U emisiji ‘Odlučne i uspješne’ u sklopu projekta ‘Ženska strana života’ i mjesecu kada govorimo o pokretanju biznisa razgovarali smo sa direktoricom i vlasnicom Centra za strane jazike “Step by step” Amrom Travančić, koja nam je ispričala svoj put pokretanja biznisa i uspjeha na tržištu.

Osim što je vlasnica i direktorica jedne od najuspješnijih škola stranih jezika s dugogodišnjom tradicijom, Travančić je i profesorica engleskog jezika već 20 godina, trener za profesore deset godina, te majka kćerke od osam godina.

Rođena je Tešnju, a ratne godine je provela u Austriji nakon čega će se vraća u BiH, gdje završava studij. Daleke 2004. godine u Tešnju je otvorila prvu poslovnicu “Step by step-a”, a za 15 godina otvorila ih je još nekoliko. Jedna od njih je i u Zenici.

[poll id=”11″]

U sklopu svog obrazovanja i privatne nadogradnje učestvovala je na brojnim obukama u Sjedinjenim Američkim Državama, a magistrirala je na Cambridgeu u Engleskoj, gdje je specijalizirala nastavnu praksu.

“Radila sam obuke profesora u srednjim školama i to me privlači, volim raditi”, govori Travančić na početku razgovora. 

Dolazak u Zenicu

U Zenicu je došla nakon što se udala, te u ovom gradu živi već deset godina. Ponosna je na stvari koje se dešavaju u gradu čelika. Zenicu u potpunosti smatra svojim. Međutim, ističe da je Tešanj ipak u njenom srcu, a kojeg posebno voli zbog mentaliteta ljudi, ambicija te društvene odgovornosti koja uveliko nedostaje Zenici.

Tečno govori engleski i njemački jezik, te je zbog neodlučnosti upisala oba studija i prva je koja je u Tešnju diplomirala engleski jezik.

“Sticajem okolnosti da je nedostajalo profesora engleskog, javila potreba više nego za njemačkim jezikom. Radila sam prije nego sam diplomirala jer je to bilo deficitarno zanimnaje. Danas je previše profesora engleskog, nemaju priliku da pokažu šta znaju i dosta ih je na birou”, dodaje Travančić.

Po završetku fakulteta, s obzirom da je radila u Gimnaziji, postavila je sebi pitanje da li je to vrh njene karijere i želi li do kraja života raditi kao profesorica. Ne želeći prihvatiti tu činjenicu, počela je s kursevima stranih jezika u Tešnju, a veliko interesovanje su iskazali odrasli, a posebno djeca.

“Tešanjski mentalitet, koji je genetski modificiran, je u meni pobudio poduzetništvo. Ispred svake kuće u Tešnju imate neki biznis da neko nešto prodaje ili neko nešto pravi, ali više je bila ambicija i želja da promijenim nešto u školskom sistemu koji je katastrofalan ovakav kakav jest. Djeca uče, ali ne znaju ništa. Kada dobiju diplomu nisu kvalifikovani za to. Htjela sam imati uticaj na to i da to sve u svom mikrosvijetu mijenjam i to je bio jedan od većih razloga”, kaža naša sagovornica.

Roditelji najveća podrška

Ljudi koji su se upoznavali s njenim biznisom bili su skeptični da li je ona sposobna za to kao žena. Mlada menadžerica s nepune 24 godine osnovala je prvu školu stranih jezika, a svoje poslovnice proširila je i na druge gradove pokazavši svima da je sposobna.

Najveću podršku imala je od roditelja, kako moralnu tako i finansijsku te su oni njena sigurnosna mreža.

“Nakon Tešnja, radila sam za američko udruženje ‘Žene za žene’. Bila sam koordinatorica za edukaciju ženski ljudski prava 2008. godine i tu sam se zadržala oko godinu dana dok je škola u Tešnju funkcionisala i sve je bilo ‘step by step’. Radili smo s oko 1.500 žena s ruralnih područja i educirali ih o ženskim ljudskim pravima, početka biznisa i bitnosti zdravlja. Primale su 20 dolara mjesečno, ali meni su nedostajala djeca, predavanje engleskog i da se bavim onim za što sam se obrazovala. Jednu sam grupu i učionicu planirala u Zenici, ali u roku od sedam dana imali smo 200 prijava i sad smo tu gdje jesmo”, kaže naša sagovornica.

