Počelo izricanje pravomoćne presude u predmetu ‘Prlić i drugi’ (VIDEO)

Objavljeno prije 3 mjeseca

U 10 sati u srijedu, 29. novembra 2017. godine u Haškom tribunalu bit će izrečena drugostepena presuda u predmetu Prlić i drugi. Konačnu presudu izreći će predsjedavajući Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Carmel Agius, ujedno i predsjednik MKSJ-a.

Tužilaštvo je u žalbenoj raspravi zatražilo povećanje kazne na ukupno 225 godina zatvora za šestorku koju se tereti za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu podjarmljivanja Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorije Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj Zajednici (a kasnije Republici) Herceg-Bosni kako bi ih s tih prostora definitivno protjerali i uspostavili hrvatski teritorij u granicama Banovine Hrvatske.

Tereti ih se konkretno za krivična djela: progon, ubistvo , silovanje, deportaciju , prisilno premještanje, zatvaranje i nehumana djela kao i zločine protiv čovječnosti. Optuženi su i za teške povrede ženevskih konvencija iz 1949. za hotimično lišavanje života seksualno zlostavljanje, protivpravnu deportaciju, prisilno premještanje i protivpravno zatočenje civila , nečovječno postupanje, i uništavanje i oduzimanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno.

Najzad, na teret im se stavlja okrutno postupanje, protivpravni fizički rad, bezobzirno razaranje gradova i sela , uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji ili obrazovanju , pljačkanje javne i privatne imovine , kao kršenje zakona i običaja ratovanja.

UDRUŽENI ZLOČINAČKI PODUHVAT

Haški sud je “šestorku” u maju 2013. osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora (ukupno 111 godina) zbog zločina nad muslimanima osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata.

Bivši predsjednik vlade Herceg Bosne Jadranko Prlić nepravomoćno je tada osuđen na 25 godina zatvora, bivši ministar obrane Bruno Stojić i bivši načelnici Glavnog stožera HVO-a Slobodan Praljak i Milivoj Petković na po 20 godina zatvora, bivši zapovjednik vojne policije Valentin Ćorić na 16, a načelnik Ureda za razmjenu zarobljenika Berislav Pušić na 10 godina zatvora.

U osmišljavanju i ostvarivanju zajedničkog zločinačkog cilja, jedna grupa hrvatskih javnih ličnosti, među kojima se ističu Franjo Tuđman, Gojko Šušak, Janko Bobetko, Mate Boban, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, postigla je međusobni dogovor, navodi se u zaključcima Vijeća.

Vijeće je većinom glasova odlučilo da je postojao udruženi zločinački poduhvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939., kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Ovaj hrvatski entitet u BiH trebalo je ili da se pripoji Hrvatskoj nakon eventualnog raspada BiH, ili da postane nezavisna država unutar BiH, tijesno povezana sa Hrvatskom.

Vijeće je zaključilo, većinom glasova, da su već u decembru 1991. članovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i čelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta kakav sam maločas opisao, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković i Slobodan Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne.

U većini slučajeva, zločine nije nasumice počinila šačica nedisciplinovanih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili učesnici u UZP-u kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne. Vijeće je uvjereno da su učesnici u udruženom zločinačkom poduhvatu obezbjeđivali kadrove i koordinaciju za operacije na terenu kako bi se počinili gorepomenuti zločini. Oni su uspostavili sistem protjerivanja muslimanskog stanovništva koje je živjelo na teritoriji Herceg-Bosne putem iseljavanja i/ili zatočavanja civila, ubistava i uništavanja imovine tokom napadâ, zlostavljanja i razaranja tokom operacija deložiranja, zlostavljanja i loših uslova u zatočeništvu, putem opšte i gotovo sistematske upotrebe zatočenika za obavljanje radova duž linije fronta, a ponekad i kao živog štita, putem ubistava i zlostavljanja do kojih je dolazilo tokom takvog prisilnog rada i, najzad, putem iseljavanja zatočenika i njihovih porodica izvan teritorije Herceg-Bosne nakon puštanja zatočenika na slobodu.

MEĐUNARODNI SUKOB

Vijeće je većinom glasova utvrdilo i da je sukob između HVO-a i ABiH tokom ovog razdoblja bio međunarodni sukob. Naime, iz dokaza se vidi da su se snage hrvatske vojske borile zajedno sa pripadnicima HVO-a protiv ABiH, a da je Republika Hrvatska vršila opštu kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske Zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne.

Pošto je uporedilo konstitutivna pravna obilježja krivičnih djela za koja se optuženi terete u optužnici i dokazane činjenice za svaku pojedinu opštinu i svaki zatočenički centar, Pretresno vijeće je zaključilo da su počinjena sljedeća krivična djela :
– zločini protiv čovječnosti, i to: progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, ubistvo, silovanje, deportacija, prisilno premještanje kao nehumano djelo, zatvaranje, nehumana djela;

– teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine, i to : hotimično lišavanje života, seksualno zlostavljanje kao nečovječno postupanje, protipravna deportacija civila, protivpravno premještanje civila, protivpravno zatočavanje civila, nečovječno postupanje, uništavanje imovine širokih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno, oduzimanje imovine koje nije opravdano vojnom nuždom, a izvedeno je protivpravno i bezobzirno; i

– kršenja zakona i običaja ratovanja, i to: okrutno postupanje, protivpravni fizički rad, bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela, ili pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete objektima namijenjenim religiji ili obrazovanju, pljačkanje javne i privatne imovine i, kada je u pitanju Mostar: protivpravni napad na civile i protivpravno terorisanje civila.

– Vijeće je odlučilo da ne razmatra tačku optužnice 26 – okrutno postupanje (opsada Mostara) – iz razloga koji se podrobno navode u trećem tomu presude, a događaje koji su se odigrali od juna 1993. do aprila 1994. u istočnom Mostaru Vijeće je analiziralo kao okrutno postupanje po tački optužnice 17.