Na ulazu u groblje četiri robusna stupa i natpis “Uskrsnuće” na latinskom jeziku ničim ne odaju razoran učinak pandemije koja je prije godinu dana u gradiću Codognu na sjeveru Italije otvorila prvo veliko europsko žarište koronavirusa.

Međutim, nešto dalje od klečećih anđela i ukrašenih grobnica, noviji blok jednostavnih granitnih grobova svjedoči o posljedicama tada zastrašujućeg novog virusa koji je pohod Europom počeo u tom skromnom sjevernotalijanskom gradu. 

Danas je u Codognu označeno godinu dana od prvog potvrđenog slučaja lokalne transmisije koronavirusa u Italiji nakon čega je taj gradić ubrzo postao prvo veliko žarište u Europi.

Samo u Italiji umrlo je gotovo 100 hiljada ljudi

Virus se proširio pokrajinom Lombardijom učinivši Italiju novim epicentrom globalne pandemije koja je do danas odnijela više od dva miliona života, od čega gotovo 100.000 u Italiji.

Ispod ugraviranih imena ispisani su datumi 23. februara, 24. februara, 28. februara, 1. marta, 5. marta, koji svjedoče o učestalosti smrti. 

– U dva mjeseca broj umrlih izjednačio se s brojkom koju uobičajeno imamo u godinu dana – rekao je Roberto Codazzi, zamjenik upravitelja groblja.

Krivulja oboljelih počela je rasti odmah nakon petka, 21. februara, kada je muškarac u dobi od 38 godina identificiran kao prvi pacijent pošto ga je u gradskoj bolnici liječnik testirao na koronavirus. Već u subotu tijela su bila spremna za ukop. 

“Ko je sljedeći?”

Danas se u Codognu, gradiću od 15.000 ljudi, razgovori o koronavirusu odnose uglavnom na ugašene djelatnosti, na dospjele rate za plaćanje i ne zna se već koje po redu ograničenje kojima se ometa normalan život. No malo je onih koji pri zvuku sirene vozila hitne pomoći ne osjete zebnju u srcu. 

Emy Cavalli, vlasnica u trećoj generaciji Central Bara na glavnom trgu, prisjeća se prvih dana zatvaranja koje su vlasti proglasile za Codogno i deset drugih sjevernih općina nakon identificiranja prvog slučaja, a odmah zatim slijedile su dvije potvrđene smrti od koronavirusa u Italiji.

Jedna od njih bila je 77-godišnja žena iz okolice Codogna. 

– Sjećam se kako je sve bilo tiho, a tu tišinu svake tri minute proparao bi zvuk sirene i tada bismo se pitali: Ko je sljedeći?! – kazala je Cavalli.

U mjesec dana broj umrlih se utrostručio. U martu su u Codognu bila 154 umrla u usporedbi s 49 u istom razdoblju prije godinu dana, rekao je gradonačelnik Francesco Passerini.

– Nisu stizali – kaže Passerini o radnicima gradskih groblja kojima je u konačnici u pomoć priskočila jedinica civilne zaštite. 

Lijesovi s tijelima za ukop bili su pohranjeni u crkvi, a groblje je bilo zatvoreno za javnost i osmrtnice su bile tiskane bez datuma ukopa kako bi se odvratili bliski da dođu ispratiti umrle. Pri dopremanju lijesova Codazzi je često u šoku uzviknuo: – Oh ne, pa ja ga znam! Vidio sam ga prije sedam dana…

Crveni križ nije znao što ih čeka

Podružnica Crvenog križa u Codognu, a riječ je o ljudima koji imaju iskustvo rada u Iraku i drugdje, samo u martu imala je 500 vožnji ambulantnim vozilom. 

– Kad bi nas zvali, nismo znali što ćemo naći – rekao je šef hitne službe Luciano Parmigiani.

Obiteljski liječnik Andrea Lozzi radio je danju i noću nastojeći zbrinuti ljude tako da nikad ne dođu do bolnice odakle se prečesto oni koji su ušli nisu vraćali. 

Danas Lozzijevo ime stanovnici spominju s poštovanjem zbog njegova neumornog rada, no on odbija davati intervjue te je agenciji AFP rekao i zašto: – Raditi ono što znaš treba rukama, ne ustima.