Danas “Step by step” poslovnice ima u Zenici, Tešnju i Jelahu s 15 zaposlenih profesora i više stotina polaznika. 

Konkurencija, ali i veći interes za strane jezike uveliko imaju utjecaja na poslovanje, ali ono što još razlikuje Zenicu od Tešnja jeste i slab interes kompanija za poslovni engleski jezik.

“Za 10 godina, koliko smo u Zenici, nismo imali grupe poslovnog engleskog, dok u Tešnju imamo poslovni engleske gdje firme šalju svoje uposlenike na obuku. Roditelji ulažu više u djecu, planiraju budućnost na vrijeme, poslodavci su svjesni da je engleski ključ sklapanja ugovora i poslovanja, a ovdje je druga klima”, pojašnjava naša sagovornica.

Ono što posebno ističe njihovu školu od drugih jeste jaka konekcija s djecom koja se tokom predavanja osjećaju ugodno i opušteno bez straha da će biti kažnjeni i u takvom okruženju, kako kaže, zagarantovan je uspjeh za razliku od školskih klupa.

Kako uspjeti u BiH?

Na pitanje, kako uspjeti u BiH kao poslodavac, Travančić kaže da je veoma teško jer je država nametnula mnogo troškova za radnike.

“Država nije spremna za saradnju. Uvijek traže od vas nešto, da se informisete o izmjenama zakona, pratiti to u službenim novinama, a ako ne pratite jer se bavite svojim poslom dobijete kaznu. Nisu susretljivi, gledaju nas kao nekoga ko im smeta, a ne neko ko puni budžet. U Tešnju općina surađuje s privrednicima i sve je u dogovoru te zbog toga funkcionira kako funkcionira. Tešanj nije utopija, ali ima model koji funkcioniše”, izjavila je Travančić.

I sama je članica Udruženja poslodavaca u Zenici koji ulažu velike napore u stvaranje boljeg ambijenta, ali ne nailaze na uzajamnu konekciju. Dodaje da općina mora biti više otvorena prema privrednicima koji bune budžet.

“Treba da postoje pojekti kroz koje će Općina uključivati manjine i ugrožene slojeve društva. Imali smo djecu iz doma, mi smo to isfinansirali, ali zašto to općina ne uradi? Već deset godina nismo imali nijedan kontakt i upit, a u Tešnju imamo ugovor da općinski zaposlenici godinama idu kod nas na kurs, pa i načelnik”, kaže naša sagovornica.

“Mladima dati šansu”

Djeca uglavnom dolaze kako bi ispravili ocijene u školi, dok odrasli dolaze jer se spremaju za odlazak van države ili ličnu izgradnju. Dodaje da se mladima mora dati šansa i u BiH gdje će naučiti raditi svoj posao, ali i da je potrebna reorganizacija sistema obrazovanja koji će na tržište plasirati onu radnu snagu koja je potrebna.

Tajna uspjeha za našu sagovornicu krije se u vjeri za sebe. Žene, prema njenim riječima, moraju vjerovati u sebe i znati da im nije samo mjesto u kuhinji, te da svakodnevno moraju pomjerati svoje granice. Učiti jezik sa 42 godine nije kasno, pa ni sa 60, ako dovoljno želite.

“Žena prije svega ne treba da prihvata okvire u koje je društvo stavlja. To je nešto što je društvena norma koja ne mora da se prati. Svaki dan trebamo na sebi raditi sitne pomake. Ništa ne ide preko noći. Svi imamo snove i želje, ali sve što sanjate i zamišljate nije neostvarivo. Moramo se pokrenuti s mrtve tačke. Žene umjesto da 8. mart krenu raditi na svojim pravima, one idu da slave. Nemamo šta slaviti, mogle bismo slaviti da imamo firmu i poslodavce koji neće dati otkaz trudnici i uposlenici, jer je to danas normalno. To se ne slavi. Moramo te stvari iznijeti pred javnost i biti promjena jer niko to za nas neće uraditi”, zaključila je Travančić u razgovoru za Radio Zenit.

