Da bismo razumjeli zašto toliko ljudi žudi za ljudskim dodirom, možemo se osvrnuti na svoju evolucijsku historiju. Doktorica Susannah Walker čitateljica je bihevioralne neuroznanosti sa Sveučilišta John Moores u Liverpoolu.

Ono što mi nedostaje”, rekao je jedan kolega prošlog proljeća, tijekom jednog od naših sedmičnih internetskih sastanaka,” su zagrljaji, dugi i jaki zagrljaji koje dijelim sa tatom i bliskim prijateljima.”

Osjet dodira već je dugo zajednički fenomen naše istraživačke skupine neuroznanstvenika i eksperimentalnih psihologa. Tijekom pandemije svi su počeli govoriti o nedostatku dodira i koliko taj nedostatak dodira ima negativan efekat na nas.

Poslije 12 mjeseci zagrljaji su i dalje prva pomisao mnogih ljudi. Jedno nedavno istraživanje zagrljaje je stavilo na četvrto mjesto liste 30 stvari kojima se ljudi najviše raduju nakon zaključavanja.

Suzdržavanje od dodirivanja ili grljenja naših prijatelja i porodice pokazalo se veoma teškim tijekom posljednjih godinu dana, a pogled i zvuk voljene osobe preko “Zooma” i sl. aplikacija ne mogu da zadovolje naše potrebe. Da bismo razumjeli zašto žudimo za zagrljajima i dodirom drugih ljudi, moramo se osvrnuti na svoju evolucijsku i socijalnu historiju – i na svoju fenomen naše kože.

Ljudi se rađaju bespomoćni, od rođenja se oslanjamo na druge da nas hrane, griju i tješe kad smo u nevolji. Kao i svi sisavci, i mi imamo urođenu potrebu i sklonost tražiti fizički kontakt kako bismo se osjećali sigurnim.

Dodir igra glavnu ulogu u ranim njegujućim interakcijama. Kontakt kože između majke i dojenčeta pomaže u regulaciji ritma djetetovog srca i brzine disanja, smanjuje nivo hormona stresa, potiče rast i oblikuje mozak u razvoju.

Što je ovo rano pružanje njege pouzdanije i osjetljivije, to će jača korist biti za zdravlje i dobrobit djeteta kasnije u životu. Dodir šalje bebama signal da imaju podršku i da su na sigurnom. Kako odrastamo, dodir igra važnu ulogu u formiranju i održavanju društvenih odnosa odraslih. Kad smo u nevolji, vraćamo se svojim najranijim iskustvima dodira, oslanjajući se na neverbalnu potporu poput držanja ruku, zagrljaja i milovanja.

Utješne i korisne blagodati dodira ukorijenjene su u našoj koži koja je inervirana raznim osjetnim receptorima koji nas informišu o onome što se događa na površini našeg tijela.

Neurobiolozi koji su proučavali naš osjet dodira bili su usredotočeni na osjetne živce koji nam omogućuju otkrivanje i istraživanje površina, tekstura i predmeta. Ovi senzorni receptori, koji su najgušći u koži naših ruku i prstiju, brzo šalju signale regijama mozga koje obrađuju ovaj aspekt dodira. Međutim, istraživači su sve više zainteresovani za podskup osjetljivih živaca u jezgri tijela, poput onih koju se nalaze u leđima, koji su tek nedavno otkriveni.

Ova druga vrsta osjetnih živaca šalje signale na područja našeg mozga koja se bave emocionalnom obradom. Najosjetljiviji su na temperaturu kože i nježan dodir. Studije otkrivaju da kada se od ljudi zatraži da maze svoje dijete ili svog partnera, spontano uspore tempo milovanja koje stimulišu ova živčana vlakna. Taj se dodir subjektivno doživljava kao ugodan; smiruje nas i umiruje fiziološki, smanjujući otkucaje srca i puferirajući protiv učinaka stresa.

Kad se stimuliraju, ti živci šalju signal putem leđne moždine u mozak gdje oslobađaju kaskadu neurohemikalija. Jedna od najistaknutijih hemikalija među njima je oksitocin, hormon koji se oslobađa stimulacijom kože niskog intenziteta, poput zagrljaja. Poznato je da oksitocin igra važnu ulogu u društvenim vezama i može smanjiti stres i povećati našu toleranciju na bol.

Oslobađanje oksitocina tijekom socijalnih interakcija ovisi o kontekstu: tek kad se zagrli, osjetit će se utješni i korisni učinci. Kada se dvije osobe grle, prednosti zagrljaja dijele oba partnera u toj razmjeni.

Značajno je da ovi “partneri” ne moraju biti isključivo dvoje ljudi. Nivo oksitocina povećavaju se i kod psa i kod njegovog vlasnika kada se životinja mazi, što možda dijelom objašnjava zašto se sve veći broj ljudi odlučio za kućnog ljubimca u procesu zaključavanja.

Tijekom protekle godine ograničenja zbog koronavirusa imala su značajan negativan utjecaj na dobrobit mnogih ljudi, uzrokujući usamljenost i nevolju.

Istovremeno, morali smo inhibirati svoje prirodne instinkte, programirane kroz dugi niz godina evolucije, da bismo dodir koristili kako bismo se smirili, umirili i pokazali da nam je stalo do nekoga.

Nadamo se da će ograničavanje bilo kakvog socijalnog momenta što prije proći i da ćemo ovaj put zagrljaje mnogo više cijeniti i upražnjavati.