No Lozzi ima svoju stranicu na Facebooku koja je mješavina liječničkih savjeta, ali i sasvim običnih obavijesti i ta stranica svojevrstan je dnevnik koji otkriva kako je Codogno uspio postupno se osloboditi pandemijskog stiska. 

– Kakvo zadovoljstvo! Danas sam konačno četvero mojih pacijenata mogao reći: Uspjeli ste, izliječeni ste! – napisao je Lozzi 11. marta, pošto ih je sedmicama obilazio u kućnim posjetima. 

Mjesec dana nakon prvog potvrđenog slučaja napisao je: – Ne znam koliko ćemo daleko morati ići, ali znam da ćemo uspjeti!

Četiri dana poslije Lozzi je napisao kako vjeruje da je virus počeo slabjeti u Codognu. 

Put patnje

Rani lockdown vjerojatno je pomogao.

Stanje se u Codognu počelo popravljati i vrlo brzo najteže pogođeno žarište postala je pokrajina Bergamo, oko 70 kilometara sjevernije, koja se pamti po snimkama konvoja nakrcanih lijesovima.

Broj umrlih u Italiji umnožio se na 4.825 u mjesec dana nakon potvrđenog prvog slučaja u Codognu. Neki su se stoga pitali je li zatvaranje Lombardije 8. marta, izuzetno gusto naseljene pokrajine, došlo prekasno, te je li prekasno bilo i za zatvaranje cijele Italije dan poslije.

Već tada je velik broj umrlih u domovima za starije i nemoćne zvonio na uzbunu i zaredale su se optužbe zdravstvenih vlasti da su loše upravljale krizom. 

Prvi pacijent Mattia Maestri konačno je ozdravio i otpušten je 25. marta iz bolnice. 

Dva mjeseca poslije predsjednik Sergio Mattarella posjetio je groblje u Codognu, gradu gdje je počeo put patnje. U spomen na žrtve covida-19 postavljena je mramorna ploča.

U svom uredu Crvenog križa Luciano Parmigiani listao je knjigu intervencija iz tih prvih sedmica pandemije u 2020. dok su vani radnici završavali gradnju memorijala.

Pokazao je kako je broj oboljelih i umrlih počeo padati i zaključio: – Uspjeli smo se boriti protiv nečega, a da niko nije znao o čemu se radi.

Na ulazu u groblje četiri robusna stupa i natpis “Uskrsnuće” na latinskom jeziku ničim ne odaju razoran učinak pandemije koja je prije godinu dana u gradiću Codognu na sjeveru Italije otvorila prvo veliko europsko žarište koronavirusa.

Međutim, nešto dalje od klečećih anđela i ukrašenih grobnica, noviji blok jednostavnih granitnih grobova svjedoči o posljedicama tada zastrašujućeg novog virusa koji je pohod Europom počeo u tom skromnom sjevernotalijanskom gradu. 

Danas je u Codognu označeno godinu dana od prvog potvrđenog slučaja lokalne transmisije koronavirusa u Italiji nakon čega je taj gradić ubrzo postao prvo veliko žarište u Europi.

Samo u Italiji umrlo je gotovo 100 hiljada ljudi

Virus se proširio pokrajinom Lombardijom učinivši Italiju novim epicentrom globalne pandemije koja je do danas odnijela više od dva miliona života, od čega gotovo 100.000 u Italiji.

Ispod ugraviranih imena ispisani su datumi 23. februara, 24. februara, 28. februara, 1. marta, 5. marta, koji svjedoče o učestalosti smrti. 

– U dva mjeseca broj umrlih izjednačio se s brojkom koju uobičajeno imamo u godinu dana – rekao je Roberto Codazzi, zamjenik upravitelja groblja.

Krivulja oboljelih počela je rasti odmah nakon petka, 21. februara, kada je muškarac u dobi od 38 godina identificiran kao prvi pacijent pošto ga je u gradskoj bolnici liječnik testirao na koronavirus. Već u subotu tijela su bila spremna za ukop. 

“Ko je sljedeći?”

Danas se u Codognu, gradiću od 15.000 ljudi, razgovori o koronavirusu odnose uglavnom na ugašene djelatnosti, na dospjele rate za plaćanje i ne zna se već koje po redu ograničenje kojima se ometa normalan život. No malo je onih koji pri zvuku sirene vozila hitne pomoći ne osjete zebnju u srcu. 