U emisiji ‘Odlučne i uspješne’ u sklopu projekta ‘Ženska strana života’ i mjesecu kada govorimo o pokretanju biznisa razgovarali smo sa direktoricom i vlasnicom Centra za strane jazike “Step by step” Amrom Travančić, koja nam je ispričala svoj put pokretanja biznisa i uspjeha na tržištu.

Osim što je vlasnica i direktorica jedne od najuspješnijih škola stranih jezika s dugogodišnjom tradicijom, Travančić je i profesorica engleskog jezika već 20 godina, trener za profesore deset godina, te majka kćerke od osam godina.

Rođena je Tešnju, a ratne godine je provela u Austriji nakon čega će se vraća u BiH, gdje završava studij. Daleke 2004. godine u Tešnju je otvorila prvu poslovnicu “Step by step-a”, a za 15 godina otvorila ih je još nekoliko. Jedna od njih je i u Zenici.

[poll id=”11″]

U sklopu svog obrazovanja i privatne nadogradnje učestvovala je na brojnim obukama u Sjedinjenim Američkim Državama, a magistrirala je na Cambridgeu u Engleskoj, gdje je specijalizirala nastavnu praksu.

“Radila sam obuke profesora u srednjim školama i to me privlači, volim raditi”, govori Travančić na početku razgovora. 

Dolazak u Zenicu

U Zenicu je došla nakon što se udala, te u ovom gradu živi već deset godina. Ponosna je na stvari koje se dešavaju u gradu čelika. Zenicu u potpunosti smatra svojim. Međutim, ističe da je Tešanj ipak u njenom srcu, a kojeg posebno voli zbog mentaliteta ljudi, ambicija te društvene odgovornosti koja uveliko nedostaje Zenici.

Tečno govori engleski i njemački jezik, te je zbog neodlučnosti upisala oba studija i prva je koja je u Tešnju diplomirala engleski jezik.

“Sticajem okolnosti da je nedostajalo profesora engleskog, javila potreba više nego za njemačkim jezikom. Radila sam prije nego sam diplomirala jer je to bilo deficitarno zanimnaje. Danas je previše profesora engleskog, nemaju priliku da pokažu šta znaju i dosta ih je na birou”, dodaje Travančić.

Po završetku fakulteta, s obzirom da je radila u Gimnaziji, postavila je sebi pitanje da li je to vrh njene karijere i želi li do kraja života raditi kao profesorica. Ne želeći prihvatiti tu činjenicu, počela je s kursevima stranih jezika u Tešnju, a veliko interesovanje su iskazali odrasli, a posebno djeca.

“Tešanjski mentalitet, koji je genetski modificiran, je u meni pobudio poduzetništvo. Ispred svake kuće u Tešnju imate neki biznis da neko nešto prodaje ili neko nešto pravi, ali više je bila ambicija i želja da promijenim nešto u školskom sistemu koji je katastrofalan ovakav kakav jest. Djeca uče, ali ne znaju ništa. Kada dobiju diplomu nisu kvalifikovani za to. Htjela sam imati uticaj na to i da to sve u svom mikrosvijetu mijenjam i to je bio jedan od većih razloga”, kaža naša sagovornica.

Roditelji najveća podrška

Ljudi koji su se upoznavali s njenim biznisom bili su skeptični da li je ona sposobna za to kao žena. Mlada menadžerica s nepune 24 godine osnovala je prvu školu stranih jezika, a svoje poslovnice proširila je i na druge gradove pokazavši svima da je sposobna.

Najveću podršku imala je od roditelja, kako moralnu tako i finansijsku te su oni njena sigurnosna mreža.

“Nakon Tešnja, radila sam za američko udruženje ‘Žene za žene’. Bila sam koordinatorica za edukaciju ženski ljudski prava 2008. godine i tu sam se zadržala oko godinu dana dok je škola u Tešnju funkcionisala i sve je bilo ‘step by step’. Radili smo s oko 1.500 žena s ruralnih područja i educirali ih o ženskim ljudskim pravima, početka biznisa i bitnosti zdravlja. Primale su 20 dolara mjesečno, ali meni su nedostajala djeca, predavanje engleskog i da se bavim onim za što sam se obrazovala. Jednu sam grupu i učionicu planirala u Zenici, ali u roku od sedam dana imali smo 200 prijava i sad smo tu gdje jesmo”, kaže naša sagovornica.

