U zeničkom selu Vukotići, daleko od gradske buke, nastaju nevjerovatni stolarski radovi. Njihove linije su savršene, oblici precizni, a miris drveta u radionici svjedoči o životnoj strasti jednog čovjeka, Mufida Kozlića, koji više ne vidi ni svjetlost dana.

Rođen 1973. godine, ovaj skromni majstor je mladost proveo u Armiji Bosne i Hercegovine, gdje 1995. godine gubi vid na desno oko. Ipak, nije se predavao.

“S vidom na lijevo oko počinjem da živim normalnim životom. Osnavao sam porodicu i počeo da nabavljam mašine za stolariju koje su mi bile velika želja. Kada je posao stigao do ozbiljnog nivoa i velike potražnje za mojim stolarskim proizvodima, dolazi do bolesti i na lijevo oko, tačnije ablacije mrežnice,zbog koje završim na operaciji”, kazao je Kozlić.

Mrak je pao pred očima, doslovno. Trebalo je mnogo vremena, strpljenja i unutrašnje snage da prihvati novi život, život bez vida. Nakon punih deset godina tišine, nešto se u njemu ponovno probudilo.

Sjećanje na miris drveta, zvuk mašina, toplinu drveta pod prstima. Vratio se u radionicu i, uz pomoć oca i brata, napravio maketu džamije. Taj trenutak bio je prekretnica.

“Mojoj sreći nije bilo kraja. Nakon tog svakim danom sam više napredovao. Od prodanih maketa odlučio sam uzeti alat koji će mi olakšati i dodatno osigurati rad”, kaže nam nevjerovatni stolar.

Od maketa džamija, do drvenih zdjela za voće, šećer, kafu… Prsti su mu postali oči. Sluh ga i danas vodi uz buku mašina, dodir mu govori ono što drugi vide. Njegov rad ne samo da plijeni pažnju prolaznika, već je inspiracija i drugim majstorima.

“Kažem da je ovo dar od Boga i želim da ljudi vide kako je uz Božiju pomoć sve moguće”, poručuje Kozlić.

Danas, njegovi radovi krase domove ljudi širom zemlje. U radionici živi svoj svijet, kaže, svijet u kojem, iako slijep, ima osjećaj da vidi.

“Za sada nije bilo povreda što od Boga tražim da tako i ostane. Prevelika ljubav za ovim zanatom čini da u radionici živim neki drugi život gdje imam osjećaj kao da vidim”, pojasnio je.

Na kraju je kazao da mu cilj jasan i iskren, da pokaže kako ni sljepoća ne mora značiti kraj života, već može biti početak nečeg novog i lijepog.

U zeničkom selu Vukotići, daleko od gradske buke, nastaju nevjerovatni stolarski radovi. Njihove linije su savršene, oblici precizni, a miris drveta u radionici svjedoči o životnoj strasti jednog čovjeka, Mufida Kozlića, koji više ne vidi ni svjetlost dana.

Rođen 1973. godine, ovaj skromni majstor je mladost proveo u Armiji Bosne i Hercegovine, gdje 1995. godine gubi vid na desno oko. Ipak, nije se predavao.

“S vidom na lijevo oko počinjem da živim normalnim životom. Osnavao sam porodicu i počeo da nabavljam mašine za stolariju koje su mi bile velika želja. Kada je posao stigao do ozbiljnog nivoa i velike potražnje za mojim stolarskim proizvodima, dolazi do bolesti i na lijevo oko, tačnije ablacije mrežnice,zbog koje završim na operaciji”, kazao je Kozlić.

Mrak je pao pred očima, doslovno. Trebalo je mnogo vremena, strpljenja i unutrašnje snage da prihvati novi život, život bez vida. Nakon punih deset godina tišine, nešto se u njemu ponovno probudilo.

Sjećanje na miris drveta, zvuk mašina, toplinu drveta pod prstima. Vratio se u radionicu i, uz pomoć oca i brata, napravio maketu džamije. Taj trenutak bio je prekretnica.

“Mojoj sreći nije bilo kraja. Nakon tog svakim danom sam više napredovao. Od prodanih maketa odlučio sam uzeti alat koji će mi olakšati i dodatno osigurati rad”, kaže nam nevjerovatni stolar.

Od maketa džamija, do drvenih zdjela za voće, šećer, kafu… Prsti su mu postali oči. Sluh ga i danas vodi uz buku mašina, dodir mu govori ono što drugi vide. Njegov rad ne samo da plijeni pažnju prolaznika, već je inspiracija i drugim majstorima.

“Kažem da je ovo dar od Boga i želim da ljudi vide kako je uz Božiju pomoć sve moguće”, poručuje Kozlić.

Danas, njegovi radovi krase domove ljudi širom zemlje. U radionici živi svoj svijet, kaže, svijet u kojem, iako slijep, ima osjećaj da vidi.

“Za sada nije bilo povreda što od Boga tražim da tako i ostane. Prevelika ljubav za ovim zanatom čini da u radionici živim neki drugi život gdje imam osjećaj kao da vidim”, pojasnio je.

Na kraju je kazao da mu cilj jasan i iskren, da pokaže kako ni sljepoća ne mora značiti kraj života, već može biti početak nečeg novog i lijepog.