Iako u narodu kažu da je otac drven kolac, još od prije šest godina sa sinom sam obilazio klinike, poznate i manje poznate. Povreda koljena na sportskom terenu odrazila se na profesionalno zanimanje i trebalo je naći rješenje. Istina, pored dijagnoza koje su privremeno davale rezultata, bilo je i onih zastrašujućih kojima se pokrivala cijena usluge liječenja. Kada se više nije moglo, sin uz uputnicu, odlazi redovnim putem u Kantonalnu bolnicu Zenica, kod doc. dr. sci. Faruka Hodžića, načelnika Službe za ortopediju i traumatologiju. Time počinju detaljni pregledi koji će potrajati i mjesec. Konačno, nakon potrebnih priprema, doktor određuje i prijem u bolnicu te vrši operaciju. No sikiriki! Poručio mi je iskusno i uvjereno. Ali hajd se ne sikiraj, nisam skroz drven.
Doktora sam zadnji put sreo licem u lice, prije koju godinu, na jednom književnom susretu kojeg sam vodio u muzeju. Uljudno se pozdravili i to je to. Nikada kahvu nismo zajedno popili. Sam tok priprema kao i vrijeme operacije nismo se vidjeli. Zbog njegove zauzetosti, u poruci sam ga zamolio za odgovor. Nakon operacije, odmah po izlasku iz operacione sale, u poruci je napisao.
Ušio sam mu i meniskus. Spasio ga bukvalno jer je pola bilo odvaljeno. I prednji križni uradio. Bit će ok aBd.
Samo se zahvalim kratko, jer bio je to trenutak moje iscrpljenosti u iščekivanju rezultata. I zaista, već pri prvom susretu sa sinom nakon operacije u bolničkoj sobi broj dva na odjelu traumatologije, vidim u očima uvjerenje da će biti dobro ako Bog da, kako to doktor u žurbi napisa. Sin priča kako su svi na odjelu pažljivi, susretljivi. Kako je odlazak u operacionu salu bio neobično opušten uz male pošalice, muziku i uvjerenje da će sve biti dobro. Priča mi kako je u svakom zaposlenom na odjelu, od doktora Faruka do čistačice Hasije, svako bio spreman pomoći na svoj način. Dok mi to priča iako nije pričalica na oca, osluškujem i druge pacijente, njih sedam u sobi. Neki čekaju red na operaciju, neki već operisani i zadovoljni čekaju otpust, ali nema žalopojki. Svi zadovoljni!
Za dva dana dolazim po dogovoru na pomoćni izlaz sa odjela, bliže parkingu. Mlada medicinska sestra koja je izašla vani i samo što je zapalila cigaretu, ljubazno me pita šta sam trebao. Kažem joj a ona gasi cigaretu i veli sad će, samo da ja u međuvremenu dođem sa autom što bliže tom izlazu. Ubrzo izlazi tehničar gurajući kolica. Na licu osmijeh. Priđem da pomognem, odbija, sam će. Skoro da ga unosi u vozilo. Lijepo nas pozdravlja i odlazi za svojim poslom.
Dok vozim, u glavi mi zuje rečenice zlobnika koji kukavički, sramno, podanički jadno, krijući se iza lažnih imena, po nalogu svojih mecena, putem društvenih mreža pretresaju imovinu doktora Faruka i spominju nekakve milione.
Kada sam konačno oko popodneva abdestio u osami, nakon namaza podignem ruke kako to činim za svoju djecu, za sve čestite insane, dušom koju evo nosim šezdeset i koju godinu. Dušom koja neće zlatni lanac, sreća je da je neće plaho ni pare, na žuljevite dlanove spuštam milion dova.
Milion za doktora Faruka! Za sve čestite doktore i medicinske sestre, za tehničare. Za servirke što dođu u sobu i donesu šoljicu kahve pacijentu. Za čistačicu Hasiju što starim hodnicima ostavlja čistotu i vraća sjaj. I za direktora bolnice, doktora Tarika! Za svakog uposlenog Kantonalne bolnice Zenica. Znam da ovo neće popraviti njihov bankovni konto ali od mene toliko. Iskreno iz duše!
Gledam otpusno pismo sa svim detaljima, od istorije nastanka bolesti, operacije, pa do stanja pri otpustu i daljeg tretmana i tamo nalazim rubrika u kojoj piše, oslobođen plaćanja!
Čekam evo i nadam se susretu sa doktorom Farukom ako Bog da. Sa poštovanjem, koje sam uvijek gajio prema čestitim ljudima, posebno doktorima, cijeneći njihov cjeloživotni trud učenja i rada, da mu onako ljudski, pružim ruku i kažem,
Doktore hvala Ti!
