojeno mišljenje sudije Al-Khasawneha, 35, i izdvojeno mišljenje ad hoc sudije Mahioua, 56–57.) zato što je svoj zaključak donio a da se nije previše trudio da analizira raspoložive dokaze, pogotovo zapisnike sa sastanaka Visokog saveta odbrane SRJ na kojima su učestvovali visoko rangirani lideri SRJ, koji su održavani tokom ratova i na kojima se razmatrala politika nacionalne sigurnosti SRJ i gdje se o njoj odlučivalo.

Te dokumente je Tužilaštvo Haškog tribunala identificiralo kao ključne za utvrđivanje lične umiješanosti Miloševića u genocidnu politiku Republike Srpske, i kasnije ih je Bosna tražila radi utvrđivanja odgovornosti države SRJ za ista ta djela. Vlasti SRJ, međutim, odbile su predati te dokumente i jednom i drugom sudu, navodeći kao razlog zabrinutost da bi se time mogle otkriti “državne tajne”.

U konačnici je, pokleknuvši pod velikim pritiskom Haškog tribunala, SRJ pristala predati tražene dokumente, ali je istovremeno postigla “zaštitne mjere” koje su ostavile van pogleda javnosti — i van domašaja bosanskog pravnog tima — dijelove dokumenata čije bi objavljivanje navodno ugrozilo nacionalnu sigurnost Srbije. Iznenađujuće je da Međunarodni sud pravde nije insistirao na dostavljanju nezatamnjenih dijelova tih dokumenata niti je izveo nepovoljan zaključak protiv SRJ u vezi s tim, mada je sam naveo da je to mogao učiniti. (Bosna protiv Srbije, Presuda, 2007, ICJ, para. 206)

Veze između Srbije i Krajine

Dva glavna predmeta vezana za Hrvatsku su ona protiv vođa hrvatskih Srba Milana Babića i Milana Martića. Babić, koji se izjasnio krivim, ponudio je prikaz opsega angažmana i miješanja Miloševića u dešavanja u odmetnutoj Republici Srpskoj Krajini (RSK). Babić je priznao da su on i drugi hrvatski Srbi tražili pomoć od Miloševića, srbijanskih vlasti, JNA, i također tvrdio da je krajnji rezultat bio uspostava “paralelne strukture” koja je do određene mjere vodila do Miloševića. (Tužilac protiv Babića, Presuda s odmjeravanjem kazne, 29. juni 2004, 23-4)

Babić je također izjavio da je Milošević želio prikriti svoju stvarnu ulogu i veze između Srbije i Krajine kako bi ciljevi UZP-a uspjeli, a da se istovremeno osigura da se Srbija ne krivi za rat, raspad Jugoslavije i stvaranje Velike Srbije. Raspravno vijeće u predmetu protiv Babića, ponavljajući presudu Tadiću, navelo je da su srbijanski mediji manipulirali događajima u Hrvatskoj, a da je Milošević “producirao” događaje. (Babić, Presuda, 70.)

U presudi Martiću, potvrđen je dio argumenata Tužiteljstva iznesenom u predmetu Milošević, a posebno veze između Beograda i vodstva RSK-a. U presudi se tako navodi da je Slobodan Milošević tajno namjeravao stvoriti srpsku državu. Milan Babić je svjedočio da je Slobodan Milošević namjeravao stvoriti tu državu uspostavom paravojnih snaga i izazivanjem incidenata kako bi omogućio intervenciju JNA, inicijalno sa ciljem razdvajanja zaraćenih strana, a potom kako bi obezbjeđivao teritorije zamišljene kao dio buduće srpske države.

1. Wachtel, A. & Bennet, C.. The Dissolution of Yugoslavia. U knjizi C. Ingrao & T. A. Emmert (2009). Confronting the Yugoslav Controversies: A Scholars’ Initiative (str. 12-47).