Ukrajinski portal koji izvještava na engleskom jeziku piše kako ruski vojnici u blizini Kijeva ubijaju volontere koji pomažu izgladnjelim životinjama.

Troje volontera se 4. ožujka vozilo ulicama Buče, nekada ugodnog gradića u blizini Kijeva koje je sada postalo žarišta rata u Ukrajini. U automobilu su bile tri osobe: Serhij Ustimenko (25), Maksim Kuzmenko (28) i Anastasia Jalanska (26), piše Kyivindependent.

Mada je Buča i dalje opasno područje koje sada uglavnom kontroliraju ruske snage, troje mladih Ukrajinaca je bilo tamo s razlogom – upravo su skloništu za pse isporučili hranu koje je ponestalo te su se vraćali po Ustimenkove roditelje.

Kada su bili blizu kuće, čuli su kako se prema njima približava oklopno vozilo i onda začuli zaglušujući zvuk. Rusko vozilo, svjedoci kažu da se radilo ili o tenku ili o borbenom vozilu, počelo je pucati na njihov automobil.

Valerij Ustimenko, Serhijev otac, gledao je što se događa. Vidio je kako ruski vojnici uništavaju auto u kojem se nalazi njegov sin. Kada je pucnjava prestala, otrčao je do auta, ali je vidio da je sve troje poginulo.

Izvukao je tijela i odnio ih u podrum u kojem se skrivao za vrijeme granatiranja. Kyivindependent navodi da su tijela tri dana kasnije još uvijek bila tamo. Naime, mladi Ukrajinci ne mogu biti pokopani zbog konstantnog raketiranja.

Prijatelji žrtava tvrde kako su Rusi sigurno znali da pucaju na civile.

– Auto je očito bio civilni. Maksim je nosio kapu s coflekom. Uopće nisu izgledali kao vojnici -rekao je Dmitro Zubkov, Maksimov prijatelj.

Ustimenko je u prosincu napunio 25 godina. Zajedno s kolegama je otvorio automehaničarsku radionu. Bio je i član nekoliko automobilskih klubova i grupa.

– Njegova radiona je uvijek bila otvorena za nas. Bio je dobar prijatelj koji te nikada ne bi iznevjerio – kazao je Ivan Solovij.

Tijekom karantene zbog koronavirusa, Kuzmenko je volontirao kao vozač. Vratio se volontiranju kada je Rusija krajem veljače napala Ukrajinu. Tada je Žvaljukin bar počeo dostavljati hranu ukrajinskoj vojsci i bolnicama, a Kuzmenko je bio zadužen za organizaciju isporuka.

Kad je u baru ponestalo hrane, odlučio je nastaviti volontirati sa svojim drugim prijateljima, dostavljajući nužne namirnice ljudima na području Kijeva. Zubkov, suvlasnik lanca pizzerija je pripremao jela koja je dostavljao Kuzmenko.

– Kuhali smo za sve kojima je to bilo potrebno. Češće smo pomagali starijim i bolnicama za djecu koja su oboljela od raka. Uvijek je radio više nego što se od njega očekivalo. Vi mu date zadatak i on napravi još više – rekla je Žvaljuk.

– Pitala sam ga zašto radi više nego što je potrebno, a on je odgovorio da želi biti bolja osoba – dodala je.

Anastasia Jalanska je radila u IT sektoru i samo tri tjedna ranije zaposlila se u novoj kompaniji.

– Pitao sam je želi li ići korak dalje, razvijati se i voditi odjel. Rekla je da želi, da je sposobna. Bila je vrlo ambiciozna, nije se bojala. Čekala ju je dobra budućnost, ali sada to nećemo vidjeti – rekao je Jeremi Ačin, njezin poslodavac.

Andrij Pidubni, bivši kolega, kazao je da je bila profesionalna i iskrena.

– Uvijek je govorila što misli. Bila je vrlo posvećena i optimistična, svi su je voljeli -dodao je.

Njena najbolja prijateljica, Anastasija Hriščenko, kazala je da su Jalanskina obitelj i prijatelji brinuli za nju i molili je da izbjegava područja koja se granatiraju.