Danas “Step by step” poslovnice ima u Zenici, Tešnju i Jelahu s 15 zaposlenih profesora i više stotina polaznika. 

Konkurencija, ali i veći interes za strane jezike uveliko imaju utjecaja na poslovanje, ali ono što još razlikuje Zenicu od Tešnja jeste i slab interes kompanija za poslovni engleski jezik.

“Za 10 godina, koliko smo u Zenici, nismo imali grupe poslovnog engleskog, dok u Tešnju imamo poslovni engleske gdje firme šalju svoje uposlenike na obuku. Roditelji ulažu više u djecu, planiraju budućnost na vrijeme, poslodavci su svjesni da je engleski ključ sklapanja ugovora i poslovanja, a ovdje je druga klima”, pojašnjava naša sagovornica.

Ono što posebno ističe njihovu školu od drugih jeste jaka konekcija s djecom koja se tokom predavanja osjećaju ugodno i opušteno bez straha da će biti kažnjeni i u takvom okruženju, kako kaže, zagarantovan je uspjeh za razliku od školskih klupa.

Kako uspjeti u BiH?

Na pitanje, kako uspjeti u BiH kao poslodavac, Travančić kaže da je veoma teško jer je država nametnula mnogo troškova za radnike.

“Država nije spremna za saradnju. Uvijek traže od vas nešto, da se informisete o izmjenama zakona, pratiti to u službenim novinama, a ako ne pratite jer se bavite svojim poslom dobijete kaznu. Nisu susretljivi, gledaju nas kao nekoga ko im smeta, a ne neko ko puni budžet. U Tešnju općina surađuje s privrednicima i sve je u dogovoru te zbog toga funkcionira kako funkcionira. Tešanj nije utopija, ali ima model koji funkcioniše”, izjavila je Travančić.

I sama je članica Udruženja poslodavaca u Zenici koji ulažu velike napore u stvaranje boljeg ambijenta, ali ne nailaze na uzajamnu konekciju. Dodaje da općina mora biti više otvorena prema privrednicima koji bune budžet.

“Treba da postoje pojekti kroz koje će Općina uključivati manjine i ugrožene slojeve društva. Imali smo djecu iz doma, mi smo to isfinansirali, ali zašto to općina ne uradi? Već deset godina nismo imali nijedan kontakt i upit, a u Tešnju imamo ugovor da općinski zaposlenici godinama idu kod nas na kurs, pa i načelnik”, kaže naša sagovornica.

“Mladima dati šansu”

Djeca uglavnom dolaze kako bi ispravili ocijene u školi, dok odrasli dolaze jer se spremaju za odlazak van države ili ličnu izgradnju. Dodaje da se mladima mora dati šansa i u BiH gdje će naučiti raditi svoj posao, ali i da je potrebna reorganizacija sistema obrazovanja koji će na tržište plasirati onu radnu snagu koja je potrebna.

Tajna uspjeha za našu sagovornicu krije se u vjeri za sebe. Žene, prema njenim riječima, moraju vjerovati u sebe i znati da im nije samo mjesto u kuhinji, te da svakodnevno moraju pomjerati svoje granice. Učiti jezik sa 42 godine nije kasno, pa ni sa 60, ako dovoljno želite.

“Žena prije svega ne treba da prihvata okvire u koje je društvo stavlja. To je nešto što je društvena norma koja ne mora da se prati. Svaki dan trebamo na sebi raditi sitne pomake. Ništa ne ide preko noći. Svi imamo snove i želje, ali sve što sanjate i zamišljate nije neostvarivo. Moramo se pokrenuti s mrtve tačke. Žene umjesto da 8. mart krenu raditi na svojim pravima, one idu da slave. Nemamo šta slaviti, mogle bismo slaviti da imamo firmu i poslodavce koji neće dati otkaz trudnici i uposlenici, jer je to danas normalno. To se ne slavi. Moramo te stvari iznijeti pred javnost i biti promjena jer niko to za nas neće uraditi”, zaključila je Travančić u razgovoru za Radio Zenit.