Uzalud su brojni radnici preduzeća koja su u završila u stečaju sanjali povratak na radna mjesta. Mnogi nikad nisu dočekali taj trenutak. Slika je to postratne ekonomske tranzicije u našoj zemlji. No bilo je i pozitivnih, ali rijetkih primjera kao što je novi početak u zeničkoj Željezari, preduzeću koje je nakon privatizacije ostalo od nekadašnjeg industrijskog giganta, ponovo je pokrenut ranije ugašeni pogon kovane galanterije. Radnici koji su 2018. godine završili na birou ponovo imaju priliku da rade.

Umjesto na radnim mjestima završili su na ulici. Tražili su radnička prava, a postali brojevi u evidenciji biroa rada. Nakon tri godine čekanja, pojavila se nova prilika. U Željezari u stečaju ponovo se kuje željezo, a njih pet ponovo zarađuje, kakvu-takvu, plaću.

– Ponovo radim ovdje, a ovo što dobijamo je samo za preživljavanje, da prehranim svoju porodicu – kaže Mirsad Kadić, uposlenik Željezare Zenica u stečaju.

Kovane ograde, stepeništa, stolovi i stolice – dio su asortimana koji nastaje u ovoj maloj kovačnici, a ona bi, kada pronađu svoje mjesto na tržištu čemu se i nadaju,  mogla postati i tijesna.

– Sve ono što je aktuelno, što se traži u domaćinstvima, u firmama tako da se nadamo da se pokrene i da ide svojim tokom, a onda bi mi angažovali još svojih ljudi koji se nalaze na birou – navodi Zenaida Ljevaković, rukovoditeljica radne jedinice kovana galanterija Željezara u stečaju.

Godinama su radnici Željezare vodili bitku za uvezivanje staža, da bi barem nekolicina njih otišla u zasluženu penziju. Prije pokretanja stečaja radilo ih je oko 350. Danas, uz ove kovače radi njih oko 70 – većinom angažovanih na čuvanju imovine vrijedne oko stotinu miliona.  

– Politička odluka je bila da se umrtvi Željezara, da se ugasi. Nekome je smetala Zenica i vjerovatno smeta Mittal i mi se nismo uopšte nismo sukobljavali u interesima, mogli smo raditi jedni pored drugih, ali nekome je to smetalo ili je neko bacio oko na imovinu – smatra Avdija Halilović, predsjednik Sindikata radnika Željezare u stečaju.

Upravo su zbog vrijedne imovine firme metalske industrije na ovim prostorima nakon privatizacije i završavale u stečaju. Pod starim znakom iz prijeratnih, sretnijih, vremena u Željezari sada nastavljaju tradiciju izrade proizvoda od željeza i čelika.

– To je za nas ogroman korak, u praovm smjeru i nadam se da će tih radnika biti više i da će se novi segmenti u Željezari pokrenuti, jer Željezara ima potencijal još nekih 200 ljudi na birou koji mogu da rade poslove koje su radili prije – rekao je Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca ZDK-a.

Ova priča o pet radnika koji su nakon stečaja preduzeća i višegodišnjeg čekanja ponovo na radnim mjestima ne bi bila čudo da se, u procesu ekonomske tranzicije i privatizacije koja je postala sinonim za malverzacije, nisu odlučili za dizanje iz pepela. Prkoseći teškim vremenima izvrstan su primjer da stečaj ne mora nužno značiti i kraj preduzeća.  

Uzalud su brojni radnici preduzeća koja su u završila u stečaju sanjali povratak na radna mjesta. Mnogi nikad nisu dočekali taj trenutak. Slika je to postratne ekonomske tranzicije u našoj zemlji. No bilo je i pozitivnih, ali rijetkih primjera kao što je novi početak u zeničkoj Željezari, preduzeću koje je nakon privatizacije ostalo od nekadašnjeg industrijskog giganta, ponovo je pokrenut ranije ugašeni pogon kovane galanterije. Radnici koji su 2018. godine završili na birou ponovo imaju priliku da rade.

Umjesto na radnim mjestima završili su na ulici. Tražili su radnička prava, a postali brojevi u evidenciji biroa rada. Nakon tri godine čekanja, pojavila se nova prilika. U Željezari u stečaju ponovo se kuje željezo, a njih pet ponovo zarađuje, kakvu-takvu, plaću.

– Ponovo radim ovdje, a ovo što dobijamo je samo za preživljavanje, da prehranim svoju porodicu – kaže Mirsad Kadić, uposlenik Željezare Zenica u stečaju.

Kovane ograde, stepeništa, stolovi i stolice – dio su asortimana koji nastaje u ovoj maloj kovačnici, a ona bi, kada pronađu svoje mjesto na tržištu čemu se i nadaju,  mogla postati i tijesna.

– Sve ono što je aktuelno, što se traži u domaćinstvima, u firmama tako da se nadamo da se pokrene i da ide svojim tokom, a onda bi mi angažovali još svojih ljudi koji se nalaze na birou – navodi Zenaida Ljevaković, rukovoditeljica radne jedinice kovana galanterija Željezara u stečaju.

Godinama su radnici Željezare vodili bitku za uvezivanje staža, da bi barem nekolicina njih otišla u zasluženu penziju. Prije pokretanja stečaja radilo ih je oko 350. Danas, uz ove kovače radi njih oko 70 – većinom angažovanih na čuvanju imovine vrijedne oko stotinu miliona.  

– Politička odluka je bila da se umrtvi Željezara, da se ugasi. Nekome je smetala Zenica i vjerovatno smeta Mittal i mi se nismo uopšte nismo sukobljavali u interesima, mogli smo raditi jedni pored drugih, ali nekome je to smetalo ili je neko bacio oko na imovinu – smatra Avdija Halilović, predsjednik Sindikata radnika Željezare u stečaju.

Upravo su zbog vrijedne imovine firme metalske industrije na ovim prostorima nakon privatizacije i završavale u stečaju. Pod starim znakom iz prijeratnih, sretnijih, vremena u Željezari sada nastavljaju tradiciju izrade proizvoda od željeza i čelika.

– To je za nas ogroman korak, u praovm smjeru i nadam se da će tih radnika biti više i da će se novi segmenti u Željezari pokrenuti, jer Željezara ima potencijal još nekih 200 ljudi na birou koji mogu da rade poslove koje su radili prije – rekao je Kenan Mujkanović, predsjednik Sindikata metalaca ZDK-a.

Ova priča o pet radnika koji su nakon stečaja preduzeća i višegodišnjeg čekanja ponovo na radnim mjestima ne bi bila čudo da se, u procesu ekonomske tranzicije i privatizacije koja je postala sinonim za malverzacije, nisu odlučili za dizanje iz pepela. Prkoseći teškim vremenima izvrstan su primjer da stečaj ne mora nužno značiti i kraj preduzeća.