Da bismo razumjeli zašto toliko ljudi žudi za ljudskim dodirom, možemo se osvrnuti na svoju evolucijsku historiju. Doktorica Susannah Walker čitateljica je bihevioralne neuroznanosti sa Sveučilišta John Moores u Liverpoolu.

Ono što mi nedostaje”, rekao je jedan kolega prošlog proljeća, tijekom jednog od naših sedmičnih internetskih sastanaka,” su zagrljaji, dugi i jaki zagrljaji koje dijelim sa tatom i bliskim prijateljima.”

Osjet dodira već je dugo zajednički fenomen naše istraživačke skupine neuroznanstvenika i eksperimentalnih psihologa. Tijekom pandemije svi su počeli govoriti o nedostatku dodira i koliko taj nedostatak dodira ima negativan efekat na nas.

Poslije 12 mjeseci zagrljaji su i dalje prva pomisao mnogih ljudi. Jedno nedavno istraživanje zagrljaje je stavilo na četvrto mjesto liste 30 stvari kojima se ljudi najviše raduju nakon zaključavanja.

Suzdržavanje od dodirivanja ili grljenja naših prijatelja i porodice pokazalo se veoma teškim tijekom posljednjih godinu dana, a pogled i zvuk voljene osobe preko “Zooma” i sl. aplikacija ne mogu da zadovolje naše potrebe. Da bismo razumjeli zašto žudimo za zagrljajima i dodirom drugih ljudi, moramo se osvrnuti na svoju evolucijsku i socijalnu historiju – i na svoju fenomen naše kože.

Ljudi se rađaju bespomoćni, od rođenja se oslanjamo na druge da nas hrane, griju i tješe kad smo u nevolji. Kao i svi sisavci, i mi imamo urođenu potrebu i sklonost tražiti fizički kontakt kako bismo se osjećali sigurnim.

Dodir igra glavnu ulogu u ranim njegujućim interakcijama. Kontakt kože između majke i dojenčeta pomaže u regulaciji ritma djetetovog srca i brzine disanja, smanjuje nivo hormona stresa, potiče rast i oblikuje mozak u razvoju.

Što je ovo rano pružanje njege pouzdanije i osjetljivije, to će jača korist biti za zdravlje i dobrobit djeteta kasnije u životu. Dodir šalje bebama signal da imaju podršku i da su na sigurnom. Kako odrastamo, dodir igra važnu ulogu u formiranju i održavanju društvenih odnosa odraslih. Kad smo u nevolji, vraćamo se svojim najranijim iskustvima dodira, oslanjajući se na neverbalnu potporu poput držanja ruku, zagrljaja i milovanja.

Utješne i korisne blagodati dodira ukorijenjene su u našoj koži koja je inervirana raznim osjetnim receptorima koji nas informišu o onome što se događa na površini našeg tijela.

Neurobiolozi koji su proučavali naš osjet dodira bili su usredotočeni na osjetne živce koji nam omogućuju otkrivanje i istraživanje površina, tekstura i predmeta. Ovi senzorni receptori, koji su najgušći u koži naših ruku i prstiju, brzo šalju signale regijama mozga koje obrađuju ovaj aspekt dodira. Međutim, istraživači su sve više zainteresovani za podskup osjetljivih živaca u jezgri tijela, poput onih koju se nalaze u leđima, koji su tek nedavno otkriveni.

Ova druga vrsta osjetnih živaca šalje signale na područja našeg mozga koja se bave emocionalnom obradom. Najosjetljiviji su na temperaturu kože i nježan dodir. Studije otkrivaju da kada se od ljudi zatraži da maze svoje dijete ili svog partnera, spontano uspore tempo milovanja koje stimulišu ova živčana vlakna. Taj se dodir subjektivno doživljava kao ugodan; smiruje nas i umiruje fiziološki, smanjujući otkucaje srca i puferirajući protiv učinaka stresa.

Kad se stimuliraju, ti živci šalju signal putem leđne moždine u mozak gdje oslobađaju kaskadu neurohemikalija. Jedna od najistaknutijih hemikalija među njima je oksitocin, hormon koji se oslobađa stimulacijom kože niskog intenziteta, poput zagrljaja. Poznato je da oksitocin igra važnu ulogu u društvenim vezama i može smanjiti stres i povećati našu toleranciju na bol.

Oslobađanje oksitocina tijekom socijalnih interakcija ovisi o kontekstu: tek kad se zagrli, osjetit će se utješni i korisni učinci. Kada se dvije osobe grle, prednosti zagrljaja dijele oba partnera u toj razmjeni.

Značajno je da ovi “partneri” ne moraju biti isključivo dvoje ljudi. Nivo oksitocina povećavaju se i kod psa i kod njegovog vlasnika kada se životinja mazi, što možda dijelom objašnjava zašto se sve veći broj ljudi odlučio za kućnog ljubimca u procesu zaključavanja.

Tijekom protekle godine ograničenja zbog koronavirusa imala su značajan negativan utjecaj na dobrobit mnogih ljudi, uzrokujući usamljenost i nevolju.

Istovremeno, morali smo inhibirati svoje prirodne instinkte, programirane kroz dugi niz godina evolucije, da bismo dodir koristili kako bismo se smirili, umirili i pokazali da nam je stalo do nekoga.

Nadamo se da će ograničavanje bilo kakvog socijalnog momenta što prije proći i da ćemo ovaj put zagrljaje mnogo više cijeniti i upražnjavati.