Ukrajinski portal koji izvještava na engleskom jeziku piše kako ruski vojnici u blizini Kijeva ubijaju volontere koji pomažu izgladnjelim životinjama.

Troje volontera se 4. ožujka vozilo ulicama Buče, nekada ugodnog gradića u blizini Kijeva koje je sada postalo žarišta rata u Ukrajini. U automobilu su bile tri osobe: Serhij Ustimenko (25), Maksim Kuzmenko (28) i Anastasia Jalanska (26), piše Kyivindependent.

Mada je Buča i dalje opasno područje koje sada uglavnom kontroliraju ruske snage, troje mladih Ukrajinaca je bilo tamo s razlogom – upravo su skloništu za pse isporučili hranu koje je ponestalo te su se vraćali po Ustimenkove roditelje.

Kada su bili blizu kuće, čuli su kako se prema njima približava oklopno vozilo i onda začuli zaglušujući zvuk. Rusko vozilo, svjedoci kažu da se radilo ili o tenku ili o borbenom vozilu, počelo je pucati na njihov automobil.

Valerij Ustimenko, Serhijev otac, gledao je što se događa. Vidio je kako ruski vojnici uništavaju auto u kojem se nalazi njegov sin. Kada je pucnjava prestala, otrčao je do auta, ali je vidio da je sve troje poginulo.

Izvukao je tijela i odnio ih u podrum u kojem se skrivao za vrijeme granatiranja. Kyivindependent navodi da su tijela tri dana kasnije još uvijek bila tamo. Naime, mladi Ukrajinci ne mogu biti pokopani zbog konstantnog raketiranja.

Prijatelji žrtava tvrde kako su Rusi sigurno znali da pucaju na civile.

– Auto je očito bio civilni. Maksim je nosio kapu s coflekom. Uopće nisu izgledali kao vojnici -rekao je Dmitro Zubkov, Maksimov prijatelj.

Ustimenko je u prosincu napunio 25 godina. Zajedno s kolegama je otvorio automehaničarsku radionu. Bio je i član nekoliko automobilskih klubova i grupa.

– Njegova radiona je uvijek bila otvorena za nas. Bio je dobar prijatelj koji te nikada ne bi iznevjerio – kazao je Ivan Solovij.

Tijekom karantene zbog koronavirusa, Kuzmenko je volontirao kao vozač. Vratio se volontiranju kada je Rusija krajem veljače napala Ukrajinu. Tada je Žvaljukin bar počeo dostavljati hranu ukrajinskoj vojsci i bolnicama, a Kuzmenko je bio zadužen za organizaciju isporuka.

Kad je u baru ponestalo hrane, odlučio je nastaviti volontirati sa svojim drugim prijateljima, dostavljajući nužne namirnice ljudima na području Kijeva. Zubkov, suvlasnik lanca pizzerija je pripremao jela koja je dostavljao Kuzmenko.

– Kuhali smo za sve kojima je to bilo potrebno. Češće smo pomagali starijim i bolnicama za djecu koja su oboljela od raka. Uvijek je radio više nego što se od njega očekivalo. Vi mu date zadatak i on napravi još više – rekla je Žvaljuk.

– Pitala sam ga zašto radi više nego što je potrebno, a on je odgovorio da želi biti bolja osoba – dodala je.

Anastasia Jalanska je radila u IT sektoru i samo tri tjedna ranije zaposlila se u novoj kompaniji.

– Pitao sam je želi li ići korak dalje, razvijati se i voditi odjel. Rekla je da želi, da je sposobna. Bila je vrlo ambiciozna, nije se bojala. Čekala ju je dobra budućnost, ali sada to nećemo vidjeti – rekao je Jeremi Ačin, njezin poslodavac.

Andrij Pidubni, bivši kolega, kazao je da je bila profesionalna i iskrena.

– Uvijek je govorila što misli. Bila je vrlo posvećena i optimistična, svi su je voljeli -dodao je.

Njena najbolja prijateljica, Anastasija Hriščenko, kazala je da su Jalanskina obitelj i prijatelji brinuli za nju i molili je da izbjegava područja koja se granatiraju.