Najveći derbi srbijanskog fudbala između Crvene zvezde i Partizana u nedjelju navečer na stadionu „Rajko Mitić“ izašao je daleko izvan sportskih okvira. Umjesto da 180. „vječiti derbi“ ostane upamćen prvenstveno po onome što se događalo na terenu, obilježilo ga je otvoreno odavanje počasti Ratku Mladiću, pravosnažno osuđenom za genocid u Srebrenici, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Da se nije radilo samo o izolovanom potezu grupe navijača pokazalo se već prije prvog sudijskog zvižduka. Navijači dva najveća srbijanska kluba zajedno su skandirali „Ratko Mladić, jedan je od nas“, a utakmica je potom počela minutom šutnje za nekadašnjeg komandanta Vojske Republike Srpske. Mondo navodi da je nakon minute šutnje zvanični spiker izgovorio „Neka mu je večna slava“, nakon čega su igrači zauzeli pozicije i utakmica je počela.
Na sjevernoj tribini, gdje su bile smještene najvatrenije pristalice Crvene zvezde, uslijedila je koreografija posvećena Mladiću. Razvijen je njegov veliki lik, ali se na tome nije završilo.
Uz Mladićev lik istaknuta je i poruka „Pravac Potočari“ – riječi povezane s njegovim ulaskom u Srebrenicu u julu 1995. godine. Koreografiju je aplauzom pozdravio veliki dio stadiona.
Nakon što su snage Vojske Republike Srpske u julu 1995. zauzele zaštićenu zonu UN-a Srebrenica, ubijeno je više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Međunarodni sudovi te su zločine pravosnažnim presudama kvalifikovali kao genocid, a Mladić je za genocid u Srebrenici, kao i druge zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini, osuđen na doživotni zatvor.
Delije su imale i još jednu koreografiju čija simbolika vodi direktno u Srebrenicu 11. jula 1995. godine.
Na tribini je podignuta velika tabla s nazivom ulice „Reuf Selmanagić Crni“, uz riječi koje je Mladić izgovorio nakon ulaska u Srebrenicu: „Skidajte to! Penji se bre čoveče, nemoj da ti govorim 10 puta“. Tabla je potom spuštena, odnosno uklonjena u sklopu koreografije. Riječ je o rekonstrukciji scene zabilježene 1995. godine kada je Mladić naredio vojniku da skine tablu s nazivom te srebreničke ulice.
Sve to daje događajima na Marakani znatno ozbiljniju dimenziju od uobičajenog navijačkog skandiranja.
Jedno je kada pojedinac na tribinu donese zastavu ili majicu. Sasvim drugo je kada se na jednom od najvećih sportskih događaja u Srbiji organizuje minuta šutnje, kada desetine hiljada ljudi svjedoče koreografiji s likom čovjeka pravosnažno osuđenog za neke od najtežih zločina počinjenih na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, a događaji koji su prethodili genocidu u Srebrenici koriste kao motiv navijačke koreografije.
Posebno je indikativno da je dio srbijanskih medija o svemu izvještavao gotovo bez kritičkog odmaka. Tako su se mogli pročitati naslovi u kojima se govori o „odavanju počasti generalu“, pa čak i o „spektakularnom“ načinu na koji su Delije odale počast Mladiću. Istovremeno, činjenica da je riječ o pravosnažno osuđenom ratnom zločincu u dijelu takvih izvještaja ostala je u drugom planu ili potpuno izostavljena.
Mladić je umro 27. augusta u Haagu, gdje je služio kaznu doživotnog zatvora, a 180. derbi odigran je samo dan prije njegove sahrane u Beogradu.
Crvena zvezda je na kraju pobijedila Partizan rezultatom 2:1.
Rezultat će ostati zapisan u sportskoj statistici. Međutim, slike sa stadiona „Rajko Mitić“ ostavljaju mnogo ozbiljnije pitanje – kako je moguće da se tri decenije nakon genocida u Srebrenici na jednom od najvećih stadiona u regionu događaji iz jula 1995. ne koriste kao upozorenje budućim generacijama, nego kao materijal za koreografiju kojom se veliča čovjek pravosnažno osuđen upravo zbog tih zločina.