Emy Cavalli, vlasnica u trećoj generaciji Central Bara na glavnom trgu, prisjeća se prvih dana zatvaranja koje su vlasti proglasile za Codogno i deset drugih sjevernih općina nakon identificiranja prvog slučaja, a odmah zatim slijedile su dvije potvrđene smrti od koronavirusa u Italiji.

Jedna od njih bila je 77-godišnja žena iz okolice Codogna. 

– Sjećam se kako je sve bilo tiho, a tu tišinu svake tri minute proparao bi zvuk sirene i tada bismo se pitali: Ko je sljedeći?! – kazala je Cavalli.

U mjesec dana broj umrlih se utrostručio. U martu su u Codognu bila 154 umrla u usporedbi s 49 u istom razdoblju prije godinu dana, rekao je gradonačelnik Francesco Passerini.

– Nisu stizali – kaže Passerini o radnicima gradskih groblja kojima je u konačnici u pomoć priskočila jedinica civilne zaštite. 

Lijesovi s tijelima za ukop bili su pohranjeni u crkvi, a groblje je bilo zatvoreno za javnost i osmrtnice su bile tiskane bez datuma ukopa kako bi se odvratili bliski da dođu ispratiti umrle. Pri dopremanju lijesova Codazzi je često u šoku uzviknuo: – Oh ne, pa ja ga znam! Vidio sam ga prije sedam dana…

Crveni križ nije znao što ih čeka

Podružnica Crvenog križa u Codognu, a riječ je o ljudima koji imaju iskustvo rada u Iraku i drugdje, samo u martu imala je 500 vožnji ambulantnim vozilom. 

– Kad bi nas zvali, nismo znali što ćemo naći – rekao je šef hitne službe Luciano Parmigiani.

Obiteljski liječnik Andrea Lozzi radio je danju i noću nastojeći zbrinuti ljude tako da nikad ne dođu do bolnice odakle se prečesto oni koji su ušli nisu vraćali. 

Danas Lozzijevo ime stanovnici spominju s poštovanjem zbog njegova neumornog rada, no on odbija davati intervjue te je agenciji AFP rekao i zašto: – Raditi ono što znaš treba rukama, ne ustima.

No Lozzi ima svoju stranicu na Facebooku koja je mješavina liječničkih savjeta, ali i sasvim običnih obavijesti i ta stranica svojevrstan je dnevnik koji otkriva kako je Codogno uspio postupno se osloboditi pandemijskog stiska. 

– Kakvo zadovoljstvo! Danas sam konačno četvero mojih pacijenata mogao reći: Uspjeli ste, izliječeni ste! – napisao je Lozzi 11. marta, pošto ih je sedmicama obilazio u kućnim posjetima. 

Mjesec dana nakon prvog potvrđenog slučaja napisao je: – Ne znam koliko ćemo daleko morati ići, ali znam da ćemo uspjeti!

Četiri dana poslije Lozzi je napisao kako vjeruje da je virus počeo slabjeti u Codognu. 

Put patnje

Rani lockdown vjerojatno je pomogao.

Stanje se u Codognu počelo popravljati i vrlo brzo najteže pogođeno žarište postala je pokrajina Bergamo, oko 70 kilometara sjevernije, koja se pamti po snimkama konvoja nakrcanih lijesovima.

Broj umrlih u Italiji umnožio se na 4.825 u mjesec dana nakon potvrđenog prvog slučaja u Codognu. Neki su se stoga pitali je li zatvaranje Lombardije 8. marta, izuzetno gusto naseljene pokrajine, došlo prekasno, te je li prekasno bilo i za zatvaranje cijele Italije dan poslije.

Već tada je velik broj umrlih u domovima za starije i nemoćne zvonio na uzbunu i zaredale su se optužbe zdravstvenih vlasti da su loše upravljale krizom. 

Prvi pacijent Mattia Maestri konačno je ozdravio i otpušten je 25. marta iz bolnice. 

Dva mjeseca poslije predsjednik Sergio Mattarella posjetio je groblje u Codognu, gradu gdje je počeo put patnje. U spomen na žrtve covida-19 postavljena je mramorna ploča.

U svom uredu Crvenog križa Luciano Parmigiani listao je knjigu intervencija iz tih prvih sedmica pandemije u 2020. dok su vani radnici završavali gradnju memorijala.

Pokazao je kako je broj oboljelih i umrlih počeo padati i zaključio: – Uspjeli smo se boriti protiv nečega, a da niko nije znao o čemu se radi.